Autor: prof. dr. Munir Drkić
Najznačajnija ličnost u Mostaru na prijelazu sa XVI na XVII stoljeće jeste, svakako, Derviš-paša Bajezidagić. O Derviš-paši se može mnogo pročitati u različitim pisanim izvorima.
Međutim, osnovni problem tih brojnih natpisa o Derviš-paši Bajezidagiću, kao i o našim drugim velikanima, jeste to što se danas, posebno na internetu, može svašta napisati bez nekog velikog očekivanja, a posebno bez trunke odgovornosti, pa onda i ono što je lijepo i značajno u vezi s tim ljudima, mi upropastimo svojim impresionističkim člancima ili nazovi-člancima. Zamaglimo onda relevantne historijske podatke i počnemo se baviti stvarima koje nisu bitne.
Čitav život Derviš-paše Bajezidagića i njegovo biće mogu se posmatrati iz ugla proučavanja perzijskog jezika i književnosti u Osmanskom carstvu i u Bosni i Hercegovini. Postoje tri aspekta njegovog djelovanja koja su usko i neraskidivo vezana za ovu naučnu oblast. Samo je uvjetno uzimam kao zasebnu, jer se naša perzijanistika ne može baš uzimati kao zasebna – odvojena od turkologije i arabistike, a što se pokušava zahvaljujući nametanju ovih tzv. modernih obrazaca gdje se uske naučne oblasti stavljaju svaka u svoju ladicu, i onda se o njima piše i priča odvojeno od svega onoga čemu pripadaju. Međutim, to je nemoguće adekvatno uraditi i na taj način gubimo dobar dio onoga što smo zaista imali.
Dakle, on je imao tri aspekta svoga djelovanja. Prvo, to je stručni, odnosno, naučni angažman Derviš-paše Bajezidagića. On nije bio toliko plodan u tom smislu i iza njega je ostalo samo jedno djelo koje govori o ovoj strani njegovog djelovanja. To djelo je Muradnama ili prevod, odnosno, prepjev na osmanski turski čuvenog djela napisanog od pjesnika Binaija pod naslovom Sehanama. Derviš-paša Bajezidagić, kao mladić, posvetio ju je Sultanu Muradu III i zbog toga se ona naziva Muradnamom. Međutim, da bi neko uspješno prepjevao jedno klasično djelo na perzijskom jeziku koji je u ovom slučaju bio strani jezik autoru, na osmanski turski, koji je također bio strani i nematernji jezik tom istom autoru, bilo je potrebno pozamašno umijeće i bilo je potrebno da se on istakne u nekim drugim stvarima, kako bi bio odabran da se lati tog posla.
Drugo, Derviš-paša Bajezidagić, tu se najviše pretjeruje, bio je zaista vrstan pjesnik. Nemamo pouzdanih podataka, a naročito nemamo puno sačuvanog o Derviš-paši Bajezidagiću da bismo o njemu mogli valjano suditi. Znamo samo, na osnovu Fevzijinih navoda da je napisao dva sveska svoje mesnevije po uzoru na Rumijevu mesneviju. Fevzija kaže da je vidio ta dva sveska i da su puni znanja, smisla, suptilnosti itd. Mi Fevziji vjerujemo. Znamo isto tako, na osnovu istoga navoda, da je napisao dva divana poezije. Jedan na osmanskom turskom i drugi na perzijskom jeziku. Na osnovu malobrojnih sačuvanih stihova na perzijskom jeziku, kao što je onaj gazel koji je imitacija ili nazira na treći gazel iz divana Hafiza Širazija, možemo kazati da Derviš-paša Bajezidagić lijepo i dopadno pjeva na perzijskom jeziku, ali da ipak njegova poezija nema visoke književno-estetske domete, što se u tom vremenu i u tom podneblju nije moglo očekivati ni od koga, pa ni od Derviš-paše Bajezidagića. Lično sam to provjerio s nekim profesorima perzijske književnosti koji su nativni govornici perzijskog jezika. Oni kažu da toj poeziji nedostaje valjan metar i da ona nije nešto čime bi se mi mogli posebno ponositi. Ono zbog čega se možemo ponositi jeste to što Derviš-paša u našu tradiciju unosi Hafiza Širazija nakon Hasana Zijaije Mostarca, pjeva naziru i lijepo, u sufijskom ključu, tumači poeziju Hafiza Širazija. Kasnije će taj sufijski ključ tumačenja napustiti Safvet-beg Bašagić u svojim prevodima, napustit će ga Fehim Bajraktarević, u dobroj mjeri i Bećir Džaka, s tim da će ovi koji su radili reviziju njegovog prevoda, taj prevod ponovo vratiti u tu sufijsku tradiciju. I prije Derviš-paše Bajezidagića, njegov učitelj Ahmed Sudi Bošnjak, čuveni komentator perzijskih klasika, čiji je komentar Hafizovog divana redovno štivo na doktorskom studiju iz perzijske književnosti u samom Iranu, koji je tokom XIX stoljeća dva puta preveden na njemački jezik, jednom na engleski jezik na Cambridgeu, Hafizov je divan tumačio isključivo filološki. Dakle, nije kao što ga je razumijevao Derviš-paša Bajezidagić, kao što ga je razumijevao Hasan Zijaija Mostarac i neki drugi autori, kao što je Fevzija Mostarac koji nam ostavlja podatak da je slušao pred učiteljem Hafizov divan na tekiji u Blagaju itd.
