Autor: mr. Salem ef. Dedović, muftija mostarski

Sažetak: Mostar je utemeljen na općekorisnom projektu i programu institucije vakufa.Vakufi su kroz historiju davali ogromnog doprinosa razvoju ne samo vjersko-prosvjetnog, već i privredno-ekonomskog, kulturnog, socijalno-humanitarnog i komunalnog života ovoga grada.  Mostarski haremi predstavljaju značajan segment u ukupnom potencijalu mostarskih vakufa i vrijedno su islamsko kulturno-civilizacijsko nasljeđe koje svjedoči o životu ovdašnjih muslimana i njihovom višestoljetnom prisustvu.

Vakufi su u nekim burnim historijskim epohama grada bili vrlo nepovoljno tretirani od sistema vlasti, pa je njihova imovina oduzimana različitim zakonsko-pravnim mjerama, a u brojnim slučajevima i brutalnim atacima uzurpirana i otuđivana. Lakišića harem u centru Mostara primjer je nepovoljnog odnosa svih sistema vlasti prema vakufima u zadnjih 125 godina, počev od Austro-Ugarske pa sve do aktuelne gradske administracije, koja legitiman zahtjev Islamske zajednice za uvođenjem u posjed na tom lokalitetu, smatra isključivo političkim pitanjem, osporavajući joj to pravo, dok se u hrvatskom političkom i nacionalnom interesu omogućava nelegalna gradnja na tom prostoru u cilju zaokruživanja jednonacionalnog prostora i ustanova koje tu djeluju. Mostar je u isto vrijeme paradigma istrajavanja u borbi za vakufe, njihovog razvoja i jačanja, gdje je Islamska zajednica ipak uspjela ostvariti pravo na povrat jednog dijela svoje imovine, revitalizirajući je i stavljajući u višekorisnu  funkciju. 

Ključne riječi: mostarski haremi, sistemska uzurpacija, borba za povrat vakufske imovine

 

Uvod

Mostarski haremi

Mostarski haremi kao pripadajući džamijski vakufski lokaliteti, u pravilu su se formirali uz  mahalske džamije, koje su predstavljale nukleus u nastanku i razvoju grada Mostara općenito.

I njihovi nazivi gotovo u pravilu su identični nazivu mostarskih džamija, čijim vakufima su i pripadali, ili pak u nekim slučajevima, nazvani su po određenom toponimu - dijelu grada gdje su locirani.[1] Mostarski haremi sa svojim nadgrobnim spomenicima – nišanima i natpisima na njima, su važna historijska mjesta, stoljećima stara i od izuzetne graditeljske i kulturne vrijednosti, ukrašeni arapskim tekstovima umjetničkog kvaliteta. Na temelju njih saznajemo o porodicama koje su tu nekada živjele, o porodicama koje su izumrle, kao i onima koje su još uvijek prisutne, te na temelju oblika nišana utvrđujemo kojoj društvenoj klasi su pripadali pojedinci koji su tu pokopani. Naprimjer, na temelju epigrafskih natpisa na mostarskim nišanima dolazimo do saznanja o  pojavama koje su zbile u određenom historijskom vremenu, poput epidemije kuge koja je harala Mostarom 1230. hidžretske godine, odnosno 1815.godine.[2]

Prema podacima iz gruntovnice, u periodu Austro-Ugarske evidentirano je  više od 50 harema, a nalazili su se uz svaku džamiju i bili locirani po svim četvrtima grada. Njihova ukupna površina premašivala je 25 hektara, što nam govori da je veliki prostor tadašnjeg, a i današnjeg Mostara, bio pokriven haremima. Prema podacima Izvještaja o vakufskim posjedima i zgradama u području Vakufskog povjerenstva u Mostaru obzirom na njihovu površinu i vrijednost, sačinjenog  od strane Vakufske direkcije u Sarajevu 5. februara 1931. i zavedenog pod brojem 2203/31., u Mostaru je evidentirano pedeset i pet harema, koji su gotovo svi, bili smješteni u gradskoj zoni tadašnjeg Mostara, uz mahalske džamije, i jasni pokazatelji su prisutnosti vakufa u toj sredini. Njihova ukupna površina je impozantna i iznosi  278. 822 m2. Izvještaj u cijelosti, u svojoj knjizi Mostarski vakifi i njihovi vakufi, navodi naučni istraživač i arhivski radnik rahmetli Hivzija Hasandedić.[3]

