Autor: prof. dr. Ismet Bušatlić
Sažetak: U ovom radu prikazani su životi i djela istaknutih članova trebinjske ulemanske porodice Cvijetić u 19. i 20. stoljeću. Kroz četiri generacije istaknutih članova ove porodice data je slika prilika i neprilika u jugoistočnoj Hercegovini u posljednjim decenijama osmanske vlasti na ovim prostorima. Radeći kao muderrisi, kadije, muftije i vojni imami bili su neposredni učesnici i živi svjedoci burnih događaja koji su pratili agoniju osmanske vlasti kojoj se kraj naslućivao i bili nagovještaj nove realnosti s kojom se nisu mogli pomiriti. Pojedinačne tragične i krvave sudbine pojedinaca iz pet generacija ove porodice u radu su prvi put objedinjene.
Ključne riječi: Cvijetići, kadija, muderis, muftija, šehid, muhadžir
Trebinjski Cvijetići su muslimanska, begovska, ulemanska i obrtnička porodica čiji su preci doselili u Trebinje kao muhadžiri iz Herceg-Novog, Risna i drugih mjesta bokokotorskog zaljeva krajem 17. stoljeća. Njihove kuće bile su u Policama i Starome Gradu (Banj-Vir, Kastel) kod sahat-kule, a imanja i ishodne kuće u Donjem Čičevu, Pridvorcima i Mostaćima.[1] Malo se zna o članovima prvih generacija ove porodice, njihovom mjestu u trebinjskom društvu i ulozi u javnome životu stanovnika ovoga grada tokom 18. stoljeća. Tek u posljednjim decenijama osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, kroz sudbine pet generacija istaknutijih članova ove porodice, učesnika i živih svjedoka burnih događaja u Trebinju i jugoistočnoj Hercegovini, moguće je donekle pratiti i preciznije odrediti mjesto i ulogu ove porodice u javnom i vjerskoprosvjetnom životu trebinjskih muslimana suočenih sa samovoljom i tiranijom posljednjih osmanskih namjesnika, pljačkama i zvjerstvima uskoka, hajduka i ustanika, gorčinom poraza i osvetom okupatora te muhadžirskim mukama i tegobama života izvan domovine.
Obrazovani kao alimi, radeći kao kadije, muderisi, muftije i vojni imami neposredno su pratili i lično propatili agoniju osmanske vlasti, kojoj se naslućivao kraj i prepoznavali nagovještaj nove realnosti koju nisu mogli ni spriječiti niti se s njom pomiriti. Njihove pojedinačne tragične i krvave sudbine u ovome radu prvi put su objedinjene.
Hadži Hasan-efendija, muderris, muftija i kadija
Prvi poznatiji Cvijetić, koji je neizbrisivo upisan u povijest Trebinja i trebinjskih muslimana, bio je hadži Hasan-efendija, sin Sulejman-efendije Cvijetića. Rođen je početkom 19. stoljeća u Trebinju. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u mektebu i medresi Osman-paše Resulbegovića u rodnome gradu, ali nije poznato ko su mu bili muallimi i muderrisi. Po završetku medrese u Trebinju prešao je u Karađoz-begovu medresu u Mostaru gdje je učio pred Mustafa-efendijom Sarajlićem. S nekoliko vršnjaka kojima je idžazetname dao ovaj ugledni muderris i mostarski muftija otišao je na studije u Istanbul gdje je visoko obrazovanje upotpunio kod Laz Hasan-efendije i od njega dobio idžazetnamu za čiju se sudbinu danas ne zna.
Nakon završenih studija Hasan-efendija Cvijetić je obavio hadž. Nije poznato kojim putem je išao do Meke, kuda se vratio, s kime se na tome dugom putu i višemjesečnom putovanju sreo, upoznao, družio i je li od koga šta učio. Mada je to bila uobičajena praksa, pisanih dokaza u njegovom slučaju, bar zasada, nema. U Trebinje se vratio 1840. godine.
