Autor: Esad Bajić

Kao i u mnogim bosanskohercegovačkim kasabama i u Konjicu su izgrađene prve medrese krajem XVI i početkom XVII stoljeća[1], kad su ove kasabe doživjele i svoj najveći razvoj u osmanskom periodu.

Jedna od prvih medresa bila je medresa konjičkog dobrotvora Ibrahim-age, za kojeg dr. Ismet Kasumović u svom djelu “Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave“ tvrdi da je identičan Junuz-čaušu. Ukoliko je ovo tačno, onda su i današnja Čaršijska džamija i medresa pored nje sagrađene 1623. godine, a ako nije, onda ostaju dvije mogućnosti. Prva da je Junuz-čauš napravio džamiju i medresu ranije, a Ibrahim-aga oboje obnovio ili da je, možda, džamiju obnovio, a medresu napravio nanovo[2].

 

Na osnovu teksta Refika Hadžimehanovića[3], nalazimo sljedeće podatke o konjičkim medresama, onako kako ih je iznio ovaj autor:

–   jedna medresa je bila pokraj Mehmed-čauševe džamije u Gornjoj mahali uz koju je bila i derviška tekija. Godine 1881. ukinuta je medresa kod Tekijske džamije[4];

–   druga medresa se nalazila u blizini Junuz-čauševe džamije u Čaršiji, a ispod same Glavice i ona (njena zgrada) i danas postoji. Ovo je uglavnom i bila glavna medresa u Konjicu, koju su pohađali mahom mještani, iz grada i okoline, a kasnije i iz drugih mjesta Hercegovine. Ova medresa je pred Drugi svjetski rat bila i jedina medresa u cijeloj Hercegovini. Svakako da je zgrada bila dotrajala, pa Mujaga Proho, da bi učinio neki hajrat, obnovi ovu medresu 1860. godine, koja se prozva po njegovom ocu Junuz-agi – Medresa Junuz-age Prohe.

 

Ova medresa je ponovo doživjela temeljitu adaptaciju 1935. godine. Ovdje ćemo ukratko navesti kako je ona izgledala prije te adaptacije. Bila je kvadratnog oblika, zidana od kamena u krečnom malteru, s tim što se u sredini nalazio slobodan nenatkriven prostor (popločana avlija). Krov je na sve četiri strane bio na dvije vode i pokriven pločom. Prozori su bili dosta mali. Bilo je nekoliko soba među kojima jedna poveća, koja je služila kao učionica, i jedna, nešto manja, koja je služila kao dershana (predavaonica). Nastava se odvijala od kasne jeseni do ranog proljeća. U medresi se učio ahlak, akaid, učenje Kur’ana, tedžvid, tefsir, arapski i turski jezik.

Veličina zgrade je bila, po svemu sudeći, 14 x 11 metara, a visina oko tri metra. Poslije 1935. godine medresa je temeljito adaptirana i prostorije prilagođene savremenom izgledu, pa je tako izmijenjen i krov i stavljen crijep. Ugrađeni su novi i veći prozori s krilima, izmijenjena sva vrata, podovi, a umjesto šišeta postavljen plafon. Medresa je tada reorganizovana i uvedeni su svjetovni predmeti: zemljopis, povijest, srpskohrvatski jezik, matematika, higijena i još neki drugi. Svake sedmice su dolazili profesori iz Sarajeva rahmetli Hazim Tulić i Salim Ćatić i predavali honorarno, pored muderisa i redovnih nastavnika.

Među konjičkim muderisima bili su: Omer ef. Humo, Ali ef. Borić, Salih ef. Gačo, Agan ef. Kojić, Mustafa ef. Salihbegović, Hasan ef. Smajlović, Rustem ef. Rustempašić, Nezir ef. Hadžiomerović, hafiz Džemal ef. Kršlaković.

