Prikaz knjige muftije Salema Dedovića “Riječ nade - Hutbe, govori i intervjui”
 
Piše: Mustafa Spahić
 

Obraćajte se i molite se i ponizno i u sebi Gospodaru svome, On ne voli one koji se previše glasno i napadno mole. I ne pravite nered na Zemlji kad je na njoj red uspostavljen a Njemu – Gospodaru se obraćajte i molite sa strahom i nadom. Doista, milost Allahova je blizu onih koji dobra djela čine. (Kur’an, 7:55 i 56)

Ova dva navedena i citirana ajeta iz sedme kur’anske sure “Bedemi” siguran su vodič, ali i okvir, pa čak, što bi sada rekli, i okvir i moto knjige. Na stranici 44. i 45. lijepo i poučno piše: “Baš kao i u našoj realnosti, za nas ne postoji drugo vrijeme, drugi život, ne postoji čekanje i iščekivanje, sređivanja, stanja, sistema, već postoji potreba otvaranja procesa, započinjanja i otvaranja onoga što je u našoj moći i u okviru naših mogućnosti. Postoji, dakle, ono što je danas i što je uz Allahovu pomoć moguće realizirati, jer ono što je već je neizvjesno i možda nas u njemu nema, a to sutra nekom je drugom dato na raspolaganje da ostvari svoju ulogu u njemu.” Kur’anska dijalektika o neprestanom kretanju, procesima, promjenama i ireverzibilnosti, neponovljivosti ljudskih i društvenih pojava u dva ajeta kaže i podučava: “Ta zajednica u svoje vrijeme je bila i nestala, nju čeka ono što je zaslužila i vas će čekati ono što ćete zaslužiti i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (Kur’an, 2:134 i 141) Poslanik islama podučava i upozorava: La tetruk ameluke ligadike – Ne ostavljaj današnji posao i obavezu za sutra.

SVIJEST I SAVJEST

Knjiga pred nama na petsto manje četiri stranice, preciznije na 496 stranica veliku pažnju i akcenat stavlja na vrijeme koje je svjedok svih zbivanja i prostor koji je mjesto svih događanja. Vrijeme, prostor, čovjek, ljudska egzistencija i život su nerastavivi i nerazlučivi. “Čovjek i prostor se ne mogu razvesti. Prostor nije spoljni objekat niti unutrašnji doživljaj i osjećaj. Mi nemamo čovjeka i prostor odvojeno jedno od drugog”. (Martin Heidegger) Prema Janu Assmanu: “Prostor je bitan za kulturu pamćenja (horizontalu života), a vrijeme za kulturu sjećanja (vertikalu života).” Prema Amiru Vuku Zecu: “Zelenilo je najbitniji urbani element.”

Na 231. stranici knjige muftija navodi Poslanikovu predaju: “Ako u ruci nekog od vas, kada nastupi zadnji dan ovog svijeta, egzistencije i života bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego što nastupi kraj, neka to učini!” Koliko ima harmonije i komplementarnosti između kulture, higijene, civilizacijske čistoće i najbitnijeg urbanog elementa s jedne, i Poslanikove predaje s druge strane. Bruno Zevi zapaža: “Mi smo uglavnom prostorno neobrazovani”, a Amir Vuk Zec dodaje: “U prostoru nema cenzure.”

U klasičnim kulturama pod univerzalnom pravdom se podrazumijeva vrlo potpuna harmonija i sklad između kosmosa, prirode, anorganskih, organskih, biljnih, životinjskih, čovjekovih i ljudskih svjetova i života. Kur’an svjedoči da je jedan narod Semud uništen zato što je nepotrebno iz kaprica, usiljenosti i gordosti zaklao jednu zaštićenu kamilu. Sa stajališta islama ima izuzetne cenzure u prostoru, jer prema tradiciji sva je zemlja učinjena mjesto sedžde i padanja ničice pred Stvoriteljem. Pa svi obredi u islamu vezani su za vodu – obredno vanjsko čišćenje, vrijeme i prostor. Svaki obred se izvršava u tačno određeno i naznačeno vrijeme, a u namazu se mora okrenuti prema Kibli, Kabi, Bejtullahu ili tačno određenom i propisanom prostoru. Vršeći obrede, nepobitno i neupitno postajemo svjesni da smo stvoreni od vode i zemlje u okviru vremena – kada smo rođeni i prostora – mjesta gdje smo rođeni.