Njegovi savremenici bilježe da su muslimani u Trebinju, prije hadži Hasan-efendijinog povratka sa studija, „bili ogrezli u neznanju i raznim porocima“. Osim drugih zabranjenih stvari koje su činili, „mnogo su pili i vino je u ćaršiji javno točeno i prodavano“, zbog čega su među njima često izbijale svađe i tučnjave. Kada se hadži Hasan-efendija vratio sa studija u rodni grad, odmah je počeo držati javna predavanja i upućivati svijet na pravi put. Nastavio je to i kao muderris Medrese Osman-paše Resulbegovića i kasnije kada je postavljen za trebinjskog muftiju, „pa se stanje – po ocjeni savremenika - mnogo poboljšalo“.
Samovolju i tiraniju onovremenih bosanskih valija i sam je iskusio kada je, pred kraj vladavine Ali-paše Rizvanbegovića u Hercegovini, bio postavljen za mostarskog kadiju 1850. godine. Za vrijeme njegovog službovanja u Mostaru za novog bosanskog valiju imenovan je Hajrudin-paša, koji je preko Dubrovnika došao u Hercegovinu sa zadatkom da suzbije pobunu koja je još trajala.[2] Po dolasku u Mostar novi valija nije zakonačio u gradu već ga je ugostio Ali-paša Rizvanbegović u svojim konacima na Buni. Tom prilikom valija je, zbog nečega, kadiju hadži Hasan-efendiju Cvijetića žestoko napao i ukorio od čega je kadija dobio slom živaca, napustio mehkemu u Mostaru, vatio se u Trebinje i tamo u svojoj kući do smrti povučeno živio.[3]
Umro je 1854. godine. Nije poznato u koje mezarje je ukopan, ono na desnoj obali Trebišnjice (gdje je danas park) ili ono na lijevoj obali iste rijeke (gdje su hotel Leotar i HE Trebišnjica). Oba mezaristana su urbanizacijom uništena. Nišani hadži Hasan-efendije Cvijetića tom prilikom nisu sačuvani, pa se ne zna ni šta je na njima pisalo ni ko mu je smrtni tarih spjevao.
Fetve koje je izdao kao trebinjski muftija nisu sabrane, a ni sidžil koji je vodio kao mostarski kadija nije do danas naučno obrađen.
Sulejman-efendija, muderis i muftija
Sulejman-efendija, sin muftije Hasan-efendije Cvijetića rođen je u Trebinju u prvoj polovini devetnaestog stoljeća. Mekteb i medresu Osman-paše Resulbegovića završio je u rodnome gradu, a potom nastavio školovanje u Mostaru. Po završetku jedne od mostarskih medresa otišao je na studije u Istanbul. Nije poznato pred kim je učio i ko mu je idžazetnamu izdao. Po završetku studija vratio se u rodni grad, oženio Muntehom, kćerkom hadži Mustafinom, i počeo predavati u trebinjskoj medresi. Kada je u ovome gradu otvorena srednja škola sa proširenom općom nastavom (ruždija) u jesen 1867. (1284. hidžretske) godine Sulejman-efendija je postavljen za prvog učitelja ove škole,[4] a ne 1871. godine, kako su pisali H. Ćurić i M. Busuladžić[5].
Nije poznato kada je tačno imenovan za trebinjskog muftiju. Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je na tom položaju bio od 1870. godine do zvjerskog ubistva na čifluku u selu Mionići u Trebinjskoj šumi 1872. godine. Sudskom istragom tačno je utvrđeno ko je sve u tom krivičnom djelu učestvovao i na koji način je muftija Sulejman-efendija Cvijetić svirepo ubijen.