Poslije smrti Hadžiomerovića, nekako 1940. godine, medresa je ostala bez muderisa i učenici se počeli rasipati. Koncem 1941. godine došao je za muderisa hafiz Džemal Kršlaković, ali uslijed ratnog stanja medresa nije radila. On je bio samo imam u Junuz-čauševoj džamiji i matičar. Za vrijeme rata u zgradu medrese se uselila milicija talijanske vojske, koja se 1942. godine pod naletom partizana raspršila, a u zgradu se uselili muhadžiri. U tom periodu je zgrada veoma oštećena. Nakon 1945. godine zgrada je nabrzinu adaptirana i pretvorena u poslovnu, a kasnije u stambenu zgradu. Godine 1958. država je nacionalizovala (oduzela) zgradu medrese od Islamske zajednice i time joj onemogućila da medresu koristi za svoje potrebe.

Mjeseca jula 1975. Odbor IZ-a ponovo se obratio SO sa zahtjevom za povrat zgrade medrese u njeno vlasništvo, no i na ovaj zahtjev nije bilo pozitivnog odgovora. Tako da je IZ u maju 1976. godine ponovila svoj zahtjev nakon kojeg je došlo do nekoliko sastanaka organa IZ-a i SO koji su urodili plodom, i u oktobru 1976. godine dobijeno je rješenje o vraćanju zgrade medrese u vlasništvo Islamskoj zajednici. Ovo je kod vjernika na našem području izazvalo veliko oduševljenje koje su potvrdili u kasnijoj opravci i nadogradnji samog objekta.

Nakon povrata zgrade odmah se moralo prići njenoj rekonstrukciji zbog lošeg stanja u kojem se nalazila. Tako su 1982. godine, predvođeni svojim imamima, dobrovoljnim akcijama i prilozima, muslimani Konjica izgradili ovaj objekt.

 

O radu medrese u Konjicu

U trenutku austrougarske okupacije u Konjicu su radile dvije medrese: Derviška (uz Tekijsku džamiju) i medresa uz Čaršijsku džamiju. Godine 1881. ukinuta je Derviška[5], pa je do kraja austrougarske vladavine radila samo medresa uz Čaršijsku džamiju, koja se naziva Medresa Junuz-age Prohe[6]. Školovanje u medresi trajalo je tri godine. Primani su učenici sa završenim mektebom, ali su morali polagati prijemni ispit.

Nastava u medresama počinjala je 1. oktobra, a završavala 15. jula sljedeće godine, bez ikakvog raspusta.

Medresa Junuz-age Prohe bila je otvorenog tipa i mogli su je pohađati svi muslimani sa završenim mektebom i položenim prijemnim ispitom iz Bosne i Hercegovine. Uz medresi je bio osiguran smještaj za učenike (softe) koji nisu bili iz grada Konjica ili nisu mogli osigurati privatni smještaj. Sredstva za izdržavanje medresa bila su osigurana iz zaklada pojedinaca ili iz Zemaljskog mearifskog fonda.

Prvi podaci o broju učenika (softa) konjičkih medresa u vrijeme austrougarske vlada­vine sadržani su u izvještaju o stanju škola na početku školske 1882/83. godine kada ih je bilo 115. To je, uglavnom, i bio kapacitet medresa, što potvrđuju i podaci o broju učenika u periodu 1900-1904. godine.

Školska godina Broj učenika
1900/01. 114
1901/02. 111
1902/03. 100
1903/04. 113

 

U tom periodu konjička je medresa, po broju učenika, bila najveća pojedinačna medresa u Bosni i Hercegovini. To se vidi iz uporednih podataka o prosječnom broju softa u nekim većim mjestima, sa stanjem u školskoj 1900/01. godini:[7]

Grad Broj medresa Broj učenika Prosječno po medresi
Sarajevo 5 234 47
Travnik 3 242 81
Banja Luka 3 100 33
Mostar 3 65 22
Gračanica 2 116 58
Gradačac 2 76 38
Čajniče 2 38 19
Konjic 1 114 114

 

Učenici konjičke medrese činili su u toj školskoj godini 7,2% od ukupnog broja učenika medresa u BiH (1580).