 

Sistemsko uklanjanje mostarskih harema

Mostarski haremi kao impoznatno vakufsko nasljeđe kulturno-umjetničke vrijednosti i značaja za kulturnu historiju ovog grada, doživjeli su velike razmjere devastacije, razaranja i  na koncu potpunog fizičkog uklanjanja s prostora gdje su utemeljeni. Takav grubi i bezobzirni odnos bilježimo od strane svih sistema vlasti u zadnjih 125 godina, počev od Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, Socijalističke Jugoslavije, pa do aktuelne gradske administracije (s hrvatskom većinom u upravi i odlučivanju) koja oduzima pravo Islamskoj zajednici i muslimanima grada Mostara da čak ograde stari harem Kantarevac.[4]

Na primjerima uklanjanja i izmještanja mostarskih harema s njihovih historijskih mjesta gdje su utemeljeni, te uništavanja nadgrobnih spomenika u njima, ogleda se odnos društveno- političkih sistemā vlasti prema vakufima u ovome gradu, koji se u suštini može ocjeniti nepravednim i nepovoljnim.   

U periodu Kraljevine SHS u Mostaru je ekshumirano više harema i uništeni su svi nišani u njima, poput malih harema uz džamije; Bajezid-hodžinu, Roznamedžijinu, Ćose Jahja-hodžinu, Ahmed-age Lakišića i drugih.[5] U periodu Socijalističke Jugoslavije rušiteljski pohodi na muslimansko kulturno-historijsko nasljeđe su intenzivirani, a uništavanje, zatrpavanje, prekopavanje, izmještanje i devastacija mostarskih harema i njihovih nišana s vrijednim umjetničkim dekoracijama i orijentalnim natpisima na njima, će biti pojava koja će se biti prisutna i u mnogim drugim bosansko-hercegovačkim sredinama. 

Brojni haremi  pretvoreni su u parkove, poput Šehitluka u Brankovcu,[6] Kantarevca i Husein-hodžina harema, ili su pak na njima podignute zgrade preduzeća, kao što je slučaj s haremom Ričina na kojem su zgrade „Elektro-Hercegovine“ i Građevinskog preduzeća „Hercegovina.“ Posebnu tužnu sudbinu doživjelo je pet harema u naselju Donja Mahala na čijim temeljima su podignute stambene zgrade, nova gradska saobraćajnica (Bulevar), park i igrališta.

Istu takvu sudbinu doživjeli su haremi u mostarskom naselju Carina, gdje je nekada egzistiralo pet džamija i više harema, od kojih su najveća dva: Carinski na vakufu Tere Jahja džamije s površinom od 32.450 m² i harem džamije Fatime-kadune s površinom od 22.000 m².[7] Na njihovim temeljima izgrađeni su brojni objekti: Željeznička i Autobuska stanica sa peronima, hotel, saobraćajnica, više stambenih zgrada, privatnih kuća, zgrada Higijenskog zavoda, benzinska pumpa itd. Uništen je Veliki harem u Zahumu gdje podignuta zgrada Osnovne škole „Braća Šimić.“ Do naših dana sačuvao se mali broj starih nišana  koji se nalaze kod džamija: Mehmed-bega Karađoza, Koski Mehmed-pašine, Ibrahim-age Šarića, Nesuh-age Vučjakovića, Ahmed-age Lakišića, hadži Memije Cernice, Baba Beširove i desetak kod Ćejvan-Ćehajine koji su preneseni iz uništenog Carinskog harema.[8]

Devastacija, uništavanje i atakovanje na mostarske hareme bila je planska i smišljena aktivnost koju je socio-komunistička vlast provodila, time zatirući bošnjačku kulturu i historiju u ovome gradu, koja se na primjerima starih mostarskih harema mogla jasno iščitavati.[9]

 

 Centralna zona grada Mostara, prostor na kome Islamska zajednica traži dozvolu za gradnju islamskog centra

 

Lakišića harem – ogledni primjer uzurpacije

U impozantnoj plejadi mostarskih vakifa koji su se svojim dobročinim djelima trajno upisali u  kulturnu historiju ovoga grada, ističu se i članovi ugledne mostarske porodice Lakišić koja se ubraja među najstarije muslimanske porodice ne samo Mostara, već i Bosne i Hercegovine.[10] U pomenutom Izvještaju o vakufskim posjedima i zgradama u području Vakufskog povjerenstva u Mostaru obzirom na njihovu površinu i vrijednost, donosi se popis imovine koja se vodi u vlasništvu samostalnih vakufa koje su utemeljili trojica mostarskih vakifa iz te porodice: hadži Husaga, Hasan-beg i Ahmed-aga.