Prema zabilješkama savremenika i sudskoj presudi, dogodilo se to na sljedeći način: Hadži Sulejman-efendija, poznat kao blaga osoba, imao je čifluk u selu Mionići u Trebinjskoj šumi koji su obrađivali njegovi kmetovi po prezimenu Bubalo. Kad je muftija, sa slugom hrišćaninom, otišao na svoj čifluk i tu zanoćio u kući jednog od svojih čifćija, noću, u četiri sata, uoči nedjelje, 26. redžeba 1289. hidžretske (29. septembra 1872) godine, na njega su navalili spomenuti kmetovi i rukama ga udavili. To strašno ubistvo izvršio je Gavrilo Bubalo, sin Stevanov sa trojicom saučesnika: Tripkom Bubalom, sinom Mirkovim, Ristom Bubalom, sinom Tripkovim i Stanišom Bubalom, sinom Tominim.[6] Odmah po izvršenom ubistvu Gavrilo je pobjegao u Crnu Goru, a njegovi saučesnici su pohvatani. Suđeno im je pred Krivičnim vijećem u Mostaru. Učinjeni zločin posvjedočili su: hadži Ibrahim ef. Pervanagić, sin Abdulahov, imam iz Polica i (brat mu) hadži Omer-aga, sin Abdulahov, Salih Babović, sin Sulejmanov, Ahmed Cvijetić, sin Bećirov, hafiz Ismail ef. Alečković, sin Abdulahov, Mustafa Malkić, sin Šaćirov, Salih Zupčević, sin Ahmedov, Abdulah Cvijetić, sin hadži Hasanov, Mustafa Topčibašić, sin Hasanov, Mehmed-beg Defterdarević, sin hadži Ahmedov i Sadik Babović, sin Mehmedov.
Presudom od 9. rebiu-l-ahira 1291. hidžretske (26.maja 1874) godine ubice su osuđene da na ime krvarine (dijet) ženi i djeci ubijenog muftije Sulejman-efendije Cvijetića isplate 10.000 dirhema i to, trećinu od 3.333 dirhema odmah, a ostatak do kraja 1874. godine.[7] Hroničar i savremenik ovog događaja Husein Bračković je zapisao da je ovaj događaj bio povod izbijanju ustanka u Hercegovini 1875. godine.[8]
Mrtvo tijelo muftijino preneseno je u Trebinje i nakon dženaze pokopano u mezaristanu kod džamije u Čičevu, iza Omeragića čatrnje. Nad mezarom su mu podignuti nišani sačuvani do danas.
Muftija Sulejman-efendija je iza sebe ostavio ženu Muntehu, kćer hadži Mustafinu i četvero malodobne djece: Mehmeda, Eminu, Salihu i Hanifu.
Uspomenu na njega do danas čuva 30. džuz Kur'ana koji je on prepisao još kao učenik medrese u Trebinju, kada su propala tri džuza Kur'ana iz kompleta od trideset džuzeva koje je za džamiju u Donjem Ćičevu uvakufio Munla Mustafa Imamović 1184/1770. godine. Na kraju spomenutog džuza on se potpisao kao „munla Sulejman, sin hadži Hasan-efendije, trebinjskog muftije“. Druga dva izgubljena džuza prepisali su njegovi savremenici Jusuf-beg efendija, sin Adembega Resulbegovića (26. džuz) i Osman, sin Mustafe Salahovića (29. džuz).[9]
Sačuvano je nekoliko njegovih fetvi, koje je izdao o raznim pitanjima.
Hadži Abdulah-efendija, muderris i muftija
Abdulah, mlađi sin trebinjskog muftije hadži Hasan-efendije Cvijetića, rođen je u prvoj polovini 19. stoljeća. Osnovno obrazovanje stekao je u mektebu, ali se ne zna ko mu je bio muallim. Po završetku mekteba upisao se u trebinjsku medresu Osman-paše Resulbegovića i pored ostalih nauka zanimao se za tesavuf i sufijsku literaturu iz koje je prepisao nekoliko djela od kojih su neka do danas sačuvana kao što su Džurdžanijevo djelo Ta'rifat i Kašanijev Istilāhāt[10] koja je Abdulah-efendija Cvijetić prepisao 1258/1842. godine. Oba djela čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Sudeći po Idžazetu na iršad, koji mu je izdao travnički muderris i muftija Muhamed Derviš Korkut, Abdulah-efendija Cvijetić je pripadao derviškom redu nakšibendija.