 

Od školske 1906/07. godine, u kojoj je medresu pohađalo 96 učenika, broj se stalno smanjivao: u 1909/10. iznosio je 74, a u 1914/15. godini samo 32.

U 1914/15. godini učenici konjičke medrese činili su 8,1% od ukupnog broja učenika medresa u BiH (396).

Broj učenika po razredima, u dvije školske godine, bio je sljedeći:

Školska godina 1. razred 2. razred 3. razred Svega
1900/01. 40 40 34 114
1901/02. 8 15 9 32

 

Prema popisu učenika (softa) konjičke medrese na kraju 1900/1901. školske godine, medresa je kako vidimo iz prethodne tabele imala 114 učenika. U pisanoj zaostavštini muderisa konjičke medrese Agana ef. Kojića nalazio se spisak ovih učenika. Podatke iz zaostavštine Agana ef. Kojića sačuvao je njegov sin Esad Kojić iz Mostara.

Njihov spisak donosimo držeći da će neki čitaoci među njima naći svoje pretke.

 

r. br. Ime i prezime Dob Naselje
1. Rasim (Abdulah) Gašević 11 Mehmed-čauš
2. Mehmed (Smajl) Hadžihusejnović 12 Mehmed-čauš
3. Nedžib (Bajram) Arnaut 12 Hadži-Zulfikar
4.  Salih (Halil) Dabranin 12 Polje
5.  Derviš (Redžep) Tatarević 12 Junuz-čauš
6.  Hamid (Salih) Lugić  13 Junuz-čauš
7.  Ahmed (Munib) Džumhur  12 Junuz-čauš
8.  Osman (Hasan) Smajić   12 Husejn-begova
9.   Fehim (Muharem) Delić 12 Husejn-begova
10.   Omer (Began) Agić 15 Mehmed-čauš
11. Šakir (Hašim) Memišagić 13 Mehmed-čauš
12. Hamid (Hašim) Memišagić 12 Mehmed-čauš
13. Mustafa (Nuri) Proho 17 Mehmed-čauš
14. Abdulmumin (Ahmed) Ćibo 14 Spiljani
15. Salih (Mula Salih) Šljivo 16 Džepi
16. Salih (Abdulah) Habibija 13  
17. Ahmed (Halil) Kereš 20 Bobovica
18. Ibrahim (Pašan) Lučkin 20 Bobovica
19. Mehmed (Salih) Kadić 20 Rakitnica
20. Hamid (Mustafa) Bandić 17 Rakitnica
 21. Mehmed (Salih) Bandić 17 Rakitnica
22. Muharem (Alija) Mahić 28 Lisičići
23. Šećo (Alija) nečitko 18 Kruščica
24. Sulejman (Ibrahim) nečitko 18 Bjelimići
25. Murat (Selim) Sofo 18 Foća
26. Mustafa (Ahmed) Sarajlić 16 Mošćan
27. Hamdija (Osman) Hadžić 14 Jusuf-beg
28. Mehmedalija (Ahmed) Hadžić 13 Jusuf-beg
29. Fehim (Ali) Begtašević 13 Polje
30. Sabit (Ibrahim) Šerbić   Polje
31. Islam (Muharem) Begtašević 13 Polje
32. Mehmed (Lufti) Begtašević 13 Polje
33. Hamid (Munla Derviš) Karalić 13 Zulfikar
34. Smail (Sabit) Džumhur 13 Polje
35. Mustafa (Mustafa) Suvarić 13 Mehmed-čauš
36. Šakir (Šerif) Alagić 13 Mehmed-čauš
37. Hasan (Mula Ahmed) Priko 13 Husejn-beg
38. Mehmed (Omer) Pelić 15 Zulfikar
39. Nazif (Agan) Mulić 13 Mostar
40. Ramo (Ahmed) Duvnjak 17 Džepi
41. Šukrija (Mustafa) Alagić 17 Mehmed-čauš
42. Mustafa (Mustafa) Đuro 18 Mošćan
43. Murat (Mustafa) ? 19 Mehmed-čauš
44. Jusuf (Abdulah) Džeretić 14  
45. Mehmed (Pašan) Duvnjak 16 Džepi
46. Arif (Salih) Čomor 22 Lukomir
47. Alija (Salih) Sušić 17 Umoljani
48. Alija (Abdulah) Hadžalić 21 Mehmed-čauš
49. Selim (Ibrahim) Zelić 16 Džepi
