Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i Vladaru dana sudnjeg, Koji znanjem i mudrošću daruje koga hoće, a u zabludi je onaj koji ostavlja znanje i mudrost ne usvaja. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na našeg poslanika Muhammeda, njegov čisti rod i plemenite drugove ashabe. Allahovu milost, uputu i blagoslov tražimo i molimo u ovome najodabranijem danu i času sedmice, mubarek petku.

Poštovana braćo,

S početkom nove akademske, školske i mektebske godine iznova se podsjećamo na važnost i ulogu nauke i znanja u životu svakoga od nas. Naša časna Objava otpočela je ovom imperativnom porukom prema kojoj bi se musliman i muslimanka, koji drže do sebe, trebali u svakom trenutku ravnati i prema njoj i svoju djecu usmjeravati.  Kur’an ističe jasnu razdjelnicu između onih koji znaju i koji su znanjem oplemenjeni, i onih koji su se zapustili u pogledu oplemenjivanja znanjem.

قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ ۗ إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُولُو الْأَلْبَابِ

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?! Zbilja, samo se oni umni opominju!” (Ez-Zumer, 9.)

Ovaj ajet podsjeća na blagodat uma, razuma  i razboritosti koje bi trebale krasiti ljudska bića. Da te blagodati budu im stalno podstrek da tragaju za znanjima, vještinama, novitetima. Da ne budu lijeni, zapušteni, nemarni, neodlučni, nepoduzetni.  Poslanik Muhammed, a.s. kazao je:

على كلِّ مسلمٍ طلبُ العِلمِ فريضةٌ

Dužnost je svakom muslimanu da traži znanje, rastavljajući pritom korisno od štetnog znanja.

Nije poznato da je Poslanik, a.s., od Boga iskao da mu dadne ičega više od onog što je imao, osim znanja. Kada je objavljen kur’anski ajet:

وَقُل رَّبِّ زِدْنِي عِلْمًا

I reci: „Gospodaru moj, povećaj mi znanje!“ (Tā-Hā, 114), Poslanik je, molio:

اللَّهُمَّ انْفَعْنِي بِمَا عَلَّمْتَنِي وَعَلِّمْنِي مَا يَنْفَعُنِي وَزِدْنِي عِلْمًا

Gospodaru moj, daj da mi bude od koristi ono čemu si me poučio, pouči me samo onome u čemu je moja korist, i povećaj mi znanje!“[1]

Znanje je vrlina koja čovjeku daje pravilno usmjerenje  da svoje vrijeme i djelovanje usmjeri u odgovorno moralno postupanje, krijepost i požrtvovanost, čineći dobro, a suzbijajući zlo.

Znanje samo po sebi nije cilj. Cilj je plemenitost, moral (ćudoređe). Čovjek je od iskona jedan i jedinstven, u njemu su porivi za gomilanjem novca i imetka, dominacijom i vlašću nad drugima, željom za moći i samodokazivanjem. Šta je lijek tom ljudskom egoizmu i kako ga ukrotiti? Lijek je u oplemenjivanju vjerom, odgojem i vrlinama.

Poslanik, a.s. je svoju poslaničku misiju jednom sažeo u sljedećem iskazu:

بُعِثتُ لأُتَمِّمَ صالِحَ الأخْلاقِ

Poslan sam da kod ljudi upotpunim  lijepo postupanje (ćudoređe).”

Draga braćo,

Vrijeme u kojem živimo jeste drukčije u odnosu na neka druga i ona davna vremena.

Ovo je vrijeme novih tehnologija koje su uveliko unijele promjene u mnogim vidovima naših života. Sami tome svjedočimo. Svedočimo brzini i moći tih tehnologija. One uzimaju čovjeka pod svoje, a da čovjek često nije ni svjestan toga.

U staro doba čovjek za svoga života ne bi doživio niti primjetio nikakvu promjenu, a ovaj današnji čovjek u svom životnom vijeku doživi nekoliko tehnoloških promjena. Tehnologija mijenja okruženje u kojem ljudi žive. Nastojeći se prilagoditi tim promjenama, ljudi mijenjaju svoju kulturu,  ponašanje, običaje, tradiciju. No, da li to moralno uzdiže čovjeka, da li se s napretkom u tehnologijama što rezultira materijalnim napretkom i komforom ostvaruje i moralni napredak u zajednici i društvu. To jeste pitanje koje nas treba stalno oslovljavati i koje treba da imamo pred sobom.