Nije se lahko složiti sa Brunom Zevijem da je ljudstvo danas uglavnom prostorno neobrazovano jer nikada nijedna generacija nije imala takve i tolike mogućnosti da se izvana upoznamo sa vremenom i prostorom. Ne radi se o tome nego, kako zapaža Hegel, znati – bekant, nije po automatizmu isto i jednako spoznati – erkant. Današnji čovjek ima informacije – sve u slikama, izvanjsko znanje i svijest o prostoru kao objektu apsolutnog gospodarenja i slobode ponašanja, ali nema savjest, samosvijest, spoznaju – erkant i uvjerenje koje je s druge strane pozitivne nauke da: vrijeme, prostor, voda, vazduh, vatra, toplota, klima, zemlja, svjetlost, kosmos, anorganski, svjetovi, organski, biljni – sve šume i drveće, životinjski i ljudski svjetovi čine neraskidivo jedinstvo života.

Nauka i svijest samo kažu šta je ovo, a savjest, samosvijest i spoznaja pitaju čije je ovo, šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno i koje posljedice donosi na ovom i onom svijetu što smo naukom i civilizacijom postigli i ostvarili. Na te osnovne činjenice upozorava ova knjiga: “Danas kada razgovaramo s ljudima, ne vidimo inicijative, spremnost da se suoče sa životom, sa problemima. Evidentan je nedostatak posla, nezaposlenosti. Evidentno je da stanovništvo dolazi u gradove, sela pustoše, golema obradiva zemlja propada. Poguban je nemar prema zemlji, prema obrađivanju i čuvanju zemlje. Kome će ova zemlja pripasti ukoliko se ne očuva porodično gnijezdo, kućni prag i potomstvo? Kome će ova zemlja pripasti ukoliko splasne u svijesti, srcu i karakteru njenih ljudi, ljubav, briga i volja za njom” (231. i 303).

Ovdje se postavlja neizostavno pitanje – gdje je pamet, savjest, dignitet, entitet, subjektivitet, odvažnost, postojanstvo, uspravnost, vjerodostojnost i identifikacija sa Abdullah-pašom Teftedarijom, koji je 1785, kada je po nalogu sultana trebao predati Pounje Austriji, odgovorio: “Baš veremum, bir taš vermem” – I glavu ću svoju dati, ali kamena jednog ne dam i zatim je ispio čašu otrova. Nesvijest, nemar i nebrigu o prostoru prati isto sljepilo i o vremenu: “Nemar prema vremenu je poguban, posebno kod mladih ljudi. Moramo naći vremena za sebe, za porodicu, ali moramo imati vremena i za ovaj grad, za ovu zemlju. Mi druge nemamo. Vrijedi barem jedan sat u sedmici ispoljavati patriotski duh. Ako drugima nije stalo da ovaj grad postane ljepše, organizovanije, komotnije mjesto, nama jeste stalo.” (str. 231).

Pored vremena i prostora treća velika tema knjige “Riječ nade” je Istina/Hakk. Na 277. stranici autor navodi Poslanikovu predaju: “Gospodaru moj, pokaži mi istinu istinom i osposobi me da je slijedim, a pokaži mi neistinu neistinom i osposobi me da je se klonim.” Tradicija također bilježi i prenosi Poslanikove riječi: “Kazuj istinu makar bila i gorka. Najveći džihad – napor i aktivnost u vjeri jeste kazati istinu u lice vladaru silniku.” Ergo, cenzura i embargo na istinu i džihad angažman na putu univerzalnog dobra ne idu zajedno. Laž i cenzura u svakoj generaciji su sijamski blizanci: “Nijedan spoljašnji mir se ne može održati bez unutrašnjeg mira ljudi. Mir je moguć samo kroz slobodu, a sloboda je moguća samo kroz istinu. Zato je neistina ono pravo zlo koje uništava mir.” (Karl Jaspers)