Lakišića harem se nalazio u širem kompleksu Lakišića džamije sagrađene 1651., u istoimenoj, najmlađoj mostarskoj mahali, na desnoj obali rijeke Neretve, s površinom od 19 dunuma.

Harem je egzistirao na tom lokalitetu sve do 1884. kada je Austro-Ugarska na njemu izgradila željezničku stanicu sa svim pratećim objektima i preko njega provela trasu željezničke pruge. Bio je sa svih strana ograđen tvrdim i oko 1,5 metar visokim zidom i slovio je, poslije Šarića harema, kao najveći harem Mostara. Za održavanje zida oko njega vakif je odredio da se iz prihoda njegovog vakufa troši po jedna akča dnevno. Austro-Ugarska nije provela eksproprijaciju nad ovim haremom niti je spomenutom vakufu dala ikad ikakvu oštetu.[11]

Uvidom u Zapisnik sastavljen u povodu ukaza zajedničkog ministarstva K. i K. (carskog i kraljevskog) dana 23. maja 1884. Z 3112 / B.H. u povodu obilaska trase za željeznicu MostarMetković dolazimo i do informacija koje ukazuju na način i aktere u procesu oduzimanja zemljišta Lakišića harema.[12]

U Zapisniku se, između ostalog, navodi: „Glavni razlog zašto okružne vlasti istupaju sa premještanjem stanice na staro groblje je da je stanovništvo već upoznato sa gradnjom na groblju (razgradnjom groblja), a to se smatra kao nešto posebno dobro za grad, ako će barem jedno od mnogih velikih grobalja nestati sa područja grada, što se neće dogoditi ako se stanica ne bude gradila na njemu.“ Ovim se implicira da je stanovništvo dobrovoljno odobravalo gradnju na haremu u cilju „oslobađanja“ grada od velikog broja grobalja. Naravno, sa današnje distance teško je utvrditi da li ova tvrdnja odgovara istini, no da su bošnjački predstavnici u vlasti zaista učestvovali u ovom činu potvrđuje isti Zapisnik: „Predstavnici gradske općine Mostar, gradonačelnik Muhamed beg Alajbegović, općinski savjetnik i bečki gradonačelnik Blaško Selenica, općinski savjetnik Jovo Šola i Ahmet-beg Hadžiomerović, kojima je na sastanku pojašnjena svrha i zadatak komisije za obilazak (za uvid), izjavljuju, da su sa njima predočenim projektom za izgradnju, saglasni nakon što budu uzeti u obzir svi komunikacioni i ekonomski odnosi i to u potpunosti.“

Odluka je legalna, s urednim pečatom i potpisima, između ostalih Alajbegovića i Hadžiomerovića. Drugi značajan dokument za Lakišića harem je Zapisnik Kotarskog vakufskog povjerenstva u Mostaru, sastavljen 2. maja 1897.[13]