 Živimo u vremenu gdje smo putem raznolikih agresivnih medijskih platformi izloženi brojnim oblicima smutnji i obmana. U prvom planu je zabava, a malo ili nimalo vrijednosti koje oplemenjuju čovjeka i njegovu dušu. Obrazovanje ne mari za odgojnu komponentu mladog čovjeka. A ona je ključna. Stvara se čovjek tržišta koji će biti jednosmjerno orjentiran: da radi, grabi i zarađuje, a zatim da troši, uživa u igri i zabavi koja ne hrani ljudski duh, već ga obesmišljava.  Stvara se jedan privid, gdje je puno priče, vanjštine, reklame, a vrlo malo ili nimalo suštine. Sa svih strana vreba nas populizam, amaterizam, neprosvijećenost i nedovoljna posvećenost onome što bi trebala biti čovjekova zadaća. Ovo naše vrijeme u jednoj svojoj predaji, nadahnut znanjem i mudrošću od Svevišnjega oslovio je naš plemeniti poslanik Muhammed, a.s. kazujući svojim ashabima: 

 إِنَّكُمْ أَصْبَحْتُمْ فِي زَمَنٍ كَثِيرٍ فُقَهَاؤُهُ ، قَلِيلٍ قُرَّاؤُهُ وَ خُطَبَاؤُهُ، قَلِيل سَائلُوهُ كَثِيرٍ مُعْطُوهُ ، الْعَمَلُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعِلْمِ . وَسَيَأتِي على النَّاسِ زَمَانٌ قَلِيلٌ فُقَهَاؤُهُ ، كَثِيرٌ خُطَبَاؤُهُ  قَلِيلٌ مُعْطُوهُ  كَثِيرٌ سَائلُوهُ ، وَ الْعِلْمُ فِيهِ خَيْرٌ مِنَ الْعَمَلِ

“Vi živite u vremenu u kojem je mnogo onih Kur’an izučavaju i razumiju, malo je recitatora i govornika, malo je onih koji pitaju, a mnogo onih koji daju. Praksa je kod vas ispred teorije.

Ali, doći će vrijeme u kojem će biti malo onih koji će Kur’an razumijevati, a mnogo onih koji će o njemu govoriti, bit će malo onih koji će davati, a mnogo onih koji će tražiti. U tom vremenu dat će se primat teoriji nad radom i praksom.” [2]

Vrijeme Poslanikovih ashaba i ona vremena u kojima su muslimani ostavili ogromna civilizacijska pregnuća i iskorake na različitim stranama svijeta, od Sumatre i Jave na dalekom istoku do Endelusa na krajnjem Zapadu, bilo je vrijeme reda, poštovanja reda i autoriteta od znanja i stručnosti. Bilo je vrijeme suštine, gdje su se slijedile temeljne intencije Objave i šerijata, a nisu bile u fokusu periferne teme i rasprave među muslimanima koje ne vode nigdje. Vode dakako samo u podjele i sukobe i gubljenje dragocjenog vremena. Bilo je to vrijeme posvećenosti radu i zadatku. Bila je svijest o blagodati slobode, ali i puna odgovornost za slobodu. Bilo je vrijeme u kojem su u prvom planu bile obaveze (dužnosti) pa onda prava. Bilo je vrijeme davanja od sebe, gdje god se i koliko god se moglo. Zato jeste bilo mnogo onih koji su davali, a malobrojni bijahu oni koji pitaju. Danas oni koji pitaju, traže, zazivaju i na sva zvona stavljaju sebe u fokus i ono što rade, jesu nažalost mnogobrojni.

Na koncu, vrijeme uspjeha i pregnuća bijaše vrijeme u kome su rad i praksa bili na prvome mjestu, dok sva naša posrnuća dođoše onoga trenutka kad teoriju učinismo smislom i suštinom.

Draga braćo,

Nažalost, mnogo je lutanja u našem obrazovnom sistemu. Stječe se dojam da svakom više vjerujemo nego sami sebi. Koji god je stranac došao među nas da nam proda kakvu ideju, mi smo je prihvatili i platili. Svaki trgovac diplomama je mogao otvoriti školu i fakultet, a tako je i danas.

Državne škole i univerziteti su dobili nelojalnu konkurenciju, a tome su često kumovali i sami profesori.

S korumpiranjem društva se ne počinje na radnom mjestu, već u obrazovnom sistemu, u školi i na fakultetu, gdje imamo debelo devalviranje. Tamo sve počinje.[3] Hoćemo li smoći snage da pogledamo u svoje ogledalo, pa da kažemo dosta i valja drukčije, ako želimo opstanak, Božiju pomoć i Njegov blagoslov.

Molim Allaha, dž.š., da našoj djeci poveća ljubav za znanjem i bogobojaznošću. Neka ih meleki nose na svojim krilima.

Neka Uzvišeni Allah svima nam otvori puteve prema tome.

Amin!

 

Muftija mostarski mr. Salem-ef. Dedović

Karađoz-begova džamija, 6. safer 1444. / 2. septembar 2022.

 

[1] https://sunnah.com/ibnmajah:3833

[2] Ihjau ulumid-din, str. 83.

[3] Iz hutbe Reisu-l-uleme Husein-ef. Kavazovića povodom početka nove mektebske godine.  


Islamski centar Mostar