Kao i ova stručna strana njegovog stvaralaštva, tako je i ova pjesnička i književna strana također bila značajno obilježena klasičnom perzijskom književnošću i tu je Derviš-paša Bajezidagić jedan od najznačajnijih autora s prostora osmanske Bosne.
Treći aspekt njegovog djelovanja je, ustvari, i najznačajniji, posebno ako ga uzmemo u cjelovitosti i kombiniranog sa ova prva dva. Derviš-paša osim što je bio pjesnik i književnik, osim što se bavio stručnim i naučnim radom, bio je i mecena i osnivač zaklada. Već je spomenuto da je napisao dvije vakufname, odnosno, da je vakufnamu napisao prvobitno 1593. godine, pa je kasnije dopunio 1602. godine, gdje je odredio da njegov mesdžid postane džamija, uz nju osnovao jedan mekteb koji će kasnije prerasti u njegovu medresu. I dvije druge stvari koje su posebno značajne za nas koji se bavimo izučavanjem perzijskog jezika i književnosti, ali i za našu ukupnu pisanu baštinu na orijentalnim jezicima, jesu osnivanje ili pokretanje tradicije tumačenja Mesnevije u Mostaru, i biblioteka od 42 naslova koju je Derviš-paša Bajezidagić uvakufio zajedno sa ovim drugim hajratima koje je podigao u Mostaru. Njegova vakufnama nije značajna toliko po sredstvima izdvojenim za ovo što se radilo. Vrijednost sveukupnog Derviš-pašinog vakufa bila je 221200 dirhema. Poređenja radi, 65 godina prije Derviš-paše Bajezidagića, vrijednost uvakufljene imovine za Gazi Husrev-begovu medresu bila je 700000 dirhema. Međutim, Derviš-pašina vakufnama važnija je i vrednija iz nekoliko razloga. Koji su to razlozi? Prvo, način na koji Derviš-paša postavlja da se tumači, da se čita mesnevija. Mesnevija se čitala i tumačila na četiri lokacije u Mostaru, u četiri džamije; u njegovoj džamiji i to za njega i njegove najbliže, zatim, u Atik-pašinoj (Sinan-pašinoj) džamiji gdje su se Mesnevijom mogli okoristiti drugi slušaoci, zatim, u Vučijakovića džamiji kako bi se s njom okoristilo i staro i mlado, i konačno u Sultan Selimovom mesdžidu uz Stari most. Šta Derviš-paša Bajezidagić određuje da mora posjedovati muderrris, odnosno tumač Mesnevije?