U Zapisniku nalazimo svjedočenja sedam uglednih Mostaraca (Ibrahim Krilić, Mustafa Zalihić, h. Halil-aga Makeljić, hadži Muhamed-aga Efica, hadži Mujaga Kalajdžić, Mustaj-beg Lakišić i Alaga Dizdar) koji nedvosmisleno govore da je „Lakišića harem zadužbina Ahmed-age Lakišića, postojao je do izgradnje željeznice kada je porušen, površine je oko 19 dunuma, u njemu je bilo nekoliko hiljada bašluka i korišten je za ukop sve do izgradnje željeznice i nekih općinskih zgrada, a bio je i ograđen zidom visokim oko 1,5 m.“  Nišani iz ovog harema preneseni su na Kantarevac gdje su korišteni za ograđivanje tog novouspostavljenog harema, koji će, nažalost, doživjeti sličnu sudbinu, jer će ga komunistička vlast 1949. pretvoriti u gradski park. Austro-ugraska vlast nije izvršila tada dato obećanje da će se u spomen na ekshumirani harem sagraditi dostojan spomen-mauzolej.[14] I u projektu izmještanja trase željezničke pruge i stanice na drugi lokalitet – sada lijevom obalom Neretve,[15] 60-tih godina 20. stoljeća, nastavljen je kontinuitet uzurpacije i devastacije sistema vlasti prema vakufima, preciznije kazano prema mostarskim haremima koji su kao prepoznatljivi simboli muslimanske kulture i bitisanja, sistemski brisani iz javnog prostora. Da austro-ugraska vlast nije izvršila ni kompletnu ekshumaciju Lakišića harema, pokazali su i nalazi koji su otkriveni početkom 2017. godine prilikom realizacije velikog gradskog projekta izgradnje kolektora i prečistača otpadnih voda, kada su otkriveni zemni ostaci sahranjivanih osoba na tom lokalitetu, uz sastav i obrise zemlje koji jasno upućuju na oblik muslimanskog grobnog mjesta. Jasno je izašlo na vidjelo da mnogi mezarovi Lakišića harema uopće nisu ekshumirani nego su njihovi nišani jednostavno poravnati sa zemljom, a zemni ostaci ostali pod zemljom. Stoga je Muftijstvo mostarsko reagiralo i zatražilo od gradonačelnika Grada Mostara Ljube Bešlića, koji u poziciji višegodišnjeg nepostojanja Gradskog vijeća, de facto predstavlja i zakonodavnu i izvršnu vlast Grada, da  hitno obustavi radove kako bi se posmrtni ostaci dostojno evidentirali i ekshumirali kazavši: „Mi odlučno insistiramo da se radovi na izgradnji kolektora pod hitno zaustave. Tražimo od gradonačelnika Mostara da, uvažavajući civilizacijske norme i praksu, zaustavi radove i da se pronađeni skeletni ostaci ekshumiraju, izmjeste, da se omogući pristup Islamskoj zajednici lokalitetu i da se čitav taj teren ubicira i arheološki istraži. Pronađeni skeletni ostaci samo potvrđuju naše sumnje, što smo razumijevali čitajući dokumente i tekstove, da je čitav lokalitet samo poravnan, u nekoj manjoj mjeri samo ekshumiran“. [16] Skupština Medžlisa IZ-e Mostar na svom redovnom godišnjem zasjedanju održanom 18. februara 2017. godine u Studentskom hotelu podržala je prijedlog mostarskog muftije i usvojila dva zaključka zahtijevajući od nadležnih gradskih vlasti da se cjelokupan lokalitet harema dosljedno arheološki istraži, da se ispitaju i tačno utvrde njegove granice, jer Islamska zajednica neće nikada odustati od svog legitimnog zahtjeva da u tom dijelu grada izgradi reprezentativnu zgradu Islamskog kulturnog centra. I s obzirom da je opredijeljena za poštivanje zakonskih procedura, Skupština Medžlisa IZ-e Mostar poziva nadležne istražne i pravosudne državne organe, uključujući SIPA-u, Tužilaštvo BiH  da ispitaju i precizno utvrde šta je u tom dijelu grada izgrađeno nezakonito i mimo zakonskih procedura.  Skupština zahtijeva od svih odgovornih nivoa vlasti da daju valjan odgovor na sva otvorena pitanja kako bi se utvrdile pojedinačne i kolektivne odgovornosti zarad bolje i prosperitetnije budućnosti i dobrobit našeg grada.[17]

 

Istrajavanje u procesu povrata lokaliteta Lakišića harema

Lakišića harem: pravno ili  političko pitanje?

