Allahu zahvalu iskazujemo za nebrojane blagodati kojima nas dariva. Hvala mu na rahmetu, bereketu i selametu (spasu) mjeseca ramazana. Svjedočimo da je samo On bog, da Njemu niko nije ravan, da On upravlja, određuje i vlada. Sva vlast pripada Njemu. Svjedočimo da je Muhammed, neka su na njega Božiji blagoslovi i mir, Njegov poslanik i rob pokorni, kojemu je On dostavio Kur'an Časni, a on ga vjerno dostavio, ljudima objasnio i svojim uzornim poslaničkim životom posvjedočio njegovo učenje i propise. Allahu Dragi Svojim blagoslovom obaspi čestitu Poslaničku porodicu, vrle drugove – ashabe i izlij Svoju milost na nas, njegove sljedbenike. Amin.

Draga braćo,

Prvi je petak i prva je džuma mjeseca ramazana. U ramazanskim ibadetima smo, sretni i zahvalni Allahu što smo dočekali još jedan mjesec posebne milosti u  kojem nam se otvaraju prilike da duhovno napredujemo i rastemo u vjeri. To nam pruža ibadet posta i cjelokupni spektar raznolikih ramazanskih ibadeta koje trebamo srčano prigrliti i upotpunjavati. U našoj vjeri Allah nam ništa nije teško propisao, niti stavio u dužnost ono što ne možemo podnijeti. A svaka ibadetska dužnost koju izvršavamo ima svoj duboki smisao da čovjeka kao krhko i zaboravno biće stalno podsjeća, ispravlja i učvršćuje na Pravome putu. Svrha našeg postojanja na zemlji je da spoznamo Gospodara, da Mu budemo zahvalni i pokorni, i da činimo ono s čime je zadovoljan naš Gospodar. A čineći ono s čime je zadovoljan naš Gospodar usrećujemo i sebe i druge ljude oko nas, jer im ne činimo štetu, već naprotiv želimo da im budemo od koristi, da ih ne vrijeđamo, već da ih hrabrimo i potičemo da istrajavaju, da se ne zatvaramo u svoj svijet individualizma u kojem samo sebe vidimo,  već da se solidarišemo s njima u svim prilikama, pomažući im i suosjećajući s njihovim bolima i patnjama.

Eto zato su nam važni i potrebni ibadeti. Oni trebaju nama, a Allah je neovisan o tome, ali mi smo u potrebi da ibadete kao sredstva njegujemo i praktikujemo.

Allah nas na taj put i praksu potiče: 

إِنَّنِي أَنَا اللَّهُ لا إِلَهَ إِلاَّ أَنَا فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلاةَ لِذِكْرِي

“ Ja sam, uistinu, Bog! Nema božanstva osim Mene i, zato, Meni robuj i namaz klanjaj kako bi mislio na Mene!” [1]

اتْلُ مَا أُوحِيَ إِلَيْكَ مِنَ الْكِتَابِ وَأَقِمِ الصَّلاةَ إِنَّ الصَّلاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ وَاللَّهُ يَعْلَمُ مَا تَصْنَعُونَ

“Kazuj ono od Knjige čime te nadahnjujemo i namaz klanjaj! Namaz, uistinu, odvraća od razvrata i svega što je nedopušteno, i spominjanje Boga je, svakako, nešto najveće, a Bog zna ono što radite.” [2]

Namaz izgrađuje u nama moralne vrline; ustrajnosti u dobru, a odklonu od svake vrste zla, nevaljalština i poroka. On nam pomaže u borbi protiv vlastitog nemara, površnosti i slabosti.

Allah, dž.š., otkriva nam suštinu i smisao posta u ajetu: 

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

 “O, vi koji ste uzvjerovali! Propisuje vam se post, kao što je propisan i onima prije vas - da biste se sačuvali- ” [3]

Post je ibadet koji glača i čisti našu nutrinu, našu dušu – dakle samu bit čovjekovu. A da smo postom postigli taj pravi i puni efekat pokazatelji su u čovjekovom ponašanju, odnosu prema drugome, odnosu prema živom i neživom svijetu, prema Božijim blagodatima.  

Nisu puko odricanje od hrane i pića smisao našeg posta koji nam je propisan, na to se može i prisiliti čovjeka ili čak i životinju. Dublji smisao posta nas usmjerava da  paraleno sa ustezanjem od hrane, pića i svih drugih vrsta tjelesnih užitaka treba doći do svijesti da pomno pazimo na jezik i ono što njime izričemo, na oči i ono što njima gledamo, na ruke i ono što njima uzimamo i stječemo, na noge i ono kuda nas vode i kamo hodimo s njima, ali isto tako i na srce i ono što je u njemu i što osjećamo da u njemu vrije. Post nas uči da u našem srcu treba da vriju ljubav, zahvalnost, iskrenost, dobrota, skrušenost, strpljivost i odlučnost. Viši i dublji smisao posta ogleda se baš u tome da iz našeg srca protjeramo mržnju, nezahvalnost, licemjerje, zlobu, nadmenost, nestrpljivost, prevrtljivost i kolebljivost.  Muhammed, a.s. je govorio o postu kao štitu, utvrdi i zaštitniku :

عَنْ أَبِي أُمَامَةَ قَالَ: قَالَ رَسُولُ اللهِ صَلَّى الله عَلَيْهِ وَسَلَّمْ:  “الصِّيَامُ جُنَّةٌ، وَهُوَ حِصْنٌ مِنْ حصونِ الْمُؤْمِنِ، وَكُلُّ عَمِلٍ لِصَاحِبِهِ، وَالصِّيَامُ لِي، وَأَنَا أَجْزِي بِهِ”

“Post je štit, i jedna je od jakih utvrda kojima se čuva iman vjernika.“ [4]

Stalno čovjek mora raditi na sebi, na svom imanskom kapacitetu i moralnom usavršavanju. Čitav život je glačanje, dotjerivanje i usavršavanje. Sve dok je čovjek živ on radi na sebi, i treba da nastoji da se usavršava, popravlja i napreduje.

