Knjiga hutbi, govora i intervjua mostarskog muftije, mr. Salem-ef. Dedovića pod nazivom „Riječ nade“ u okviru programa 44. manifestacije „Dani mevluda i zikra“ promovirana je sinoć u Centru za kulturu Grada Mostara.

Promociji su pored velikog broja zvaničnika iz javnog i društvenog života u Hercegovini prisustvovali vladika zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije i ispred Franjevačkog samostana Sv. Petra i Pavla u Mostaru dr. fra Iko Skoko. O knjizi su govorili: rektor Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostar dr. Elvir Zlomušica, profesorica na Fakultetu islamskih nauka doc. dr. Zehra Alispahić i zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović.

Nije lahko biti mostarski muftija

Knjiga na skoro 500 stranica sadrži 61 hutbu, 32 prigodna govora, 18 intervjua i kao takva, primijetio je rektor Zlomušica, autentično je svjedočanstvo vremena. U njoj su iskazana brojna razmišljanja i stavovi o onome što je radio i na koji se način odnosio muftija Dedović na poziciji glavnog imama, a kasnije i na poziciji muftije. „Mostarski muftija je trebao ili je bio primoran sagledavati i analizirati, pored vjerskih, društvenih i nacionalna pitanja u kontekstu lokalnih, regionalnih i širih političkih, sigurnosnih, materijalnih i drugih izazova. To se tražilo i od njegovih prethodnika. I nije nimalo lahko biti mostarski muftija, ali nije ni mala stvar biti muftija u Mostaru“, kazao je rektor Zlomušica. Primijetio je da je zbog svog položaja, strukture, kapaciteta i odgovornosti svaki džemat na području Muftijstva specifičan i da svaki od njih traži poseban pristup i krajnje odgovoran odnos. Iz sadržaja knjige izdvojio je fragmente u kojima muftija Dedović govori o životnim izazovima džemata u Borču, o prakticiranju obavljanja molitvi na javnim mjestima od strane turista iz arapskih zemalja, o nužnosti mijenjanja stanja duha i stila života, jer su to neizbježni civilizacijski procesi, o odgovornosti i aktivizmu, o odnosu svakog pojedinca prema sebi i društvenoj zajednici, prema Domovini. Rektor Zlomušica prenio je svoje utiske i o muftijnoj hutbi održanoj u Stocu o pravdi i pravičnosti, o svečanom obraćanju na otvorenju džamije Čurčinice u Livnu i govora u povodu obilježavanja godišnjice pogibije vojnika AR BiH u akciji „Jesen 94“. „Hutba je poseban i jedinstven medij u islamskom djelovanju, koji i dalje ostaje aktuelan i važan. Mislim da je hutba velika odgovornost koju hatib preuzima na sebe, jer Božiju riječ tumači i prenosi vjernicima, uvijek imajući na umu, kome se obraća, kada se obraća i povodom čega se obraća“, zaključio je rektor Zlomušica.

Duhovni zavičaj pronaći u prostornom

Doc.dr. Zehra Alispahić za muftijnu knjigu kazala je kako su to zaustavljene riječi na papiru svih muftijinih aktivnosti. U njima, istakla je, pulsira život, teče nada, izvire ohrabrenje i poticaj da nema bezizlaznih stanja, da je život borba, ali i dar i odgovornost, da sam pojedinac najprije mora biti promjena koju želi vidjeti u svome okruženju i da duhovni zavičaj može samo naći u prostornom zavičaju. „Manirom iskusnog, odmjerenog, učenog i iskrenog alima, muftija Dedović prenosi čudo Kur’ana i širi bereket vječne Riječi i kur’anskog govora u svom prostornom zavičaju na koji je jako ponosan, na svakom kamenu lijepe Hercegovine, u svakoj prilici: dok sa svojim vjernicima dočekuje mubarek mjesec ramazan u mostarskim džamijama, u bajramskim jutrima, o mevludima, u blagajskoj tekiji, na otvaranjima džamija u povratničkim džematima, u bajkovitom Stocu i Trebinju, u Glamoču, Livnu, Borču i Nevesinju, ispod Staroga mosta, dok vodi dijalog i iscrtava nove trase mira sa predstavnicima drugih religijskih zajednica, dok se druži sa mladima, dok obilazi povratnike u rasutim hercegovačkim selima“, naglasila je profesorica Alispahić …
U beskompromisnim i hrabrim nastupima mufije Dedovića u odbrani bosanskoga jezika i pisane riječi na bosanskome jeziku ona je uočila sličnost sa svevremenskom naravi Šantićevih stihova upućenih raseljenom stanovništvu Hercegovine, ali i onima koji se kane iseliti. „Snažna konekcija čovjeka sa zemljom i prirodom, ne smije i ne može imati cijenu“, istkala je. U muftijnim porukama prepoznala je potrebu interakcije sa čitaocima ove knjige, sa onima kojima se muftija obraćao, kao i potrebu stalnog dijaloga sa intelektualnim slojevima društva, i onda kada se obraća sljedbenicima islama, i onda kada su te riječi upućene pripadnicima i visokim dostojanstvenicima drugih religijskih zajednica i na koncu, političarima i općinskoj administraciji. „Svjestan svoje tradicionalne zadaće tumača poruka vjere, on je uvijek budan, u pokretu sa dubokim osjećajem odgovornosti spram svojih djela i uvijek uronjen u mjeru srednjega puta i raskoši Božijeg blagoslova koji prati svaki ljudski pokret na stazama dobrih nakana i dobrih djela“, kazala je Alispahić.