Islamska zajednica u Mostaru već dugi niz godina vodi pravnu borbu za dobijanje potrebnih građevinskih dozvola kako bi na tom lokalitetu izgradila Islamski centar, veliku džamiju sa svim pratećim sadržajima, koji odgovaraju potrebama ovog vremena i sasvim izmijenjih prilika i potreba vjerskog života u gradu Mostaru. U tom procesu Islamska zajednica nailazi na sistemske barijere gradske administracije koja je dominantno hrvatska i koja zahtjev za gradnjom smatra političkim pitanjem i nastavlja  političku borbu za Mostar kao tzv. hrvatski stolni grad, protiveći se ideji da u centralnoj zoni grada, nekadašnjoj ratnoj liniji razgraničenja, bude mjesto i za džamiju. Prvi službeni zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju Islamskog centra, Odjelu za urbanizam Grada Mostara od strane Medžlisa Islamske zajednice Mostar, upućen je 3.12.2002.[18] u kojem se opisuju potrebe muslimana Mostara i Hercegovine za centralnom džamijom i pratećim objektima koji bi se koristili u odgojno-obrazovne, kulturne i naučne svrhe. U zahtjevu se naglašava da bi se taj „objekat gradio na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića harema.“ Islamska zajednica svoj zahtjev, na prvome mjestu, utemeljuje na historijskim činjenicama koje ukazuju na to da ovaj lokalitet nije niti uz naknadu, a niti besplatno, ustupljen na upotrebu Austro-ugarskoj vlasti koja je na njemu izgradila željezničku stanicu u Mostaru sa svim pratećim objektima. Nikakva nadoknada Islamskoj zajednici – Lakišića vakufu nije isplaćena ni u vrijeme vlasti Kraljevine SHS, Nezavisne Države Hrvatske, niti u Narodnoj i Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Ovim zahtjevom Islamska zajednica u Mostaru potvrđuje dosljednost u borbi za povrat oduzimane, uzurpirane i nacionalizovane imovine. Ona svoj zahtjev utemeljuje i na podacima zemljišnih knjiga koji potvrđuju da je lokalitet za koji je zainteresovana u svrhu gradnje Islamskog centra, pripadao Lakišića vakufu, da je to u ovoj fazi neizgrađeno građevinsko zemljište, i da je u realizaciji ovog projekta spremna poštovati zakonske urbanističko-građevinske procedure o dodjeli zemljišta za gradnju.

Zbog neriješenih političkih i nacionalnih odnosa između Bošnjaka i Hrvata u Gradu Mostaru, planirani projekat izgradnje dobija političku konotaciju i u svim prilikama se opstruira kako od strane gradske administracije s hrvatskom dominacijom, tako i od strane Katoličke crkve. Ona želi, u centralnoj zoni i u blizini lokacije za Islamski centar (samo nekoliko stotina metara dalje) realizovati započetu konkatedralnu crkvu, što se može smatrati i političkim projektom zatvaranja u ratu osvojenih teritorija i stvaranja etnički zaokruženog hrvatskog dijela Mostara.[19] Hrvatska politika u Mostaru, uz izrazito utjecajnu ulogu koju u ovome procesu ima Mostarsko-duvanjska biskupija,[20] želi u centralnoj zoni grada Mostara postaviti objekte sa isključivo hrvatskim nacionalnim predznakom, poput Hrvatskog narodnog kazališta (izgrađenog na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića harema)[21], a koji će biti u službi razdvajanja i podizanja zidova, poput onog berlinskog, kako bi se podjela grada i de facto ozvaničila.[22] Netolerantan i isključiv pristup Katoličke crkve u Hercegovini ogleda se u ovome, kao i u drugim slučajevima, gdje se pozivaju na povijesne činjenice i predturski i starokršćanski period, želeći tim argumentima legitimirati tvrdnju da su oni prvi povijesni narod na ovim prostorima sa svojim bogomoljama, a da su potonji historijski periodi i sve što je u njima sagrađeno rezultat okupacije i turskog zuluma.[23]

Medžlis Islamske zajednice Mostar je još 2008. izradio kompletan izvedbeni projekat izgradnje Islamskog centra, a za što je izdvojeno 90.000 konvertibilnih maraka. Projekat je izradio projektantski biro“Delta Z Infinitet” iz Mostara, a na čelu tima za izradu izvedbenog projekta bio je mostarski arhitekta prof.dr. Amir Pašić.[24]

 

Zaključak

S obzirom na značaj vakufske imovine za vjerski život Mostara kroz sve njegove historijske etape razvoja, možemo ustvrditi da su baš u Mostaru bili ispunjeni svi uvjeti da 1898. bukne Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju u okviru Austro-Ugarske, kojeg je vodio poznati mostarski muftija Ali Fehmi efendija Džabić.[25] Naime, austro-ugarska vlast je u Mostaru provela nekoliko krupnih uzurpacija vakufskih nekretnina, među kojima se ističe lokalitet Lakišića harema, sa površinom od 19 dunuma zemlje, u centralnoj zoni Grada, a koji je u potpunosti oduzela i na njemu izgradila trasu željezničke pruge i stanicu sa pratećim objektima. Administrativno-pravna borba Islamske zajednice za lokalitet nekadašnjeg Lakišića harema u aktuelnom vremenu, paradigma je borbe za povrat vakufske imovine, koja je kroz različite historijske epohe u Mostaru, bila predmetom svih oblika uzurpacije i otuđivanja pozitivnim zakonsko-pravnim aktima. Njeno istrajavanje u zahtjevu za uvođenjem u posjed na Lakišića vakufu i izgradnjom Islamskog centra na ovome lokalitetu, može se sagledavati i kao nacionalno bošnjačko pitanje u borbi za ostvarenje jednakopravnosti Bošnjaka, čija se pozicija u proteklom periodu nastoji marginalizirati i dovesti u podređenu ulogu. U isto vrijeme, to je građansko i civilizacijsko istrajavanje u borbi za jedinstveni multietnički Mostar i razbijanje politike koja dijeli Mostar na dva odijeljena nacionalna prostora.

