Autor: Mustafa Sušić

Već duže vrijeme razmišljam da se o nekim pojava koje se dešavaju, tu oko nas, unutar prostora u kojem djeluje Islamska zajednica. Ipak ću se oglasiti pa molim sve one koji misle da je moje razmišljanje nesuvislo, neka me demantuju na ovim istim stranicama. Iznošenje mišljenja nikada nije grijeh, ma kakva ta mišljenja bila.

1. Na televiziji BIR, našoj televiziji, slušam i gledam mladog imama kako postavlja pitanje mektepskoj djeci: Kada, kako on kaže, hoćemo da uzmemo tejemum, pred nama je izbor, kojom zemljom ćemo uzeti tejemum, suhom ili mokrom. Pravi odgovor je, nećemo ni suhom ni mokrom jer tejemum ne znači uzimati. Tejemum se ne uzima nego je to obredni postupak. Znam da je ta formulacija uzeta iz udžbenika, pisanog daleke 1917. To je vrijeme u kome naša ulema nije vladala najbolje svojim jezikom. Kako je moguće da mladi alim ne uključuje vlastiti mozak kada objašnjava bilo koji šerijatski propis. Tejemum ne znači uzimanje čistom zemljom nego je tejemum obredni postupak, koji zamjenjuje abdestili gusul kada se ovi ne mogu obaviti, na propisan način i to iz zaista opravdanih razloga. Ni suha ni mokra zemlja nisu mjesto uzimanja tejemuma nego je to čisto tlo. To čisto tlo može biti bilo koja površina koja je čista higijenski ali i šerijatski – bez tragova alkohola ili svinjetine. Problem je u prevođenju kur’anskog ajeta “Fetejemmemu sa’iden tajjiben.” Riječ tejemmum znači namjera, nakana, a tajjiben ne znači čisto nego plemenito tlo. Zemlja na kojoj živimo je plemenita za život, ali nije uvijek čista u higijenskom smislu.

2. Nakon pojave korone, Islamska zajednica je izdala fetvu o obaveznoj distanci u džematskom namazu. Ovo je inače prvi put u povijesti muslimana da je ulema postigla idžm’a-konsenzus, po bilo kom šerijatskom pitanju. U našim, gotovo svim, džamijama označena su mjesta gdje će stati svaki klanjač. Primijetio sam da u nekim sarajevskim džamijama ta fetva nikada nije ispoštovana. U jednoj džamiji, u koju ponekad navratim, ta fetva je vidno ignorisana. Safovi su se namjerno stiskavali. Inače u toj džamiji, s obzirom na veličinu džemata, broj prisutnih na dnevnim namazima je vrlo skroman, gotovo simboličan. Kažu da je imam te džamije konektiran na nekoh šejh ili šejha. Da li ga je on instruirao da ne poštuje fetvu, to ne znam. Tu nešto ne štima. Neko je tu djelovao antivakserski. Zašto? Ti ljudi ne vjeruju nauci? Da podsjetimo te mudrace da je muslimanska ulema, još u petnaestom vijeku upućivala vjernike da poštuju nauku kad se radi o vanrednim okolnostima. Tako je turski ljekar Šerefudin Sabundžuoglu, ljekar iz Amanasije, još 1467. Godine, izdao upustvo kako će se ponašati muslimani kada nastupi bilo koja epidemija:

  1. Ruke dobro prati.
  2. Među svijet ne izlaziti.
  3. Izdaleka se selamiti.
  4. Dobro jesti.
  5. Ako se hasta – ležati.
  6. Na polje ne izlaziti.
  7. Treba lice prekriti.

Pa uz Allahovu pomoć, kaže ovaj, ovo nesle će nestati. Riječ nesle prevodi se kao virus.

Mislim da bi Rijaset Islamske zajednice trebao imati mehanizme koji će garantovati da će sve njegove fetve i druge odluke biti dosljedno provođene inače su besmislene.

