Ovih dana imao sam nekoliko gotovo slučajnih susreta sa jednim poznanikom kojega osobito poštujem i cijenim kao čovjeka i dobrog muslimana. Poznaje mnogo ljudi iz naše prošlosti. Kad god se susretnemo uvijek od njega čujem ponešto korisno. Vrlo rado priča o ljudima, posebno ulemi, njihovim djelima, stavovima i ponašanju. Izabere zaista ono što je veoma karakteristično i ima svoju historijsku vrijednost, što treba znati i sačuvati od zaborava. Često kada ga slušam pomislim koliko je toga vrijednog i dragocjenog zaboravljeno.

Piše: Hasan Eminović

Bio je četvrtak, 29. septembar 1932. godine. U Stocu je podnevna tišina bila tek načeta glasom mujezina s Careve džamije. Ezan se širio čaršijom, pozivao na namaz – a upravo u tom času, nakon kratke, ali teške bolesti, preselio je Hasan-efendija Mehmedbašić.

Piše: Hasan Eminović

Ramazan je te godine došao tiše nego ikad.

Piše: Hasan Eminović

Glamoč je tada bio mali, tih i pomalo zaboravljen grad. Zabačen i daleko od svijeta, rijetko se spominjao u novinama, kao da se u njemu ništa važno ne događa. A ipak, ljeta 1934. godine, desilo se nešto što je narod zapamtio kao jedno od najvećih muslimanskih slavlja u svojoj povijesti.

Piše: Hasan Eminović

Bilo je to davno, još prije svjetskog rata. Mehmed Dervos, mladić iz Stoca, odlučio je otići u Ameriku. Daleko od doma, želio je raditi i zaraditi koliko mu prilike dopuštaju.

Piše: Hasan Eminović

U Mostaru se dugo pamte ljudi po onome što su ostavili iza sebe. Neki po zdanjima, neki po riječima, a neki po dobroti. Među takvima je i Ahmed Bišćević, čovjek kojeg su mnogi zvali jednostavno – Ahmed-paša.