Doista, istina daje život i smisao svakoj autentičnoj kulturi. S pravom se kaže – samo je istina lijepa, a stvarnost, ma koliko velika i raznolika, zato što je prolazna, samo je korisna. U pravu je istina najviša pravna norma, iznad koje nema više norme i na istini počiva pravda kao temelj prava, pravne zajednice, zakona i zdravog društva. Svi pravi, zdravi i iskreni međuljudski odnosi, veze, relacije, komunikacije, povjerenja, saradnje, solidarnosti i društvenosti, počivaju na istini, a laž truje, razara, kida, pogani, guši i demonizira odnose među ljudima.

Muftija Dedović ima teorijski kapacitet da spozna, a i svaki dan se suočava sa opakim i opasnim zamkama po život pojedinca, grupe i zajednice: “Promjena će biti i doći tako što ju inicira i pokrene, prvo u sebi samome. Da od sebe krene i u sebi napravi promjenu. Da život uredi, da ga poboljša, da vrijeme koje (nepovratno) ima ispuni hajrom i plemenitošću. A ne da ga ispunjava dangubom i nemarom u kocki, lutriji, kladionici i društvenim mrežama, praznim pričama i besposlicama. Primjećujemo da je kod mnogih ljudi prisutan duh potpune pasivnosti. Tačno je da svijetom vladaju neizvjesnost i nesigurnost, da svijet potresaju ratovi, nemiri i krize. Duhovni čovjek ne može živjeti od danas do sutra. Krivica i odgovornost se ne mogu tražiti u drugome, sve dok nismo učinili ono što je do nas. Ne može se živjeti od sjećanja, od prošlosti, od stare slave i truda predaka, ma kako na njih bili ponosni. Posvećenost sebi, svojim obavezama i dužnostima prvi je prioritet.” (str. 254, 266. i 298)

Kroz čitavu knjigu autor naglašava da sadašnje, posebno mlade generacije žive i preživljavaju: tviterizaciju, portalizaciju, fejzbukizaciju, internetizaciju, kompjuterizaciju, artefaktizaciju, simulakrumizaciju i da osnovna tendencija svijeta jeste da multimedijalna forma bude zamjena cjelokupnog realnog i empirijskog trajanja. To je ustvari svijet simulakruma i svijet jedino kao slika, čije je drugo ime: fikcija, iluzija, utopija, virtualija, frivolnost, artefakt, performans, somnambulizam, snobizam, kičeraj i šund. Konačni cilj nije da se ugodi ili svjedoči stvarni svijet, nego da se on kao takav pervertiranom sviješću potpuno zamijeni samo slikovnim svijetom.

Prvi put u povijesti svijeta oni koji najviše utječu na ponašanje ljudi: TV, internet, kompjuter, portal, Facebook, Twitter, ne mogu biti izvedeni pred sud i odgovarati za pozitivan ili negativan utjecaj. Drugo, svi elektronski oblici komunikacije prekidaju i razaraju živu riječ i živu, izravnu i neposrednu vezu među ljudima. Nije nikakvo iznenađenje što u tako slikovno-vještačkom svijetu, prema Ortega Gasetu, čovjek, posebno mlađi, gubi svoju bitnu osobinu, sposobnost i kapacitet sabranosti sebe u sebi, a Hegel kaže biti čovjek jednako je biti u sebi.

Nažalost, sadašnje ljudstvo, posebno omladina, iz sebe sele u slikovni svijet. To se najbolje uočava da čak i u hramovima u toku obreda, ljudi ne isključuju mobitele ili po dva ili tri sata šetaju sa društvom, a neprestano razgovaraju na mobitel: “Stvarni i realni život ne mogu zamijeniti aparati i tehnika. Komunikaciju i međuljudsku riječ i kontakt ne mogu nadomjestiti ni najsavršenije mreže komuniciranja. Te mreže su korisne i potrebne, ali njihova upotreba mora imati mjeru i kontrolu. Svjedočimo, pratimo, vidimo i čitamo o raznoraznim oblicima otuđenja”, upozorava autor na 312. stranici.