U svakom pogledu, i duhovnom, i moralnom, i kulturnom. Ali i u pogledu kvaliteta života koji se treba podizati i unapređivati.  Na životnome putu čovjeku trebaju štitovi, utvrde i mehanizmi koji mu daju snagu i okrepu. Post je takav mehanizam koji nas čuva, uzdiže iz ove zemaljske prosječnosti koju gledamo oko sebe, podiže iz kaljuže samo materijalnih vrijednosti i tjelesnih uživanja kojima se ljudi predaju danas.

S postom gledamo drukčije na svijet oko sebe, okruženje, shvatamo šta su to prave vrijednosti. Naš život je isuviše dragocjen i vrijedan da bismo ga trošili na nekakve sitnice, prepucavanja, ogovaranja, podozrenja, sujete, neuvažavanja, obesmišljavanja, podjele i   razmirice. Život nije puko vegetiranje od danas do sutra, nije puko prepričavanje i prenošenje, nije isključivost i zaokupiranost samo sobom.

Ljudima danas previše vremena i pažnje odvlače nebitne stvari – one stvari u kojima su drugi akteri i igrači, a oni samo gledaoci koji putem raznoraznih mreža gledaju kako su drugi nešto uradili, kazali, objavili... Imamo mi svoje živote i vrijeme koje je dragocjeno, koje je nama Dragi Bog podario, mi trebamo gledati šta ćemo sa sobom, kako da mi to svoje vrijeme upotpunimo, i u njemu učinimo što više korisnih stvari – dobročinstava, da se educiramo, usavršavamo i dopunjujemo vještine i znanja koja smo stekli i koja imamo. Ne završava se proces učenja sticanjem bilo koje diplome, ono je cjeloživotni proces. Ramazan i post nas uče da trebamo biti spremni da podnosimo napor, da se žrtvujemo, da trpimo, da strpljenja imamo, da ne malaksavamo i ne posustajemo. Dragi Bog nas savjetuje :

وَلاَ تَهِنُوا وَلاَ تَحْزَنُوا وَأَنتُمُ الأَعْلَوْنَ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

I nemojte klonuti i nemojte se žalostiti, jer vi ćete biti najuzdignutiji ako pravi vjernici budete. (Alu 'Imran, 139.)

Okrenemo li se oko sebe, i u bližem i u daljem okruženju vidimo primjere, a i u medijskom prostoru slušamo i čitamo vijesti, upravo sve što je suprotno od toga. Nema strpljenja kod ljudi, nemaju ga ni za sebe ni za drugoga, ni za na najbližega svoga. Sve bi htjeli na prečac, za trenutak, bez žrtve, truda, rada, zalaganja, podnošenja. I onda šta imamo kao rezultat takve svijesti i rezona: konstruiše se takvo stanje apatije, općeg nezadovoljstva svim i svačim, obezvređivanja svega i nipodaštavanja svakoga. To nije dobro, jer utječe na svijest, i formira takvu svijest o nemogućnosti i besperspektivnosti života ovdje u našoj zemlji, što odgovora onima koji čine sve da pokažu da je ova zemlja nemoguća i neodrživa.

Draga braćo muslimani,

Naše vjerničko poslanje je da ne gubimo nadu u Allahovu milost, da ne budemo obeshrabreni i pesimistični. U vjeri nema pesimizma, u vjeri postoji nada i utjeha.

قَالَ وَمَن يَقْنَطُ مِن رَّحْمَةِ رَبِّهِ إِلاَّ الضَّالُّونَ

„ ...Nadu u milost svoga Gospodara mogu izgubiti samo oni koji su zabludjeli!“ (El-Hidžr, 56.)

Svako od nas ima misiju i mjesto u društvu. Ramazan nas uči da trebamo krenuti od sebe, da prosvjetljeni nurom posta dostižemo prave vrijednosti; lijepog ponašanja i ophođenja, međusobne bliskosti i solidarnosti, te međusobne kulture uvažavanja i poštovanja.  Tako ćemo biti promjena i sebi i drugima. I nema niko pozvaniji od nas ovdje, od onih u džamijskim safovima da to rade, i nema ko drugi.

Ne trebamo biti obeshrabreni koliko nas je, dovoljno nas je koliko god nas je, ako u nama bude iskrenosti (ihlasa), povjerenja (emaneta), ljubavi (aška), strpljivosti (sabura) i istrajnosti (istikameta).

Gospodaru naš! Osnaži nas našim postom i svim našim ibadetima koje činimo u Tvoje ime, radi Tvoga zadovoljstva, a radi našeg spasa i uspjeha, kako na ovome tako i na Onome svijetu. Gospodaru naš budi nam milostiv, oprosti nam i podari nam spas. Amin!

 

Karađoz-begova džamija u Mostaru, 5. ramazan 1440. / 10. maj 2019.

 

[1] Kur’an, Ta-Ha, 14.

[2] Kur’an, El-‘Ankebut, 45.

[3] Kur’an, El-Bekare, 183.

[4] Taberani (Et-) Sulejman bin Ahmed bin Ejjub Ebu-l-Kasim, El-mu'džemu-l-kebir, Mektebetu Ibn Tejmijje, Kairo, VIII, 133.