MUFTIJSTVO MOSTARSKO

A+ A A-

Centralna zona grada Mostara - Od harema do katedrale

Rate this item
(0 votes)

Piše: Hasan Eminović, IIN Preporod, 15.1.2017.

Nijedan mikro lokalitet u Mostaru nema toliko buran historijat kao sadašnja Centralna zona Grada Mostara.

Lakišića harem

Jednu od kupljenih luka (zemljište obraslom hrastovom šumom)  hadži Ahmed aga Lakišić, graditelj džamije na Ričini, sredinom 17 stoljeća uvakufio je za harem u kojem su se dva stoljeća ukopavali umrli muslimani iz mahala Cernice i Ričine. Slabljenjem osmanske države i dolaskom Austrougarske vlasti pored zapuštenog (tadašnja vlast je upotrebljavala termin napuštenog) harema izgrađena je trasa željezničke pruge Mostar- Metkovići i željeznička stanica. Urbanističkim planiranjima (da li i političkim) tek pridošla vlast našla je za najsvrsishodnije uklanjanje harema, jer je, prema Zapisniku od 23. maja 1884.god., premještanje stanice na staro groblje, s čime  je stanovništvo dobro upoznato, smatrano kao nešto posebno dobro za grad. „Time će barem jedno od mnogo velikih grobalja nestati sa područja grada“. „Napušteno staro groblje“ „ustupljeno“ je, kako se navodi potpuno besplatno. Vlast se bila obavezala da će kao uspomenu na „staro groblje“ neposredno uz željezničku stanicu  izgraditi prikladan mauzolej. Koliko nam je poznato nikad nikakav „mauzolej“ tim povodom nije izgrađen. Vakufsko povjerenstvo, o čemu svjedoči zapisnik o saslušanju nekoliko uglednih muslimanskih domaćina iz Mostara,  2.5.1897.g. pokušali su ishoditi, barem novčano obeštećenje, u čemu nisu uspjeli.  Sredinom XX stoljeća željeznička stanica uništila je Carinski harem gdje je izgrađena velika stanična zgrada koja je i danas u funkciji. Na mjestu stare željezničke stanice socijalističke vlasti su izgradile impozantnu robnu kuću poznatiju pod imenom „HIT“ kojom je upravljalo trgovačko preduzeće „Merkur“. Imovinsko pravni odnosi ni u slučaju socijalističkih vlasti u tom dijelu grada Mostara nisu bili riješeni. Moglo im se, zapalo im i radili su šta su naumili! Zakonske osnove preko zakona o eksproprijaciji i nacionalizaciji sami su sebi krojili i osiguravali. 

Sličnom metodologijom poslužila se i vlast tzv. Herceg-Bosne, Hrvatsko vijeće odbrane Mostar 1992.-1995.godine.  Za cijeli lokalitet, nakon rata, na liniji razgraničenja vlasti HVO-a., prema nama dostupnim dokumentima, odmah su, do u detalje, izradile svojevrsni regulacioni plan s namjerom izgradnje objekata od značaja za politiku koju su provodili. Na mjestu porušene robne kuće „HIT“ planirali su izgradnju Hrvatskog narodnog kazališta sa pratećim objektima, iznad nje poslovni objekat  „Integre“ trgovačke, ugostiteljske, zanatske i uredske djelatnosti, do nje veliku zgradu Katedrale, pa sportsku dvoranu. Idejno rješenje za ove objekte definirano je Uredbom o prostornom planiranju i uređenju prostora na području HZ-HB za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja. Iz naziva organa koji je donio tu odluku jasno je čitljivo s kojim ciljem i kojim efektima.