 

Izvori i Literatura:

  • Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar – Arhiva Vakufsko-mearifskog povjerenstva Mostar.
  • Arhiva Medžlisa Islamske Zajednice Mostar.
  • Arhiva Muftijstva mostarskog.
  • Kajan, Ibrahim, Grad velike svjetlosti: mostarske vedute, Muzej Hercegovine Mostar i IC Štamparija Mostar, Mostar, 2011.
  • Hasandedić, Hivzija Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2005.
  • Hasandedić, Hivzija Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2000.
  • Hasandedić, Hivzija, Zadužbine Hadži Ahmedage Lakišića u Mostaru, Separat iz Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, Sarajevo,1961, broj 1012
  • Mulić, dr. Jusuf, Četiri stoljeća mostarskog muftijstva (1592–1992), Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2008.
  • Dedović, Salem, Vakufi u Mostaru od 1931.do 2013., Neobjavljeni magistarski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 9.3.2016.

 

Internet izvori

www.muftijstvo-mostarsko.ba

www.miz-mostar.com

 

[1]Tako naprimjer bilježimo nazive : harem na Carini, harem na Balinovcu, harem na Kantarevcu.

[2]Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, IKC Mostar, Mostar, 2005,  str. 203-205.

[3]Hivzija Hasandedić, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar 2002, str. 321–334.

[4]Riječ je o jednom od starih mostarskih harema, a koji je eksproprisan za potrebe gradskog parka. U periodu velikosrpske agresije na grad Mostar, lokacija je aktivirana ponovo kao groblje, gdje su sahranjivani građani Mostara, svih nacija i vjera, i vojne i civilne žrtve rata. Hrvatske vlasti koje su upravljale općinom Mostar–Jugozapad sve do reintegracije općina u Grad Mostar po nametnutom statutu Visokog predstavnika 2004. godine, odbile su sve zahtjeve i pokušaje da se ovaj lokalitet ogradi i uredi kao groblje. Situacija je nepromjenjena i uspostavom jedinstvene gradske administarcije, koja na ovome primjeru pokazuje isključivost i netoleranciju, pa zaključno s pisanjem ovog rada, dakle 2017. godinom,  ne izdaje se dozvola za ograđivanje ovog lokaliteta. I u ovom slučaju ona slijedi kontinuitet diskriminacijske politike ratne vlasti HZ HB-a i Općine Mostar-Jugozapad u njihovom planu da se to groblje i mezarje ekshumira i izmjesti, da bi na taj način, eliminisali postojanje suglasja i zajedništva u Mostaru, pa makar, bila riječ i o mrtvima.

[5]H. Hasandedić, Isto, str. 206.

[6]Allahovom odredbom, harem Šehitluci u Brankovcu, ponovo je aktiviran kao harem u julu 1993, u vremenu velikohrvatske agresije na grad Mostar, a prvi šehid koji je u njemu pokopan je Heroj oslobodilačkog rata, brigadni general i ratni komadant Prve slavne mostarske brigade Midhat Hujdur -Hujka.

[7]H. Hasandedić, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, str. 321–334.

[8]H.Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, str. 206

[9]Salem Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931.do 2013., Neobjavljeni magistarski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 9.3.2016., str. 47.

[10]H.Hasandedić, Zadužbine Hadži Ahmedage Lakišića u Mostaru, Separat iz Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, Sarajevo,1961, broj 1012, str. 2.

[11]Arhiv HNK/Ž, Fond Vakufskog povjerenstva u Mostaru, kutija br. 32, 1898, akti broj 218/1897 i 340/1898.

[12]Zapisnik sastavljen u povodu ukaza zajedničkog ministarstva K. i K. (carskog i kraljevskog) dana 23. maja 1884,  Z  3112 / B.H. u povodu obilaska trase za željeznicu Mostar–Metković.