Nije precizno utvrđeno kada je Abdulah-efendija Cvijetić otišao na studije u Istanbul, u kojim školama i pred kim je tamo učio, ko mu je diplomu izdao, kada se tačno vratio u Trebinje i koju službu je vršio po dolasku u rodni grad. Tek ponešto je zabilježeno o njegovoj vezi sa Mićom Ljubibratićem i njihovim zajedničkim nastojanjima oko izmirenja muslimana i pravoslavaca.[11]
Život i djelovanje Abdulah-efendije Cvijetića moguće je određenije pratiti tek od vremena kada je na položajima trebinjskog muderrisa i muftije naslijedio mučki ubijenog brata Sulejman-efendiju 1872. godine do iseljenja u Tursku 1878. godine. Bile su to teške godine i za njega i za muslimane u Trebinju i njegovoj okolini kada su zaredale pljačke, rušenja, paljevine i progoni po istočnoj Hercegovini.
Do danas je ostala neistražena uloga i doprinos Avdije (Abdulah-efendije) Cvijetića u nastanku prvog prijevoda Kur'ana na južnoslavenske jezike koji je štampan u Beogradu, a izdavači su ga pripisali samo Ljubibratiću,[12] koji je već bio u grobu, zaboravljajući Abdulah-efendiju Cvijetića u muhadžirluku.
Malo je poznato šta je Abdulah-efendija Cvijetić radio do jeseni 1872. godine. Početkom školske 1872/1873. godine naslijedio je ubijenog brata Sulejman-efendiju kao muderris u medresi Osman-paše Resulbegovića u Trebinju, a malo zatim preuzeo je i položaj trebinjskog muftije i na ovim dužnostima dočekao austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine.
Odluke Berlinskog kongresa i ulazak austrougarskih okupatorskih trupa u Hercegovinu nije doživio i prihvatao na način kako ih je vidio i doživio njegov savremenik i mostarski muftija Mustafa Sidki-efendija Karabeg. Bezrezervno je podržao ustanike i aktivno se uključio u borbu. Učestvovao je s Trebinjcima u žestokom okršaju s austrougarskim trupama na Žegulji između Stoca i Ljubinja. Kada je, nekoliko dana kasnije, slomljen i posljednji otpor Trebinjaca na Goričkom polju, muftija Abdulah-efendija se s gorčinom poraza i pred osvetom okupatora povukao preko Korjenića u Crnu Goru. Bez snaga s kojima bi se neprijatelj otjerao s okupiranih teritorija i nade da bi se uskoro mogao sam povući, Abdulah-efendija odlučuje da spas potraži u prijestolnici Osmanskoga castva. S izbjeglim Korjenićima i Trebinjcima, koje je predvodio hadži Ali-efendija Fetahagić, odlazi u Istanbul, koji više nije bio onaj isti grad u kojem je nekada studirao.
Bez izgleda da bi se uskoro mogao vratiti u zavičaj, muftija muhadžir odlazi na hadž u Meku. Posljednje godine svoga života hadži Abdulah-efendija Cvijetić je proživio u Istanbulu, ali se osjećao kao stranac među svojima. Muhadžirske muke i tegobe bivši trebinjski muftija blažio je sebi osamom i zikrom po istanbulskim tekijama. Nije poznato kada je tačno umro i gdje je ukopan.
Hadži Muhamed Kamil-beg, književnik
Sin je hadži Abdulah-efendije Cvijetića. Nije poznato kada je rođen i koje škole je završio. Radio je jedno vrijeme kao profesor u učiteljskoj školi (Dar-at-ta'lim) u Istanbulu, a potom kao neki viši činovnik na sultanovom dvoru. Umro je 1897. (1315. hidžretske) godine i ukopan u mezaristanu izvan Jedrenske kapije.[13]
Napisao je i objavio dva djela i jedan prijevod i komentar.