Budući da je Mostar, kao specifičan grad, po potpisivanju Vašingtonskog mirovnog sporazuma bio od posebne važnosti za Međunarodnu zajednicu, taj dio Mostara definiran je kao područje distrikta ili Centralna gradska zona. Namjera Međunarodne zajednice bila je da se upravo u tom dijelu grada smjeste integrirajuće institucije i državna, federalna ili gradska administracija od značaja za sve građane Mostara. Iako je prekršeno niz imovinsko pravnih zakona i odredbi zgradu „Integre“ počinje koristiti Vlada Federacije BiH, gdje se i danas održavaju sjednice.   Odjelu za urbanizam grada Mostara 12.04. 2002.g. iz Ureda Vlade Federacije dostavljeno je Rješenje Općine Mostar- Jugozapad kojim je utvrđeno trajno pravo korištenja građevinskog zemljišta na kojem je izgrađen poslovni objekat. S toga se u  daljem tekstu nećemo baviti ovim slučajem. Fokusirat ćemo se na dva preostala započeta objekta, zgradu Hrvatskog narodnog kazališta i Kon-katedralnu crkvu (Crkva Kristova uskrsnuća - u daljem tekstu katedrala)

Katedrala

Prema crkvenim izvorima Katolička crkva, odnosno sam mostarski biskup dr. Petar Čule, još od 1958.g. insistirao je da se upravo, u tom dijelu grada i na tom zemljištu izgradi katedrala. Komunistički režim, smatraju u Crkvi, im je raznim političkim izmicanjima i ucjenama odbijao molbe i uz posebne uvjete dopustio gradnju katedrale na Balinovcu. Biskupski ordinarijat 14. 4. 1994. g. od Općinskog vijeća HVO-a traži rješenje i urbanističke uvjete za izgradnju reprezentativne crkve u Mostaru. Smatrali su  "da će se time donekle ispraviti nepravda prijašnjih vlasti nanesena Katoličkoj Crkvi“.  U zahtjevu koji potpisuje generalni vikar don Luka Pavlović ističe kako je baš to mjesto „prikladno i takvog objekta dostojno“ a izgled Crkve i površina bi trebali odgovarati potrebama katoličkog naroda.  (Visina Katedrale u idejnom rješenju  bila je 68 metara).

Na prijedlog Javnog poduzeća za obnovu i izgradnju Mostara (HZ HB op.a.), 29. 7.1994.g. Općinsko vijeće Mostara - Odjel graditeljskog i prostornog uređenja (HVO-a Mostar op.a.), 11.8. 1994. izdaje uvjerenje kojim se utvrđuju uvjeti uređenja prostora za izgradnju crkve. Odjel za geodetske i imovinsko- pravne poslove Općinskog vijeća (HVO-a) 19.8.1994.g. poslije uviđaja i utvrđivanja  činjeničnog  stanja i eventualnom cijepanju čestica 25. 8. 1994.g. poziva sve zainteresirane strane, da bi 9. 9. 1994.g. izdao rješenje kojim se dopuštaju pripreme izrade investicijskog elaborata. Tada je podnio i prijedlog za eksproprijaciju čestica.

Općinsko vijeće (HVO-a Mostar op.a.)10. 10. 1994. i 10. 7. 1995.g. donosi rješenja o preuzimanju  iz posjeda dotadašnjih korisnika neizgrađenog građevinskog zemljišta i dodjeljuje u korištenje Biskupskom Ordinarijatu radi izgradnje sakralnog objekta. Ordinarijat je uplatio iznos od 167.297,00 DEM u proračun Općinskog vijeća (HVO-a Mostar op.a.) Na takav način Ordinarijatu je dodijeljeno zemljište.  Te katastarske čestice ne podudaraju se sa česticama nekadašnjeg Lakišića harema, kako se to u prvi mah činilo. Poslije „otkupa“ zemljišta Katolička Crkva je u tom području formirala novu Župu sv. Ivana apostola između Hirurgije, stare bolnice i hotela Ero. Mostarski biskup Ratko Perić gradilište i temeljni kamen crkve Kristova uskrsnuća u Mostaru, uz sudjelovanje svećenstva i mnoštva vjernika blagoslovio je 12. 2. 1996.g. čime je označen početak radova.  Informacija da je početa gradnja crkve na nekadašnjem haremu uznemirila je čelnike Islamske zajednice. Otvorenim pismima vrhbosanskom nadbiskupu Vinku Puljiću i mostarskom biskupu reagirali su reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić (14. 2. 1996.g.) i mostarski muftija Seid ef. Smajkić (11. 2. 1996.g.) Muftija je izrazio svoj najoštriji protest, a reisu-l-ulema  naglasio da je ta vijest izazvala ogorčenje muslimana, te da se to ne doživljava samo kao čin političkog nasilja, već i kao direktno korištenje vjere i vjerskih ustanova za postizanje nehumanih i nepravednih ciljeva. O tome su pisali i mediji u Mostaru i Sarajevu (Oslobođenje, 20.2.96).  Cerić je zatražio da se ovakav nepravedni postupak obustavi.  U odgovoru  Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić 16.2.1996.god. zvučao je, u najmanju ruku, nevješt i opredijeljen za mir i suživot,  ispravljajući  navodno  netočnu informacija da se radi o gradnji katedrale jer katedrala postoji, iako je toliko oštećena da je gotovo neupotrebljiva. „Radi se, dakle, o jednoj župnoj crkvi“, pisao je Puljić dodavši kako „prema postojećim knjigama u više od zadnjih sto godina nijedan vlasnik parcele nije bio musliman“, tvrdio je Puljić. Tako je i praktično „Slučaj Katedrala“ ušao u javni bh prostor. 