3. Nedavno je neki naš džematlija prišao svom imamu i nakon selama, zamolio ga: Efendija bi li mogao reći svom mujezinu da malo stiša ozvučenje jer je nepotrebno prejako i ljudima smeta, pogotovo ako se radi o sabahskom ezanu u ljetno doba, a inače ni za ostale namaze nema potrebe tolika glasnost. Imam efendija mu je odbrusio: A crkve i zvona? Pomenuti imam je zaboravio da su prvi muslimani vijećali: kako oglašavati nastupe namaskih vremena. Prijedlozi su bili: zvono, rog, bubnjevi, truba… Sve dok neko nije predložio neka to bude ljudski glas. To su svi prihvatili, a potom formulisali na koji način će se to ljudskim glasom oglašavati. Iz ovog slučaja se jasno vidi da oni nisu željeli da se to oglašavanje što dalje čuje, nego su željeli da to oglašavanje bude obavljano na najljepši način. Njihov izbor je bio da to oglašavanje miluje ljudske duše, a ne da ih uznemirava. Inače, s većine naših džamija i dalje štrče neukusno instalirani zvučnici, što nije baš dobar imidž za Islamsku zajednicu. Srećom, ovi zvučnici su ukusno uklopljeni u zidove munara, u glavnim sarajevskim džamijama.

4. U toku ovog ramazana u jednoj našoj džamiji imam je prije namaza lijepo najavio da su tu prisutni naši poznati i priznati učači Kur’ana, koji će nam nakon teravih-namaza prezentirati svoje umijeće u oovoj oblasti pa ko ima volju i mogućnost da ih sasluša neka ostane, a oni koji, iz bilo kojih razloga , ne mogu ostati, neka završenog namaza tiho napuste džamiju. Među onima koji su izišli bio sam i ja – s razlogom. Nakon što smo izašli iz džamije, najednom se s munare oglasilo ozvučenje u najjačoj skali, koje je, po meni, bilo baš neukusno – preglasno. Je li to bila tehnička greška ili je to neko namjerno učinio – ne znam, ali sam uvjeren da to ne treba raditi. Oni koji ne žele slušati ono što se događa u džamiji, mi ih na to ne smijemo prisiljavati. Moramo voditi računa da ne trebamo raditi sve ono što navodno smijemo ili mi umišljamo da smijemo. Postoji islamska etika koja nas uči da je nasilno nametanje bilo čega što ima obilježje vjerskog – nedopustivo sa stanovišta islamskog učenja.

5. Ponekad imami, kada upućuju džematlije kako obaviti namaz, kažu: pa dobro, neka klanja svako kako hoće. Naši mezhebi su ravnopravni. Samo je važno da se klanja - nabilo koji način. Na prvi pogled to lijepo zvuči, ali ako malo bolje razmislimo, vidjet ćemo da to baš nije tako. Naime, četiri ehli-sunnetska mezhebajesu stvarno ravnopravi i oni su sve svoje sporove i nesporazume davno riješili i tu nema ništa sporno. Ono što ovdje jeste sporno, to što se nama nameće nešto nemezhepsko. Nama niko ne nameće praksu šafijskog, hambelijskog a ni malikijskog mezheba, nego nam se nameće praksa jedne sekte koja ne prihvata niti jednu praksu od ova četiri ehli-sunnetska mezheba nego nam nudi nešto peto, što u suštini znači negacija svih usulskih principa, pa se time otvaraju vrata neredu u sveukupnom šerijatu. Dakle, prepušta se svakom pojedincu, bez obzira na njegovo obrazovanje, da on sam tumači hadiska predanja, bez obzira na njhovu vjerodostojnost i bez obzira da li su ona u skladu sa slovom Kur’ana i ili njegovom intencijom. Ovo kao i sve druge inovacije u ibadetu promovira sekta, u muslimanskom svijetu poznata kao vehabizam. Vehabizan nije ništa drugo nego sekta a kad se kod muslimana pojavi neka sekta ona se više nikada ne gasi nego se iz nje rađaju nove sekte i tako u nedogled. Iz ove sekte izrodio se Isil – čista teroristička organizacija, koja između ostalih zala, ubacuje i eksplozivne naprave u džamije. Kojim bi se islamskim argumentima mogli opravdati ovakvi postupci. Zar ubijanje ljudi, koji ne nose oruđje, nije Kur’anom strogo zabranjeno. Nama naše vehabije nude neki svoj pravi islam a mi bismo voljeli da ostanemo u ovom islamu kojega živimo već pet stoljeća. Šta nam se nudi to se najbolje vidi u njihovom ponašanju u džematskom namazu koji je simbol čvrstog organizovanja muslimana. Svi mi zanijetimo za imamom i dosljedno ga pratimo sve do kraja namaza na jedinstven način. To se odnosi i na mujezina, i njega slijedimo, u zikru sve do samog kraja namaza. Kako je moguće da naši mladi Ijudi prihvataju te upute od promotora pravog islama - ne razmišljajući o tome da takvim svojim ponašanjem oni se zapravo rugaju onome što džem'atski namaz stvarna jeste. Kako je moguće da ti mladi ljudi ne razmišljaju o posljedicama tog destruktivnog djelovanja u samom namazu. Nametanje muslimanima nekog pravog islama, ma gdje oni bili i živjeli, jeste pravi zločin sam po sebi. Širom islamskog svijeta muslimani imaju svoju praksu koja funkcioniše u datim okolnostima već više stoljeća i ne treba im neki pravi islam koji se sastoji od neke fizičke forme u namazu kao i od neke kostimirane odjeće. Ne postoji islamska odjeća. Postoji samo islamsko odijevanje. Njega određuju klimatski uvjeti. Jedino pravilo koje postoji, po tom pitanju jeste: ne tijesno i ne providno. Cijenu takve njihove islamske prakse najskuplje su platili kineski Ujguri koji se više nikada neće oporaviti od onoga što su im učile tamošnje vlasti. Oni su, sa svojm dugogodišnjom islamskom praksom preživjeli i Maovu kulturnu revoluciju. Najezdu ovih pravih muslimana oni nisu mogli preživjeti. Pravi krivci, za ono što im se desilo. nažalost neće nikada biti kažnjeni. Ostali muslimani, koji pripadaju raznim kineskim etničkim grupama ostali su netaknuti jer su imali snage da sačuvaju svoju hiljadugodišnju praksu i nisu dopustili da ih svjetski pustolovi uče pravom islamu. Koliko su i nama pomogli, promotori pravog islama najbolje se vidi iz nedavne presude jednom našem generalu. Nažalost, promotori vehabizma su djeca naše krvi ali su obuku stekli negdje drugdje. Ne vjerujem da su i oni sami ubijeđeni u ispravnost onoga što rade ali su sigurno ostali vjerni svojim donatorima. No, čini se da se nešto novo dešava i u postojbini vehabizma. Naime, tamošnja vlast, nakon što je ukinula neke vaspitne mjere za tamošnje vjernike koje je propisala tamošnja ulema, i nakon što im je nametnula astronomski takvim – pa više nema priče: je li Bajram danas ili je sutra ili je bio juče. Ulemu je pozvala da se presele iz sedmog i uđu u dvadeset i prvi vijek i da na šerijatska pitanja gledaju iz ugla vremena u kome živi a ne iz pozicije nekih davno prohujalih vremena.