Posredne preko svih vrsta medija kao mrtvih mašina koje nemaju ni srce ni dušu komunikacije za žive i izravne odnose unutar primordijalnih zajednica: porodica, familija, rodova, plemena, bratstva, naroda, nacija i čovječanstva. Još jedna velika tema provlači se skoro kroz svaku stranicu knjige, a to je mir o kome ovise sudbina i opstanak čovječanstva. Magistralom pokojnog teologa Hansa Kinga koji ljudski rod upozorava: “Nema mira među narodima bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama. Nema dijaloga među religijama bez istraživanja među religijama”, ide i muftija Salem ef. Dedović kada 28. jula 2018. u Pridvorici kod Borča, između ostalog, kaže: “I evo, nakon burne historije stradanja i uništavanja, diljem svijeta raseljene i muslimane i pravoslavce potakla je vjera u Boga Jednoga da obnove svoje hramove vjere, kako to treba i da bude, da im podstaknu sjećanja u vrelo života i snaže pouzdanje na životnom putu. Džamija naspram crkve i crkva naspram džamije i velika nekropola stećaka. Duhovnost, Historija, Kultura. I tu na tom mjestu bijaše Riječ susreta. Snažna, ljudska, bratska, poticajna. Da ukaže na temeljno zajedničko vrelo i ishodište svim ljudima Bog je Tvorac, život (kao Gospodaru i Vlasniku) pripada Njemu, a oni (ljudi) među se moraju tražiti puteve sporazumijevanja, mira i susretanja. Nikako da potiču i hode putevima koji će voditi tome da se oduzima tuđi život, gaze prava i dostojanstvo čovjeka, najsavršenijeg Božijeg djela stvaranja na zemlji. Jesu li pridvorički monasi kadri sprovesti u djelo nauk Isakov (Hristov) da se ljubi bližnji – komšija i da se hram u kojem se slavi ime Božije na samo drukčiji način, čuva, onako kako se čuva i onaj svoj, u kojem se slavi ime Božije po svom vjerozakonu? Da li su muslimani Borča kadri vidjeti u pridvoričkoj crkvi kneza Lazara mjesto hrama u kojem se slavi ime Božije i da je njegovo postojanje i briga o njemu njihov emanet, obaveza i dužnost?”

Odgovor je i za jedne i za druge DA – pod neupitnim i nepobitnim uvjetom da vjeruju i da su apsolutno u to uvjereni i svjesni da je jedino Bog Stvoritelj, Gospodar i Vlasnik života svakog čovjeka i svih ljudi, da su svi ljudi Ademovi i Havini potomci, da su Božijom odredbom sveti i neupitni ljudski život, čast, um i razum, dostojanstvo, dignitet i subjektivitet, potomstvo, imovina, pravo na znanje, spoznaju, nauku, rad i privređivanje i da su prava i vrijednosti univerzalne, nedjeljive i istovjetne.

Mir, sigurnost, povjerenje, solidarnost, saradnja, empatija, altruizam, upoznavanje, približavanje, društvo, zajednica, društveno i društvenost su nedjeljivi. Zrak, voda, zemlja, svjetlost, svjetski ethos, svjetski moral, svjetska ekonomija, finansije, svjetsko zdravstvo i medicina, svjetska higijena, zelenilo i ekologija su uslovi opstanka na planeti. Nema tog hrama i tog obreda koji čovjeka i ljude približava Bogu ukoliko u osam milijardi ljudi ne vide sebe i svoju vrijednost i sudbinu na osam milijardi različitih, ali potpuno ravnopravnih načina. Hramovi, pa makar bili napravljeni od zlata i dijamanata koji ne služe Bogu i koji ne približavaju ljude ljudima su mrtvi spomenici ili utočišta za nečiste savjesti.

SADRŽAJ I TEME KNJIGE

S obzirom na to da društvena struktura izučava sastav društva, karakteristike, osobenost i bitne odrednice društva i društvenih pojava, odnose među dijelovima i strukturnim elementima, njihova međusobna prožimanja djelovanja i utjecaje dijelova i strukturnih elemenata društva, jednih na druge, knjiga pred nama mostarskog muftije Salema Dedovića “Riječ nade – Hutbe, govori i intervjui” u vremenskom rasponu pokriva i tretira događaje od septembra 2006. do 28. decembra 2018. godine.