Zabrana gradnje

U dostupnoj dokumentaciji nije jasno precizirano kada je zapravo počeli konkretni radovi na izgradnji crkve. Prema dostupnim informacijama, čini se da su počeli tek 2001.g.  Razlog tome treba tražiti i u činjenici da je počela integracija Grada Mostara pod rukovodstvom Evropskog upravitelja Hansa Košnika, čime su dotadašnji „zapadni Mostar“ i „istočni Mostar“ praktično počeli na formiranju zajedničke gradske administracije.  Ključnom odlukom, pokazalo je vrijeme, smatra se Odluka Gradskog vijeća Grada Mostara dana 30. 12. 1999 g. U cilju zaštite prostora Središnje zone u Gradu Mostaru, kao najvrijednijih prostora namijenjenih prvenstveno za smještaj ministarstva i uprava federacije, kantona i grada kao i drugih institucija nadlokalnog značaja. Ovom odlukom, se do donošenja odgovarajuće prostorno—planske i dr. dokumentacije propisuju način korištenja i ponašanja kod izvođenja građevinskih i drugih radova u Centralnoj zoni. Odlukom je dozvoljeno redovno održavanje, konzervacija i sanacija objekata, a u Članu IV zabranjena  izgradnja, dogradnja i nadziđivanje objekata do donošenja odgovarajućeg  Regulacionog plana. Izuzetno moglo se dozvoliti  izvođenje radova uz prethodno pribavljenu urbanističku suglasnost i odobrenja od nadležnog odjela Gradske uprave. Rješenja,  za gradnju crkve, na koje su se pozivali izvođači bespravnih radova, dakle, izdana su od nenadležnog organa.

Promjena stanja na terenu, vjerovatno, je utjecala i na drugu Odluku gradskog vijeća Grada Mostara iz 2002.g.  Odluku o formiranju nezavisne komisije za ispitivanje problema sporne i bespravne radnje  u Centralnoj zoni Grada Mostara donijelo je Gradsko vijeće na sjednici održanoj 25.3..2002.god. Prema toj Odluci komisija je trebala utvrditi stanje i sve slučajeve sporne i nezakonite gradnje objekata u Centralnoj zoni te da izvrši uvid i pregled u dokumentaciju kod Odjela za urbanizam. Komisija u koju je učešća uzeo i Javni pravobranilac grada Mostara je dobila rok od 3 dana da izvijesti gradonačelnika i dogradonačelnika o stanju u Centralnoj zoni. O izvještaju Komisije predviđeno je odlukom, da u roku od 15 dana raspravlja i Gradsko vijeće. Odlukom je uveden režim zabrane izgradnje  objekata do usvajanja idejnog rješenja Regulacionog plana Centralne zone s naznakom da gradonačelnik i dogradonačelnik mogu svojim rješenjem, a na osnovu mišljenja komisije, dozvoliti izgradnju pojedinačnih objekata, posebno objekata u cilju obnove i povratka. Gradonačelnik i dogradonačelnik su dužni, prema toj odluci, da osiguraju stalni inspekcijski nadzor radi njenog provođenja. Odluka koju je potpisao predsjednik gradskog vijeća Milan Jovičić stupila je na snagu danom donošenja.