- Matali' an-nudžum,
- Iqaz al-ihwan i
- Prijevod sa arapskog na turski i komentar na turskom sedam glasovitih klasičnih arapskih pjesama (Mu'allaqat as-sab'a) iz predislamskog perioda, kod nas nazivanih i kao „Sedam zlatnih oda“.
(Drugi) Abdulah-efendija, vojni imam
Malo je učenih Cvijetića ostalo u Trebinju za vrijeme austrougarske uprave. Mula Alija i Muhamed-efendija samo se po imenu spominju. O Abdulah-efendiji, njegovom školovanju i službi također je malo sačuvanih podataka. Jedna fotografija u uniformi vojnog imama i zabilješka da je „u sastavu bosanskohercegovačkih trupa u austrougarskoj vojsci od 1882. do 1914. godine služilo ukupno devet aktivnih vojnih imama“.
Slika br. 1: Abdulah ef. Cvijetić, vojni imam.
Na početku zadnje ratne godine, uz jednog vojnog muftiju, bila su dva aktivna vojna imama, pet u rezervi i 93 u rezervi za period trajanja rata. Abdulaf-efendija Cvijetić bio je jedan od vojnih imama rezervnog sastava bosanskohercegovačkih trupa u austrougarskoj vojsci za vrijeme Prvog svjetskog rata.[14]
Slika br. 2: Vojna džamija u Trebinju u kojoj je Abdulah ef. Cvijetić bio imam.
Vakifi: Muharem-aga i Mušan-aga
Trebinjskim Cvijetićima koji su svoj imetak trošili na školovanje svoje djece u prošlosti i čiji su se sinovi istakli kao intelektualci, pa svoj zekat na znanje davali kroz nastavni i pedagoški rad, treba dodati i one članove ove porodice koji se pokazaše kao darežljivi i dokazaše kao dobrotvori vodeći računa i o tuđoj djeci. Baveći se uspješno poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom oni su od svoga „hala-mala“ izdvajali jedan dio i osnivali vakufe za vjerskoprosvjetne ustanove: džamije i škole. Tako se početkom dvadesetoga stoljeća spominju dvojica Cvijetića kao vakifi u Trebinju i Mostaćima – Muharem-aga i Mušan-aga Cvijetić.
Muharem-aga Cvijetić, sin Alijin, zajedno sa još šestoricom uglednih (ešraf) građana Trebinja[15] zaslužan je za osnivanje i nesmetan rad Ženske mektebi ibtidaije u Trebinju. Oni su se udružili i 1325/1908. godine zajedno kupili, a potom i uvakufili jednu kuću s avlijom na Rastocima kod greblja i odredili da se izdaje pod kiriju i prihod troši na opravak škole, kada to bude potrebno i redovnu plaću muallimu koji bude predavao u ovoj školi u Trebinju.[16]
Vakuf Mušan-age Cvijetića (u. 1922) za džamiju u Mostaćima najveći je vakuf za ovu džamiju od njenog osnivanja 1283/1866. godine do danas. Sastojao se od sljedećih nekretnina: dvije bare, dvije njive, jednog vinograda, jednog čajira koji je zapremao 14.800 m² površine, jednog dućana u Trebinju i neke zemlje u Policama[17].
Uprkos kur'anskoj prijetnji i teškoj kletvi vakifa na one „koji jedu sirotinjski mal i vakufski hak“, Cvijetića vakufi u Trebinju, kao i mnogi drugi, na razne načine su uništeni i bespravno uzurpirani.
