Piše: Hasan Eminović

Zamislite Mostar, 1969. godinu. U starom podrumu jednog od Kajtaza, jedan čovjek slučajno otkriva blago – ne zlatne kovanice, već nešto mnogo vrednije: rukopise, stare knjige i zapise, ostavljene zaboravljene i izložene propadanju. Taj čovjek je Fadil efendija Hasanović, imam iz Mostara. Kad je vidio što se sve tu nalazi, shvatio je – ovo ne smije nestati.

Piše: Hasan Eminović

Svake zime, nakon jacije-namaza, mladi i stariji skupljali su se u Karađozbegovoj medresi kako bi slušali tefsir Hadži Ahmeda ef. Karabega. Godine 1900-ih, dok su hladni mostarski vjetrovi šibali kroz ulice, njegova učionica bila je mjesto topline, mudrosti i znanja. Svi su ga cijenili zbog jasnoće i dubine objašnjenja, ali i zbog njegove svestranosti – osim vjerskih znanosti, H. Ahmed-ef. poznavao je i druge discipline, pa je njegovo predavanje nadilazilo okvire običnog poučavanja.

Piše: Hasan Eminović

U Mostaru, gradu prepunom historije i tajni, postoje vakufi o kojima rijetko ko govori naglas. Zabilježeni su samo u skrovitim "sveskama" kiramen katibina, zapisa anđela pisara, jer su njihovi vakifi svoja dobra darivali isključivo za Božije zadovoljstvo, bojeći se da bi i samo spominjanje njihove dobrote moglo umanjiti njen značaj.

Piše: Hasan Eminović

Ibrahim Eminović, poznat po svome nesebičnosti i ljudskosti, bio je ljekar koji je svoj život posvetio pomoći drugima. Svuda gdje je služio – u Sarajevu, Nevesinju, Bileći, Gacku, Gračanici, Konjicu i Tuzli – ljudi su ga pamtili kao pravog narodnog ljekara: brižnog, predanog, spremnog da svakome pruži pomoć bez ijedne primisli na vlastitu korist.