Kako se društvena morfologija odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara, na sveukupnu geografsko-demografsku situaciju naroda i njegove organizacije, broj stanovništva, njegovu gustinu naseljenosti i raspored u prostoru, to knjiga u izvanjskoj ravni od prve do posljednje stranice na svim razinama i planovima: sadržajem, temama, procesima, pojavama, odnosima i tvorbama analizira i elaborira izvanjske tokove na teritoriji Mostarskog muftijstva u čijem sastavu su sljedeći medžlisi: Mostar, Duvno, Livno, Prozor, Jablanica, Konjic, Gacko, Bileća, Trebinje, Stolac, Nevesinje, Glamoč, Ljubuški i Čapljina. To je prostorno najveće i najrjeđe naseljeno muftijstvo sa muslimanima i koje funkcioniše u tri kantona Federacije i na teritoriji RS-a.

Na teritoriji RS-a u Gacku, Bileći, Trebinju (osim ljeta) i Nevesinju živi simboličan broj muslimana koji čekaju posljednji poziv za odlazak sa ovog svijeta. Geografski gledano, na teritoriju tog muftijstva su prekrasne i čiste rijeke: Neretva, Neretvica, Buna, Bregava, Trebišnjica, Trebižat, Radobolja, Rakitnica i najviše planine u BiH: Prenj, Velež, Crvanj, Crna gora, Bjelašnica, Volujak, Maglić, Zelengora, Čemerno, Cincar, Čabulja, Čvrsnica, Vran, Lelija i Visočica. Planine su, kao i rijeke, po mnogo čemu bitne, ali su sa planinskih visova, prema Ibn Haldunu, krenule sve svjetske civilizacije i kulture. Društvena fiziologija zahvata i proučava društvo iznutra kroz posebne sociologije: sociologiju religije, sociologiju morala, sociologiju etike, sociologiju kulture, sociologiju lingvistike, sociologiju ekonomije, sociologiju saznanja, sociologiju prava, sociologiju politike.

U knjizi pred nama na 496 stranica koju su 2019. zajedno izdali Muftijstvo mostarsko i Medžlis Islamske zajednice Mostar kroz 106 tekstova i to 60 hutbi, 28 govora i 18 intervjua, autor je u dvanaestogodišnjem razdoblju u prvom kao glavni imam od 1. 9. 2006. do 24. 5. 2014, a onda od 24. 5. do 28. 12. 2018. tretirao i artikulirao teme iz oblasti: vjere, religije, konfesije, tradicije, obreda, kulture, baštine, običaja, navika, zajednice, društva, politike kao umne prakse, zbiljske umne volje i najviše izvanjske nauke koja ljude vodi općem dobru, svjetskom miru, sreći, blagostanju i ravnopravnosti, svih ljudi kao Božijih stvorenja i Ademovih potomaka, poroka, zabluda, predrasuda, mitova, epigonstva – zakovanosti u pretke, senzacionalizmu, pogubne propagande, univerzalnim pravima, vrijednostima, svjetskom miru, povjerenju, saradnji i solidarnosti među ljudima, ekologiji, kulturi higijene i civilizaciji čistoće, povijesti, aktivnom i korisnom radu i praksi, učenju, studiranju, slobodnom vremenu, gafletu/nemaru, praznom i šupljem govoru, samo da se od straha ne šuti blagdanima, časnim mjestima, društvenom i društvenosti.

Ustvari, ovo je troknjiga ili u jednoj knjizi nalazi se: a) knjiga sa 60 hutbi; b) knjiga sa 28 govora i nastupa u raznim prigodama i c) knjiga sa 18 intervjua u raznim novinama i časopisima počevši od Preporoda do Oslobođenja. Ponekad se muftija u Oslobođenju oglasi kao autor uvijek suvislog, aktuelnog, sadržajnog i promišljenog teksta. Iz svih njegovih tekstova da se iz aviona primijetiti da je studirao jezik (arapski) i književnost.