Dućan i sudbine braće Cvijetić
U periodu između dva svjtska rata (1918-1941) dvojica braće Cvijetića iskazala su se u obućarskom zanatu. Njihov dućan u Trebinju bio je na dobrome glasu i po vrsti, kvalitetu i cijenama onoga što su kome uradili i nabavljene robe koju su prodavali. O poslovnosti i poštenju Alage i Ahmet-age Cvijetića pričalo se po trebinjskoj čaršiji. Njihov dućan bio je ujedno radionica za izradu i opravku obuće i prodavnica za prodaju vlastitih i uvezenih proizvoda sa zapada. Na zapad su i djecu poslali na školovanje. U Zagrebu su učila trojica: Alagin sin Mustafa studirao je građevinu; najstariji od trojice Ahmet-aginih sinova Hivzija učio je za „erihtera“, a najmlađi Mahmut studirao šumarstvo. Samo je srednji Ahmet-agin sin Mehmed učio u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu.
Prvi svjetski rat je trojicu braće razdvojio u tri vojske:
- Hivzija je predvodio trebinjski „Zeleni kadar“, u Brčkom uhvaćen, ubijen i u Savu bačen 1945. godine.
- Mehmed je mobilisan u domobrane, ranjen i od posljedica ranjavanja umro u Sarajevu.
- Mahmut se kao student u Zagrebu, zajedno sa rođakom Mustafom, priključio pokretu „Mladi muslimani“. Mada je kasnije isključen i ovoga pokreta i otišao u partizane, nakon demobilizacije uhapšen je, osuđen na 3,5 godine zatvora i otpremljen na izdržavanje kazne u mostarskom zatvoru.[18] Nakon izlaska iz zatvora radio je i živio u Sarajevu. Umro je 1996. godine.
U Trebinju više nema Cvijetića Bošnjaka.[19]
Iz višestoljetnog porodičnog iskustva i pojedinačnih tragičnih sudbina istaknutijih članova porodice Cvijetić može se podosta naučiti i pouka uzeti.
Izvori i literatura
- Bračković, Husein, Tarihče-i wuku'ati Hersek, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu R-1156:
- Bračković, Husein, Mala historija događaja u Hercegovini, preveo Zejnil Fajić, POF (Sarajevo), 34/1984, 97-108.
- Hajdarhodžić, Hamdija, Hercegovačke porodice u XVIII vijeku, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1974.
- Hasandedić, Hivzija, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, El-Kalem, 1990, str. 238-239. kjamil-beg-249.
- Hasandedić, Hivzija, Islamski spomenici u Trebinju, Takvim 1984, 217-245.
- Hasandedić, Hivzija, Novi podaci o umorstvu trebinjskog muftije ef. Cvijetića i ubistvu bajraktara Mahića iz Ljubuškog, Glasnik Vis-a, LI/1988, br. 5, str. 526-527.
- Korać, J. Vojislav, Trebinje – istorijski pregled II, Period od dolaska Turaka do 1878. godine, Zavičajni muzej, Trebinje, 1971.
- Mehmedović, Ahmed, Leksikon bošnjačke uleme, Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2019.
- Mulić, Jusuf, Hercegovina, knjiga 2/2, Muzej Hercegovine, Mostar-Sarajevo, 2007.
- Neumayer, Christoph i Schmidl, Erwin A. s prilozima Hermanna Hinterstoissera i Helmuta Wohnouta, Bošnjaci u carskoj službi. Bosanskohercegovačke trupe u austrougarskoj vojsci. Historija i uniforme od 1878. do 1918. godine, Verlag Militaria, Edition Stefan Rest, Wien, 2008.
- Resulović, Alija, Porijeklo prezimena trebinjskih muslimana, http://www.medzlis-trebinje.ba/web/index.php?option-co_com6view-article6id85:porijeklo-prezimena-trebinjskih-muslimana6catid-23:trebinjci-o-trebinju6Itemid-132
- Serdarević, Mevlida, Priče i legende trebinjskih Bošnjaka, knjiga I, Art7, Sarajevo, 2012.
- Šabanović, Hazim, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973.
- Trhulj, Sead, Mladi muslimani, GIK „Oko“, Sarajevo, 1995.