Za nju knjiga muftije Dedovića je dosljedan primjer kako se vjernik treba nositi, kako se identificirati i kako dijeliti vječne poruke Kur’ana, Sunneta i islama u današnjem vremenu, i na prostoru Bosne i Hercegovini, gdje već stoljećima žive i umiru pripadnici islama. Izlaganje je završila citatom iz muftijne hutbe u kojoj on kaže: “Ne postoji drugo vrijeme, drugi život, ne postoji čekanje i iščekivanje sređivanja stanja, sistema, već postoji potreba otvaranja procesa, započinjanja i otvaranja onoga što je u našoj moći, i u okviru naših mogućnosti.“

Školski primjer kako bi hutbe trebale izgledati

Prema ocjeni zagrebačkog muftije dr. Aziz ef. Hasanovića knjiga „Riječ nade“ je školski primjer kakve bi hutbe trebale biti, jer one na jednak način podrazumijevaju i vrijeme u kojem su kazane i vrijeme koje dolazi. „Ono što muftija Dedović tretira se može stavljati i u vrijeme u kojem on to izriče ali i vrijeme koje je uvijek aktuelno. Hutba u Božijoj zamisli je cijeloživotno učenje. U njoj se izriče ono što je sveto. Muftija Dedović vrlo vješto iščitava i Kur’an i hadis i implementira u trenutno događanje, u vrijeme u kojem živi, za potrebe onoga čovjeka kojem se obraća, a ne čovjeka u sedamnaestom stoljeću. I to je stvarna vrijednost hatiba“, rekao je muftija Hasanović. Govoreći o metodološkom obliku muftijnih hutbi naglasio je da one u pravilu imaju dimenzije podučavanja, odgoja i motivirajućeg poticaja. „ One mogu biti školski primjerak generacijama koje hoće da uče o hutbi. Sve to na svoj način govori o odgovornosti hatiba“, kazao je. Hasanović je prepoznao razlike u hutbama koje je muftija Dedović održao u periodu kada je bio glavni imam i perioda kada ih je držao kao muftija. „Vidi se veća odgovornost kada ih drži kao muftija, jer je veća odgovornost u tom slučaju i pred Allahom dž.š. i pred vjernicima i to ima svoju težinu“, pojasnio je, dodavši kako se muftija ne libi uprijeti prstom kada je neophodno popravljati stanje. Kao posebnu odliku konstatirao je precizno razgraničenje između vjerskog i običajnog, kulturološkog shvatanja pojavnog svijeta. „Knjiga je odraz njezinog autora. Kako je god knjiga naslovljena Riječ nade, rekao bih da je muftija Dedović čovjek vjere, nade, ljubavi i dijaloga. Njegova otvorenost i poziv na dijalog, građenje mostova ovdje u Mostaru je ono što je univerzalna poruka koju danas promoviraju svi razumom obdareni ljudi. Narodi koji iznjedre ovakve alime su najbogatiji narod“, zaključio je Hasanović.

Na kraju promocije mostarski muftija Salem ef. Dedović se zahvalio promotorima, recenzentima i svim onima koji su mu pomogli da knjiga bude objavljena i lijepo opremljena. Pojašnjavajući razloge zbog kojih ona nosi naziv „Riječ nade“ citirao je Havelovu misao u kojoj se nada definira kao uvjerenje da nešto ima smisla bez obzira kako će se to završiti i nastojanjem da nada mora dominira i u uslovima koji izgledaju potpuno beznadežno. Inspirativne poticaje za pisanje knjige, kazao je, pronalazio je u džematlijama i džematima koji su proteklih godina prolazili kroz različite životne usude. „To je tako jer je to bogatstvo ovoga našega podneblja. Zar nije ljepota i resusrs koji imamo na tako malom prostoru gdje se susreću tri velike vjere, tri velike kulture, tri velika jezika, narodi i tradicije. To obogaćuje i oplemenjuje. Ovaj prostor ima čudesno bogatstvo. Ako bismo u njega ubrizgali još samo malo više vjere, malo više nade i spremnosti ova bi Hercegovaina i životom bila Kalifornija. Vjerujem da smo svi opredijeljeni tome, bez obzira kojoj vjerskoj tradiciji pripadamo, jer svi znamo da ovi ljudi zaslužuju da žive bolje“, poručio je muftija Dedović.


Islamski centar Mostar

Nekadasnja linija razgranicenja kao linija pomirenja?