50. Mustafa (Halil) Kadić 15 Raštelica
51. Salih (Ibrahim) Potur 15 Kruščica
52. Ragib (Mustafa) Proho 15 Husejn-beg
53. Abdulah (Ibrahim) Proho 15 Mehmed-čauš
54. Jusuf (Ahmed) Erzumlić 16 Husejn-beg
55. Ismet (Ibrahim) H. Husejnović 15 Mehmed-čauš
56. Ejub (Mula Ahmed) Priko 17 Husejn-beg
57. Šerif (Ahmed) Mušančić 16 Hadži-Zulfikar
58. Sabit (Ismail) Hadžihusejnović 16 Mehmed-čauš
59. Abdulah (Mustafa) Kovač 20 Mehmed-čauš
60. Emin (Ali) Proho 17 Junuz-čauš
61. Ahmed (Davud) Kadić 21 Junuz-čauš
62. Mustafa (Abdulah) Falan 16 Rudić
63. Muharem (Husein) Hakalović 14 Višnjevica
64. Muhame (Alija-aga) Hadžialić 15 Mehmed-čauš
65. Ibrahim (hadži Abdulah) Hadžialić 15 Mehmed-čauš
66. Pašan (Halil) Pirija 16 Džepi
67. Alija (Akif-aga) Kadić 16 Hadži-Zulfikar
68. Sabit (Ismail) Sokolović 17 Junuz-čauš
69. Hamza (Ahmed-aga) Hadžizukić 19 Polje
70. Murat ( ) Ibrahim 17 Husejn-beg
71. Šabah (Mušan) Pirko 16 Višnjevica
72. Hasan (Alija) Ćelmo 23 Višnjevica
73. Mehmed (Hasan) Klepo 15 Višnjevica
74. Selim (Mustafa) Dženetović 16 Višnjevica
75. Sulejman (Mula Derviš) Karalić 14 Hadži-Zulfikar
76. Abdulah (Ibrahim) Sokolović 15 Hadži-Zulfikar
77. Mehmed (Mustafa-aga) Drače 16 Hadži-Zulfikar
78. Salih (Mahmud-aga) Drače 17 Mehmed-čauš
79. Ismail (Salih) Hondo 21 Husejn-beg
80. Abduselam (hadži Zulfikar) Džumhur 16 Mehmed-čauš
81. Fevzija (Sabit-aga) Džumhur 17 Mehmed-čauš
82. Asim (Ibrahim) Hadžihusejnović 20 Mehmed-čauš
83. Sulejman (Salih) Kadić 16  Junuz-čauš
84. Čamić Salih (Ćamil-aga) Proho 16 Junuz-čauš
85. Šućrija (Adem-beg) Repovac 16 selo Repovci
86. Sabit (Ali-aga) Alagić 20 Junuz-čauš
87. Islam (Ragib-beg) Agić 18 Mehmed-čauš
88. Ragib (Muharem) Mulić 17 Husejn-beg
89. Ibrahim (h. Vejsil-aga) Džumhur 16 Mehmed-čauš
90. Ahmed (Osman ef.) Hadžić 18 Husejn-beg
91. Alija (Salih) Aljović 19 Umoljani
92. Lutfi (Agan ef.) Kojić 16 Mostar
93. Mušan (Salih) Bahić? 19 Kula?
94. Ahmed (Muharem) Memić 18 Prozor
95. Ibrahim (Mustafa) Mezit 21 Orahovica
96. Derviš (Nuhan) Vučo 19 Ribići
97. Hasan (Mula Hasan) Tahirović 19  
98. Adem (hadži Abdulah) Hadžialić 17 Mehmed-čauš
99. Ishak (Bećir) Anadolac (Anadolu) 18 Hadži-Zulfikar
100. Mustafa (Osman) Hodžić 23 Krmamari
101. Arif (Ali ef.) Muftić 18 Polje
102. Ali (Ismail) Čito 18 Paprasko
103. Zulfikar (Ali) Padalović 21 Gostovići
104. Hamid (Mula Abdulah) Džumhur 23 Hadži-Zulfikar
105. Junuz (Mustafa-beg) Agić 23 Mehmed-čauš
106. Adem (Muharem-beg) Agić 23 Mehmed-čauš
107. Mehmed (Džafer) Hadžović 23 Hadži-Zulfikar
108. Ahmed (Alija) Prevljak 24 Prevlje
109. Abdulmumin (Ahmed) Hakalović 18 Višnjevica
110. Adem (Mehmed) Gagula 24 Božidarevići
111. Adem (hadži Abdulah Hadžialić 24 Mehmed-čauš
112. Halil (Ibrahim) Žilić 25 Tušila
113. Ibrahim (Alija) Karić 24 Orahovica
114. Osman-beg (Ahmed-beg) Buturović 24 Polje