Nalaz komisije pokazao je da se radovi na Katedrali i Hrvatskom narodnom kazalištu odvijaju nelegalno i mimo zakonom predviđene procedure. Tada su praktično počeli prvi konkretni građevinski radovi (upotreba betona, armature, građevinskog materijala). Shodno zaključcima formirane komisije i na osnovu sačinjenog nalaza urbanističko-građevinski inspektor Odjela za urbanizam Grada Mostara Nenad Ibrulj u Rješenju 6.4. 2002.g. nalaže investitoru (Biskupiji) i izvođaču radova  obustavu dalje izgradnje i izvođenje radova te otklanjanje utvrđenih nedostataka, pribavljanje odobrenja za građenje od nadležnog Odjela Gradske uprave. Što nikada nije učinjeno.  Inspektor je 4. 10. 12. i  13. aprila 2002.g. izvršio pregled i utvrdio da se i dalje izvode građevinsko-betonski radovi u nivou prizemne AB ploče, nakon čega je izdao novo Rješenje o rušenju i uklanjanju zapadnog potpornog AB zida u cijeloj dužni, širini i visini i vraćanje terena u prvobitno stanje.  U službenim zabilješkama 15.  16. 19. aprila 2022. g. konstatirao je da se mjere zabrane ne poštuju i da se radovi nastavljaju. Općinskom sudu za prekršaje Mostar 10.5. 2002. podnio je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv izvođača radova, preduzeća Interinvest i odgovorne osobe  Gordana Čuljka. Sudija navedenog suda Sanja Pajić 6.9.2002. obavještava Odjel za urbanizam da nisu proveli u skladu sa zakonskim propisima, konkretno da nije opisano mjesto izvršenja prekršaja te ih poziva da te smetnje otklone. Odjel za urbanizam to je učinio dopisom 19.9. 2002.  Sud je 28.10.2002. g. proglasio krivima preduzeće Interinvest i odgovornu osobu Gordana Čuljka.

Sa cijelim slučajem sve vrijeme bilo je upoznat i OHR. Ured OHR-a Jug u pismu gradonačelniku i dogradonačelniku Mostara Hamdiji Jahiću i Nevenu Tomiću 26.4. 2000. Ističe da su primili  žalbe jevrejske porodice Solomona Atijasa i gđe. Sonje Atijas a u vezi sa izuzetim zemljištem,  a potom konstatuje  da su očito mjesne vlasti, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i uspostave Grada i njegovih 6 općina, djelovale na nezakonit način, flagrantno kršeći zakon na način koji podsjeća na ratno razdoblje. “Naime, općinsko vijeće općine Mostar-Jugozapad ekspropriralo je i dodjeljivalo nekretnine locirane u Središnjoj zoni grada Mostara koja je jasno izvan njihove nadležnosti. Takva djela neće se tolerirati i na ovaj se slučaj mora smjesta reagirati. Predstavnici gradske općine kao što su bivši načelnik g. Stipe Marić, predstojnik Ureda za geodetske i imovinsko-pravne poslove g. Marinko Mihić i predsjednik općinskog vijeća g. Miljenko Lugonja potpisivali su odluke potpuno zanemarujući zakon, Prijelazni statut grada Mostara, županijski i federalni ustav i drugo. OHR je odlučan u namjeri da se zakon poštuje te da odgovorni ljudi odgovaraju za svoje nezakonita djela“, stoji u pismu OHR-a kojeg potpisuje Judge Finn Lynghjem.

Radovi su, kako će to kasnije konstatirati i urbanističko-građevinski inspektor Odjela za urbanizam Grada Mostara Nenad Ibrulj, polovinom 2002.g. zaista i stali, što nije bio slučaj sa zgradom Hrvatskog narodnog kazališta.