6. Ima nešto i za pohvaliti u našem djelovanju. Vidim da su se u nekim muftijstima okrenuli konkretnijem djelovanju na promociji naše bogate kulturne baštine. Ovdje mislim prije svega na Mostarsko muftijstvo. Oni su se počeli pomalo udaljavati od jednosmjernih vazova i polahko se okreću našoj prebogatoj kulturnoj baštini. Čišćenje starih mezaristana i otkrivanje prekrasnih epigrafskih ostvarenja naših djedova i pradjedova je prava stvar. Čini mi se da se iza tog djelovanja krije jedno ime a to je Hasan Eminović, tamošnji novinar. Rahmetli Mehmed Mujezinović nam je još prije pedesetak godina, svojom epigrafikom, pokazao u kom pravcu treba djelovati. Mislim da bi njegova Epigrafika trebala da bude obavezujuća literatura na svim našim islamskim fakultetima. Nadamo se da nam se neće više nikada ponoviti slučaj koji se desio u džematu Kruščica kod Viteza, prije desetak godina, kada je mladi imam, poučen od strane promotora pravog islama, počupao sve stare nišane iz džamijskog harema i poredao ih, kako podlogu za parking prostor. Tamo gdje nema starih nišana, nema ni tragova življenja naših djedova a kad nema toga oni kao da tamo nisu nikad ni živjeli. Onaj ko u našim nišanima vidi asname - idole, s njegovim mozgom nešto nije uredu. Neko će upitati a šta je s našim spomenicima koji niču u našim mezaristanima? Jesu li to asnami. Ne. to su naši namovi. Ko ima para on hoće da se to vidi. A gdje će se bolje vidjeti nego u našim haremirna. Sa stanovišta islama, sve što je više od dva nišana, uzglavnog i podnožnog, nema islamskog opravdanja. Mi možemo i moramo samo apelovati, a ko će nas poslušati nije u našim rukama. Neko sigurno hoće.

IIN Preporod, god. LII, broj 1212/10, Sarajevo, 15. maj 2022., str. 38-39.