 

Popis je izvršen na dan 21. juna 1901. godine.

 

Završeni učenici medresa dobijali su titule: hodža, imam ili hatib. Mogli su se zaposliti kao imami džamija ili mualimi (učitelji) u mektebima, ili drugim školama u kojima je bila obavezna islamska vjeronauka.

Od godine 1887. školovanje su mogli nastaviti u Šerijatskoj sudačkoj školi, kako bi se osposobili za kadijsku službu, ili od godine 1893. uporedo s medresom (samo nakon završena dva razreda) u Darul-mualiminu (učiteljskoj kući), kako bi se osposobili za vjeroučitelje u reformisanim mektebima (mektebi-ibtidaija).

 

Muderisi (profesori) u konjičkoj medresi Ju­nuz-age Prohe, u vrijeme austrougarske vladavi­ne, bili su sljedeće efendije:

1. hadži hafiz Zulfikar ef. Džumhur (1878-1892.)
2. hadži hafiz Salih ef. Gaćo  (1893-1899.)
3. Agan ef. Kojić   (1899-1905.)
4. Mustafa ef. Salihović   (1905-1909.)
5. Mehmed ef. Tufo (1909-1912.)
6. Mustafa ef. Jusufbegović  (1912-1916.)
7. Ahmed ef. Kasumović  (1916-1918.)

 

 

 

[1] Kao što smo već naveli, u Putopisu Evlije Čelebije se navodi da je Konjic u vrijeme dok je on prolazio njime (juni 1665) imao pored džamija, tekije i drugoga i dvije medrese.

[2] Vidjeti navedeno djelo dr. Kasumovića u bibliografiji str. 225.

[3] U Glasniku VIS-a iz 1976. godine br. 5 str. 484-487.

[4] Bosna ve hersek vilayeti Salnamesi, Def’ a I, sene 1300 (1882).

[5] Bosna ve Hersek Vilaveti Salnamesi, Defa I, sene 1300 (1882).

[6] Od 1860. godine medresa nosi službeni naziv po Junuz-agi Prohi (ocu njenog obnovitelja Mujage Prohe).

[7] Izvor: Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine 1906, op. cit, str. 203.