Zgrada Hrvatskog narodnog kazališta

Prava pravcata drama, vjerovatno najveća koja će se ikada desiti u ovom prostoru odvijala se nad njenim temeljima i sa njenom gradnjom. Ni mjesto ni namjena zgrade nisu tek puki slučaj. Izgradnja objekta započeta je na mjestu najpoznatije mostarske robne kuće „HIT“, mjestu koje je u prethodnom socijalističkom sistemu poprimilo obrise kultnog mjesta i jaku metaforičnu snagu zajedništva svih naroda i građana i stoga je to trajno trebalo izbrisati.  Učitavanje nacionalnog predznaka u ime i namjenu objekta nije ništa drugo do obilježavanja prostora i potiranja ideje integracije i suživota. Navodno pravno utemeljenje za prisvajanje javnog dobra pronađeno je u Uredbi o prostornom planiranju i uređivanju prostora na području HZ-HB za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja N. List HZ-HB 13/93..., što dovoljno samo za sebe otkriva ciljeve „buduće kulturne institucije“. U dostupnoj dokumentaciji navodi se podatak da je predsjednik R Hrvatske Franjo Tuđman za nju simbolično donirao 5 000 kuna, ličnog novca. I tako počinje prvi čin, drame mučnog pravnog natezanja, zavrzlama,  dobro poznatog narativa otimačine i falsifikata. Akteri su isti.

Strukture HZ- HB- Hrvatskog vijeća odbrane su i u slučaju Kazališta od 1995. do 2001. provodile nelegalne radnje i izdavale nelegalna rješenja (Hrvatska zajednica Herceg-Bosna HVO Mostar 10.11. 1995.god. 13.6. 1996. god., 14.6. 1996. 16.12.1994.)  koja su odlukama Gradskog vijeća (jedinstvene administracije Grada Mostara) pobijena 1999.g. i 2001.g. Među neregularnim dokumentima nalazio se i Ugovor o ortakluku između Općinskog vijeća kojeg zastupa dopredsjednik Borislav Puljić i direktora Kazališta Ivice Ovčara 7.8.1996.god. Općinsko vijeće je kao ulog prema Ugovoru unijelo građevinsko zemljište, dok je Kazalište trebalo uložiti sredstva za izgradnju zgrade, koja će se prikupljati putem donacija. Ovakva vrsta ugovora o ortakluku nije poznata pravnom sistemu jer takav ugovor mogu sklopiti samo fizička lica (op.a). Dokumentaciji je nedostajalo i niz drugih dokuemnata kao što su saglasnost korisnika navedenog zemljišta TP Mekur Mostar, akt o uklanjanju građevine, rješenje o utvrđivanju naknade itd...

Urbanističko-građevinski inspektor Odjela za urbanizam Grada Mostar (jedinstvene administracije, op.a.) Nenad Ibrulj od 24.1. 2001. do  29.5. 2002. god na objektu  Hrvatskog narodnog kazališta je izvršio ukupno 42 pregleda, uz asistenciju policije 8 puta i izvršio pečaćenja pet objekta, donosio rješenja o rušenju objekta i vraćanju terena na prvobitno stanje, Općinskom sudu Mostar  podnio šest zahtjeva za pokretanje prekršajne postupke protiv izvođača radova i investitora, jednu prijavu za privredni prestup. Na objektu Kazališta 30.4.2002. poslovođa na gradilištu Tončo Knezović, uz prisustvo nadzornog organa Borivoja Puljića i pripadnika policije,  mu je prijetio i upotrebom oružja.

Aktivne uloge u slučaju Kazalište imali su i gradonačelnik i dogradonačelnik Mostara Neven Tomić i Hamdija Jahić. Tomić je osporavao nadležnost inspektoru Ibrulju utvrdivši da on nadzore vrši samovoljno i bez ovlaštenja, dok je Jahić od Javnog pravobranilaštva Grada Mostara zahtijevao pokretanje postupka zaštite imovine i imovinskih interesa Grada u Centralnoj zoni. Dešavanja sa obnovom i grdnjom objekata u centralnoj zoni pratili su i u Međunarodnoj zajednici. Zamjenik Visokog predstavnika –šef OHR-a JUG  Žan Pjer Berso (Jean – Pierre Bercot) reagirao je 17.aprila 2002.god.  upozorivši kako se radi o kršenju zakona i zakonom propisanih odluka. Uprkos svemu Kazalište je angažiralo advokata (Dragutina Bošnjaka) i nastavilo sa bespravnim izvođenjem radova. Gradonačelnik Mostara Hamdija Jahić i dogradonačelnik Neven Tomić 8.5.2002.g. od komesara policije HN Kantona i PU Mostar zatražili su pomoć u provođenju Odluke Gradskog vijeća o bespravnoj gradnji u Centralnoj zoni Mostara s ciljem provođenja odluke i obustave postojeće gradnje.

