Prije nepunih 50 godina Hivzija Hasandedić je tematizirao pitanje mostarskih muftija u Glasniku VIS-a radom „Mostarske muftije - prilog kulturnoj povijesti Mostara". Nakon njega, Jusuf Mulić je napisao knjigu pod naslovom Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva, te bivši mostarski muftija Seid-ef. Smajkić knjigu Mostarsko muftijstvo 1992-2012.
Nedavno se ovom temom pozabavio i Ahmed Mehmedović objavivši knjigu Muftije Mostara i Hercegovine. Knjiga je napisana na 252 stranice veoma ukusno ilustriranog teksta A3 formata. Pisana je lijepim, lahko razumljivim i čitljivim stilom. Autor je uspio mnoštvo informacija povezati u logičnu i čitljivu cjelinu. Nakon uvodnog dijela, u kojem objašnjava pojmove ilum, ulema i alim, u prvom od pet poglavlja autor govori o instituciji muftije u historiji islama, značenju pojma fetva, najpoznatijim zbirkama fetvi u islamskoj civilizaciji uopće, a posebno o zbornicima fetvi domaćih autora. Slijede poglavlja Muftije u Osmanskom Carstvu i Muftije u našim krajevima, u kojima je autor obradio bosanskohercegovačke muftiluke, učešće muftija u odbrani Bosne, muftije kao pisce značajnih djela i kao vakife, muftije u ulozi šejhova, stradanje i progon muftija, te ukidanje i ponovno uspostavljanje institucije muftijstva kod nas.
Slijedi centralno poglavlje ove knjige, Mostarske muftije, u kojem je obradio 41 muftiju, od toga 33 iz osmanskog perioda, petoricu iz perioda Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije i trojicu muftija iz novijeg perioda. U završnom dijelu ove knjige autor je obradio šest blagajskih, dvojicu ljubinjskih i trojicu trebinjskih muftija. Na kraju knjige nalaze se prilozi u kojima su predstavljene elegije povodom smrti Šejha Juje, njegov predgovor komentaru Taftazanijevog djela, tarih Blagajske tekije, koji je napisao muftija i šejh Vaiz-efendija i drugi veoma zanimljivi tekstovi iz kulturne historije Mostara. Predstavljajući određene muftije autor se nije zadovoljavao samo njihovom muftijskom službom. Ovom radnjom osvježene su biografije i bibliografije mnogih muftija Mostara i Hercegovine. Detaljno je predstavljen autorski rad muftija koji su se bavili pisanjem djela, kao što su Šejh Jujo, šejh Vaiz Ali-ef., Ahmed Mostarac, Karabeg i dr. Muftije su poredane hronološki.
Radnja Muftije Mostara i Hercegovine nije vremenski ograničena. Tretira pitanje muftije na ovom prostoru od prvih zapisa do današnjih dana, odnosno od prvog zapisa o mostarskom muftiji iz 1591. godine do aktualnog muftije Salem-ef. Dedovića. Ova monografija, ili bolje reći studija, obuhvata sve do sada napisano na ovu temu, u znatnoj mjeri korigujući i ispravljajući propuste i nedorečenosti. Također, biografije nekih muftija su dopunjene posve novim podacima, te navedena imena do sada nepoznatih muftija koji su ovu časnu dužnost obavljali na području Mostara i Hercegovine. I kada polemizira s autorima koji su ranije pisali o ovoj temi, Ahmed Mehmedović ne radi to da bi sebe istakao, prikazao se kompetentnijim od drugih. Radi to da bi u našu historiografiju unio tačne i relevantne podatke, te da bi ispravio neke do sada pogrešno ili nepotpuno navođene činjenice. Manjkavosti ranijih radova o mostarskim muftijama pravda činjenicom da autorima nisu bili dostupni svi izvori na osnovu kojih su mogli donijeti zaokruženu sliku o nekoj ličnosti.
Ova vrsta djela, kao što je monografija o mostarskim i hercegovačkim muftijama, ne piše se kada to neko poželi niti kada to neko naruči. Ovakva djela nastaju kao rezultat cjeloživotnog bavljenja ovom tematikom, pabirčeći desetljećima po rukopisima, dokumentima i literaturi. Ahmed Mehmedović je to radio sistematično, kontinuirano, s ljubavlju i, nadasve, znalački. Ovim su značajno upotpunjena istraživanja o naslovljenoj temi, mada, ne treba imati iluzije, ona nisu iscrpljena. Daljnjim traganjem za izvorima, vjerovatno će generacije koje dolaze imati šta reći na ovu temu. Knjiga Ahmeda Mehmedovića će i njima i svim ljubiteljima kulturne historije Bosne i Hercegovine biti kvalitetna osnova za budući rad na istraživanju ove teme.
Autor u ovoj knjizi operiše podacima kao da je riječ o 20. stoljeću, a ne o periodu od 15. do 17. stoljeća za koje su podaci oskudni i moraju se poput bisera tražiti po marginama rukopisa, ovjerama ili potpisima vakufnama, te na osnovu toga sklapati neku logičku cjelinu. On kombinuje više izvora radi slaganja kockica i prepoznavanja određenih ličnosti. Treba podsjetiti da su se muftije najčešće potpisivale samo imenom, rjeđe navodeći i ime oca. U Hercegovini su, naprimjer, poziciju muftije obnašali trojica Saliha, Ahmeda, Muhameda i sl. Valjalo je razlučiti i bar okvirno locirati svakog od njih, a da od jednog muftije ne budu proizvedena dvojica ili trojica, ili da dvojica muftija s imenom Salih, Ahmed ili Muhamed ne budu predstavljeni kao jedan, što se do sada nerijetko događalo.
Kada bi u prošlosti htjeli pohvaliti nekog muftiju i istaći njegovo znanje, učinili bi to riječima: fetve su mu pouzdane.
U tom smislu, ako bismo htjeli rezimirati opću ocjenu knjige Ahmeda Mehmedovića Muftije Mostara i Hercegovine, mogli bismo to učiniti riječima: izvori su mu pouzdani, knjiga se može ubrojiti u muteber ćitabe.
Osman Lavić, Ocjene i prikazi, Anali GHB, Svezak 30, br. 44, Knjiga XLIV, Sarajevo, 2023, str. 329-331.