[1] Općenito o ovoj prodici vidi u: Hamdija Hajdarhodžić, „Hercegovačke porodice u XVIII vijeku“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1974; Risto Milićević, Hercegovačka prezimena, Svet knjige, Beograd, 2005; Mevlida Serdarević, Priče i legende trebinjskih Bošnjaka, knjiga I, Art7, Sarajevo, 2012; Alija Resulović, Porijeklo prezimena trebinjskih muslimana, http://www.medzlis-trebinje.ba
[2] Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, El-Kalem, Sarajevo, 1999, knj. II, str. 1045.
[3] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 1990, 238-239; Ismet Kasumović, Školstvo i obrazovanje u Bosanskom Ejaletu za vrijeme osmanske uprave, IC Mostar, Mostar, 1999, str. 241.
[4] Ljuboje Dulstuš, „Školske prilike u Bosni i Hercegovini od okupacije do danas“, Školski vjesnik, Sarajevo, 1894, str. 32.
[5] Hajrudin Ćurić, Školske prilike muslimana u Bosni i Hercegovini 1800-1878. godine, Beograd, 1965, str. 145; M. Busuladžič, „Osman-paša Resulbegović“, Kalednar Gajret, 1938, str. 262.
[6] Vladimir Ćorović, „Iz dnevnika Prokopija Ćokorila“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1913, str. 97; Mirko S. Radojičić, Hercegovina i Crna Gora 1875. godine, Nevesinje 1966, str. 85.
[7] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, El-Kalem, 1990, str. 238-239; Isti, „Novi podaci o umorstvu trebinjskog muftije ef. Cvijetića i ubistvu bajraktara Mahića iz Ljubuškog“, Glasnik VIS-a u SFRJ, LI/1988, br. 5, str. 526-527; Sidžil mostarskog kadije (SMK), broj 60, list 46-b i broj 61, list 26-b i 27-a.
[8] Husejn Bračković, Tarihče-i wuku'ati hersek – „Kratka historija događaja u Hercegovini“, preveo Zejnil Fajić, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXXIV/1984, 163-200;
[9] Rukopis je prenesen u Gazi Husrev-begovu biblioteku u Sarajevo.
[10] Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu R-6506,1-2. Haso Popara, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, Svezak osamnaesti, Gazi Husrev-begova biblioteka, London-Sarajevo, 1434/2013, 94-96 (k. 9955).
[11] Vojislav J. Korać, Trebinje I-II, Zavičajni muzej, Trebinje, 1971, II, str. 49.
[12] Koran, preveo Mićo Ljubibratić Hercegovac, Zadužbina Ilije Kolarca, Beograd 1889.
[13] Šabanović Hazim, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Svjetlost, Sarajevo, 1973, 601-602.
[14] Christoph Neumayer i Erwin A. Schmidl s prilozima Hermanna Hinterstoissera i Helmuta Wohnouta, Bošnjaci u carskoj službi. Bosanskohercegovačke trupe u austrougarskoj vojsci. Historija i uniforme od 1878. do 1918. godine, Verlag Militaria, Edition Stefan Rest, Wien, 2008, str. 110-113. /Muslimansko vojno svećenstvo/
[15] Bili su to: 1. Abdurahman-beg Resulbegović, sin hadži Omera Haki-bega, 2. Murat ef. Šehović, sin Mahmud-agin, 3. Jusuf-beg Defterdarević, sin hadži Ahmed-begov, 4. Ragib-beg Kapetanović, sin Smail-begov, 5. Velija ef. Hadžismajlović, sin Mehmed-agin i 6. Mustafa Resulović, sin Mehmedov
[16] H. Hasandedić, Muslimanska baština ..., 242.
[17] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština..., 268.
[18] Sead Trhulj, Mladi muslimani, Oko, Sarajevo, 1990, str. 83-91.
[19] Mevlida Serdarević, Priče i legende trebinjskih Bošnjaka, knjiga I, Art7, Sarajevo, 2012, 62.
Zbornik radova "Dani mevluda i zikra", Mostar, 2018. godine, broj 3, str. 175-185.