[13]Arhiva Medžlisa IZ Mostar, Zapisnik Kotarskog vakufskog povjerenstva u Mostaru, sastavljen 2. maja 1897.

[14] H.Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, str.205.

[15]Nimalo slučajno Željeznička stanica će i u vremenu socijalističko-komunističke vlasti svoju  lokaciju i mjesto naći na vakufskom zemljištu. Ovoga puta na vakufu Tere Jahjinom na Carini. Rješnje  opštine Mostar u korist Željeznica BiH  1963. Arhiva Medžlisa IZ Mostar, 1963, Spis Tere Jahja vakufa, Rješenje br. 04/III-155/1-2, DN: 1237/63

[16]http://www.muftijstvo-mostarsko.ba/index.php/component/k2/item/1367-mostarski-muftija-mr-salem-ef-dedovic-od-gradske-administracije-trazi-obustavu-radova-i-dostojnu-ekshumaciju-lakisica-harema (pristup stranici  31.jula 2017.)

[17] http://www.muftijstvo-mostarsko.ba/index.php/component/k2/item/1388-skupstina-medzlisa-mostar-trazi-arheolosko-istrazivanje-lakisica-harema (pristup stranici 31.jula 2017.)

[18]Arhiva Muftijstva mostarskog, 2002, broj akta 01-576/02, od 3.12.2002. 

[19] Gradnja crkve zaustavljena je intervencijom Međunarodne zajednice 1996, koja je, do usvajanja regulacionog plana za ovaj dio grada, tzv.distrikt zonu, zaustavila svaki oblik izgradnje u ovoj zoni.

[20]Biskupijski Ordinarijat u Mostaru, „Izjava o događajima u Mostaru“, Crkva na kamenu, Mostar, 8. februar 1996, broj 3/96, str. 2.

Aktuelna situacija, skoro 20 godina poslije,  nije ništa drukčija: gradska administracija omogućava hrvatskim investitorima izgradnju poslovno-stambenih objekata na loklitetu središnje zone, dok se zahtjev Islamske zajednice za igradnju Islamskog centra godinama drži u ladicama.

[21]Izgradnja Hrvatskog Narodnog Kazališta, zbog nepostojanja Regulacionog plana za centralnu zonu, nelegalna je i, u više je navrata, baš kao i započeta gradnja konkatedralne crkve, zaustavljana.

Arhiva Grada Mostara, Gradska uprava Odjel za urbanističko planiranje, Broj akta 04-287/01 od 28.5.2002.

[22]Ibrahim Kajan, Grad velike svjetlosti: mostarske vedute, Muzej Hercegovine Mostar i IC Štamparija Mostar, Mostar, 2014, str. 81.

[23]Biskupijski Ordinarijat u Mostaru, „Izjava o događajima u Mostaru“, Crkva na kamenu, Mostar, 1996, broj 3/96, str.2.

[24]Uloga univerzitetskog profesora Amira Pašića u procesu obnove i rekonstrukcije džamija, te kapitalnih vakufskih poslovnih objekata i drugih, od općeg značaja građevina kulturno-historijske vrijednosti u Mostaru  je izuzetno važna. Objekti su sačuvali autentičnost i originalnost, ali i izuzetan sklad sa vremenom i potrebama modernog čovjeka. Prof.dr. Amir Pašić je Predsjedavajući Komisije za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine, Rukovodilac odjela za arhitekturu Istraživačkog centra za islamsku hitoriju umjetnosti i kulturu, IRCICA, u Istanbulu, i Šef je katedre za teoriju i historiju arhitekture i očuvanja graditeljskog nasljeđa, na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

[25]Ali Fehmi Džabić obavljao je dužnost mostarskog muftije u periodu od 1884. do 1900. Na položaju muftije, u svojoj 31. godini života, naslijedio je svog oca Ahmeda Šakira. S obzirom da je vodio Pokret za vjersko-prosvjetnu i vakufsko-mearifsku autonomiju, austro-ugarske vlasti su nastojale da onemoguće njegovo bitisanje i djelovanje u Mostaru, te su „isposlovale“ njegov odlazak u Istanbul, odakle mu je bio onemogućen povratak u Mostar. Umro je 1918. u Istanbulu, gdje je i pokopan. Jusuf Mulić, Četiri stoljeća mostarskog muftijstva (1592–1992), Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2008, str. 120–121.

 

Glasnik, Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2017, broj 9-10, str. 853-864.