Ovu vakufnamu je prvo u skraćenoj verziji preveo Hasan Nametak u Narodnoj uzdanici 1940. godine. Kasnije je rahmetli Hivzija Hasandedić 1998. godine sačinio jedan kraći prevod koji je objavljen u časopisu Hercegovina, prije toga je napravio prepis te vakufname na arapskom jeziku i ona se čuva u Arhivu Hercegovine, ali se original te vakufname, zajedno sa ostalim djelima iz ove Derviš-pašine biblioteke čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Ja sam došao do originala i nije mi bilo mrsko da je nekoliko puta pročitam. Posebno me se dojmilo to što je on napisao za potrebe da bi neko bio muderris. Ovako kaže Derviš-paša: „Muderris mora biti u stanju tumačiti Mesneviju, mora biti ispunjen Božijom milošću i svjetlošću, znanjem i stanjem, učen i upotpunjen, da mu budu znani putevi duhovnog napretka i tesavufa, te da u sebi nema hvalisavosti i samodopadnosti.“ Posebno je sljedećih nekoliko redova značajno: „Pa čak ako se javi neko ko je od njeg vještiji i obrazovaniji, i ako bude za znanjem tragao, na vlastodršcu je obaveza kada se uvjeri u njegovo znanje i učenost (ovoga drugoga), te kada drugi među učenim stanovnicima Mostara potvrde da je on zaslužniji, da uzme tu platu od prvoga i da je da učenijem.“ Vlastodržac ili hakim u Mostaru treba to provjeriti na javan i transparentan način, pred javnom publikom, pred relevantnom ocjenjivačkom komisijom, i onda ukoliko se svi uvjere u to što je trebalo, svjedoci od onoga prvog uzeti i dati drugom. „A sve, kako bi korist bila veća i obuhvatnija.“ Derviš-paša Bajezidagić, prije više od 400 godina, uspostavio je princip kako se trebaju dodjeljivati predavačke funkcije u Mostaru.
Kasnije će mekteb, kojeg je Derviš-paša Bajezidagić osnovao, prerasti u medresu i u njemu će se izučavati Mesnevija. Otkud medresa i Mesnevija skupa? Mesnevija nije bila česta pojava u medresi. Čak u medresama najvišeg ranga u Osmanskom carstvu, ni perzijski jezik nije bio često zastupljen. Pa kažu, pjesnici kao što je Hafiz Širazi, Urfi Širazi i Hajjam, pjevaju o vinu i hedonizmu i oni nam ne trebaju. Dok Sanaji, Atar i Dželaluddin Rumi pjevaju o vahdetu-l-vudžudu što mi prvo ne razumijemo, a drugo nije nam to ni bitno pa ćemo to ostaviti i zbog toga nam perzijski ne treba. Prema dostupnim pisanim dokumentima, prvi u Osmanskom carstvu koji je tesavuf uveo u medresu bio je Veliki vezir, također porijeklom sa ovih prostora, koji je drugovao sa Derviš-pašom Bajezidagićem. To je bio Damat Ibrahim-paša kojeg nazivaju Novošeherlijom, jer potječe vjerovatno iz Novog Šehera, između Maglaja i Žepča. On je za svoju medresu napravio vakufnamu i kazao da se u njoj ima izučavati Mesnevija i tesavuf. Na taj način, Mesnevija po prvi put ulazi u zidove medresa, a do tada je bila prisutna na trima različitim lokacijama: u mevlevijskim tekijama, u sultanskim džamijama i na osmanskom dvoru. To su bila mjesta na kojima se tumačila i čitala Mesnevija. Damat Ibrahim-paša je uvodi u medresu, ona će kasnije doći u Derviš-pašinu medresu, ali je isto tako Derviš-paša izvodi iz sultanskih džamija i uvodi u šire krugove. I na taj način, vakufnama Derviš-paše Bajezidagića o osnivanju tzv. katedre za izučavanje Mesnevije nosi izvanredan značaj u širim okvirima Osmanskog carstva. Isti će primjer slijediti Mustafa-beg, sin Ibrahim-bega 1642. godine, kada će u Livnu u Daru-l-hadisu kao jedan od obaveznih predmeta, vjerovatno zato što ga je muderris tada dobro znao, postaviti i Mesneviju. Tako da, već do polovine XVII stoljeća u Mostaru i u Hercegovini, Mesnevija dobrano zalazi i ulazi u medrese.
Uzevši u obzir sva tri aspekta Derviš-pašinog djelovanja, i naučnog i pjesničkog te djelovanje u svojstvu mecene, možemo kazati da je Derviš-paša Bajezidagić pravi osnivač bosanskohercegovačke iranistike, odnosno, perzijanistike. I prije njega je bilo autora koji su pisali na perzijskom jeziku, međutim, niko se nije kao on ozbiljno bavio ovom oblašću. Njegovu vakufnamu slobodno možemo proglasiti rodnim listom ili osnivačkim dokumentom bosanskohercegovačke iranistike, odnosno, perzijanistike.
Zbornik radova Dani mevluda i zikra, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2021, broj 5, str. 40-44.