Na temelju hronologije događaja jasno se da zaključiti kako je do povrede službenog pečata i stalnog nastavka bespravne gradnje, bez obzira na organe uprave i policiju došlo jer su odgovorna lica, izvođači radova, upravnik gradilišta, poslovođe imali striktne neredbe od investitora i donatora da to čine. Široj javnosti nije bilo poznato ko zapravo investira u Kazalište. Odgovor na to pitanje dao je Mijo Brajković, tadašnji direktor Aluminija Mostar. Brajković je u Večernjem listu 16.9.2002.g.  pored ostalog kazao: „Mogu me i zatvoriti, ali budite sigurni da će Aluminij i dalje pomagati gradnju Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru“.

Uprkos svemu i uprkos Rješenju o zabrani upotrebe bespravno izgrađenog objekta koje je 18.10.2002.g. donio gradonačelnik Mostara Hamdija Jahić „Mala scena“ Kazališta završena je i svečano otvorena u bespravno izgrađenom objektu 16.10. 2002.g.  predstavom „Noćna gušterica“ Tanje Radović.  Projektom, kojeg je najavio Brajković, planirano je da se izgradi i objekat velike scene sa 450 stolica uz prateće objekte. Uz veliki kazališni restoran planirana je izgradnja šest velikih poslovnih prostora.

Inspektor Ibrulj sam sebi platio advokata

Tadašnji urbanističko-građevinski inspektor Nešo Ibrulj prisjećajući se tih događaja ističe kako je sve to što je radio radio svijetla obraza, principijelno i u skladu sa zakonom, bez ikakve primisli da zbog nacionalnog ili bilo kojeg drugoga razloga ošteti interese i investitora i izvođača. Poštivao je zakone, posebno zakon o prostornom uređenju. Bio je izložen stalnim pritiscima od strane izvođača radova. Na osnovu anonimne prijave dogradonačelnik Neven Tomić pokrenuo je krivičnu prijavu protiv Nenada Ibrulja i Seje Pintula. Pintul se povukao pred penzionisanje i pristao na neku vrstu nagodbe, dok se slučaj Ibrulja nekoliko godina vukao po sudu. Ibrulj je angažirao advokata, oslobođen je svih optužbi. Usluge advokata sam je platio u iznosu od 4 500 KM. „Kad sam dobio taj papir zalijepio sam ga na sve oglasne ploče u Gradskoj upravi, da znaju da sam radio kako treba i da je sve bilo uredu“, zaključuje Ibrulj.     

 

Medžlis Islamske zajednice Mostar od Odjela za urbanizam Grada Mostara 3.12. 2002.godine službeno je zatražio izdavanje saglasnosti za izgradnju modernog Islamskog centra na lokalitetu bivšeg Lakišića harema. I pored ogromnog napora koji je uložio kako kod lokalne administracije tako i kod najviših političkih predstavnika u BiH gradske službe nikada ni do dan danas nisu odgovorile niti pozitivnim niti negativnim rješenjem. Islamska zajednica u te svrhe naručila je od svjetski priznatih arihtekata i izradu ne samo idejnog rješenja zgrade  Islamskog kulturnog centra već i cijele Centralne zone Grada Mostara. Prema tom rješenju svoje mjesto našli bi Islamski centar i katedrala i kazalište uz moderno osmišljene prilazne puteve i komunikacije. Umjesto upravnog postupka Islamska zajednica se suočila sa klasičnim političkim procesima o čemu je naš list detaljno pisao 15. januara 2006. godine.

Hadis Dana

‎"Čovjek je vjere svog prijatelja, pa neka čovjek gleda s kim će se družiti." Ahmed, Ebu Dawud, Tirmizi

Ko je na portalu: 59 gostiju i nema prijavljenih članova

| MUFTIJSTVO MOSTARSKO | Adresa: Trg Musala br. 1, 88000 Mostar, Bosna i Hercegovina, ID broj: 4227550990007, Transakcijski račun: 1604605500006981; tel/fax: 036 551 089; Web site: www.muftijstvo-mostarsko.ba; E-mail: muftijstvo.mo@bih.net.ba | ALL RIGHST RESERVED

Prijava ili Registruj

Prijava na portal

Registruj

Registracija
ili Odustani