Ipak, sve na stranu, hutbe su najznačajniji, najobavezniji, najzahtjevniji i najodgovorniji, ne samo govor, nego puno više od toga u islamu. Vrijeme hutbe – petak, sadržaj hutbe, hamd – zahvala Allahu, salavat na Poslanika, govor i poruka hutbe mora biti utemeljena na izvorima islama Kur’anu i Sunnetu i pozitivno afirmativnom iskustvu čovječanstva. Taj govor, u svakoj riječi utemeljen i neupitan, mora biti clara et distincta – jasan i razgovijetan, ispunjen sadržajem, značajem, značenjem, mudar, odmjeren, precizan i nedvosmislen. Nikada ne smije biti ad hominem – na čovjeka i protiv čovjeka, nego ad verbam – na stvar, na pojavu, na proces, na rješiv problem.

Hutba u svojoj komplementarnosti sadrži i logiku – pravila mišljenja i retoriku – pravila govora. U hutbi sadržaj – poruka vjere i norma – sadržaj zakona i pravila i forma, pravila mišljenja, logika i pravilo govora – retorika moraju biti organska i harmonična cjelina čija je svrha, smisao i cilj podstaći, motivirati i pozivati ljude da služe Bogu, a koriste sveljudskom rodu čineći dobro, a odvraćajući i ukazujući na zlo. To je, ustvari, sposobnost i nadarenost da se na temelju kur’anskih ajeta, Poslanikovih hadisa, nepobitnih znanstvenih otkrića o korisnosti ili štetnosti i opasnosti od nekih stvari i poroka, na temelju izreka mudrih ljudi i sveukupne pozitivne prakse čovječanstva, ljudi preko hutbe u džamiji uvjere šta je zlo, šteta, nasilje, nepravda i svekolika opasnost na ovom i grijeh i kazna na onom svijetu. Ili šta je dobro, korist, uspjeh, sreća, spas, mir i sigurnost na ovom i Božija milost i nagrada na onom svijetu.

U hutbi se ništa lično, grupno, interesno ili negativno, štetno ili grešno ne smije govoriti. Hutbe muftije Dedovića su na tom tragu i magistrali. Nakon svega izloženog, u ovoj knjizi, zorno i nepobitno se kazuje i svjedoči da život insana nikada i nigdje nije samo puko fizičko, fiziološko-biološko, animalno, instinktivno, tjelesno, strastveno trajanje, bitisanje, uživanje, iživljavanje i da je život u višem, dosljednom i komplementarnom smislu, gledajući i ne zaboravljajući sve njegove temeljne planove: metafizički, duhovni, vjerski, religijski, idealni, moralno-etički, antropološki, kulturni, tradicijski, običajni, empirijski, politički, znanstveni, odgojni, privredni, krvno-srodnički, društveni i javni istovremeno i etika poziva i etika nijjeta – namjere i etika misije, i etika poziva i poslanja, i etika zadatka i izazova, i etika društvenosti i obaveze, i etika čina, djela, učinka i dobrih djela, i etika ideje, duha, misije, nade, i etika sadržaja, smisla, svrhe i cilja, i etika lijepog ponašanja, lijepe riječi i savjeta, i etika truda, napora, izdržljivosti, uspravnosti, znanja i nužne borbe protiv svih svojih slabosti, ali i samoodbrane u očuvanju identiteta, digniteta, subjektiviteta, autoriteta, entiteta i vjerodostojnosti žića i bića i etika poslanja i neopozivog imperativa u čuvanju i činjenju univerzalnog, posebnog i pojedinačnog dobra i sprečavanju univerzalnog – na planu čovječanstva, posebnog – na nivou vlastite zajednice i pojedinačnog – konkretno kod sebe zla i svake deformacije i aberacije. To je oživotvorena etika mira, sigurnosti i povjerenja u i među ljudima. Zato najiskrenije i najtoplije preporučujem knjigu “Riječ nade” za kupovinu i čitanje. Puno će se iz nje naučiti.

 (www.oslobodjenje.ba)

 

Islamski centar Mostar

Nekadasnja linija razgranicenja kao linija pomirenja?