Hvala Allahu, Stvoritelju zemlje i neba, Onome Koji oprašta grijehe, Onome Koji u izobilju daje dobra i suzbija nedaće; Onome Koji otklanja nesreće; Zakonodavcu šerijata i propisa; Onome Koji upućuje stvorenja na put spasa; Onome Koji će nagraditi ljude prema njihovim činima na Dan proživljenja; Blagoslov i mir Poslaniku Muhammedu, koji je dobio podršku od Gospodara Sveznajućeg, koja se sastoji u mudžizi koja će ostati dok bude svijeta i vijeka, zagovornika čije će zagovaranje biti uslišeno kao pravo ljudi i njegovih griješnih sljedbenika, na dan kad će griješnici biti ščepani za kose i noge, blagoslov i mir neka su na Poslanikov časni Ehli-l-bejt i sve one koji su život proveli u danonoćnoj molitvi.
Draga braćo,
Karađoz-begova džamija i mekteb sagrađeni su 1557. godine, iste godine podignuta je i medresa, dok je pravna legalizacija vakufā obje ove institucije izvršena u prvoj trećini mjeseca ramazana 977. godine po hidžri, što odgovara vremenu od 7. do 16. februara 1570. godine. Tada su na mostarskom sudu registrovane dvije vakufname velikog vakifa Muhammeda Karađoza, bega, uglednika i hadžije kojima se legaliziraju vakufi (zadužbine) koje je on podigao da služe u vjersko-prosvjetne, naučne, kulturne i socijalne svrhe. Tako je ozvaničena ova njegova veleljepna džamija i službe u njoj, Medresa, mekteb, biblioteka i imaret. Za funkcionisanje svih tih zadužbina vakif je uvakufio poslovne i privredne objekte koji će se izdavati pod zakup solventnim platišama i donositi prihod iz kojih će se finansirati sve službe u njegovim vakufskim ustanovama. Za funkcionisanje Medrese vakif je ostavio novac u gotovini što saznajemo iz teksta vakufname gdje stoji da je Hadži Muhamed-beg, nakon što je pristupio časnom šerijatskom sudu, očitovao je i priznao, u stanju u kojem je očitovanje valjano, (da je) iz najčistijeg svog imetka i najboljeg od onog što je dobio, izdvojio stotinu hiljada dirhema, srebrenih, koji su u opticaju u tom momentu, i uvakufio ih, te ih uručio svome muteveliji, odredivši da se (ta svota) daje pod interes, tako da se od svakih deset dirhema (datih pod interes) dobije jedanaest i ¼ dirhema.
Već sredinom XVII stoljeća bilježimo primjere da je osnovni kapital medrese bio iscrpljen i javila se potreba da se on ponovo akumulira. Tako u literaturi nalazimo svijetle primjere muslimanki Mostara, koje se uključuju da svojim doprinosom pomognu kontinuitetu djelovanja Karađoz-begove medrese. To potvrđuju odredbe vakufname Mostarke Aiše-hanume, kćeri hadži Ahmeda, koja određuje da se prihodi dijela njenog vakufa, vakufskog dućana i bašče u Jasenici, nakon smrti njenih sestara kojima je to pravo bila ostavila, imaju u cjelosti usmjeriti u korist uvećanja sredstava za izdržavanje siromašnih učenika koji stanuju u medresi koju je podigao Karađoz-beg u gradu Mostaru, i neka se, kako stoji u vakufnami, „ako je moguće, kupe ćebad za svaku sobu (radi pokrivanja đaka) u zimskoj sezoni, kao i ogrijev za svaku sobu u spomenutim danima i neka se dijeli po sobama.“ [1]
Draga braćo,
Dobro je da se baš uoči ovog februara podsjetimo da je tačno prije 455 godina u ovom gradu pravno utemeljena institucija, Karađoz-begova medresa, koja jeste preteča i za koju se treba vezati institucionalni okvir početka visokog obrazovanja u našem Gradu. Upravo odavde iz ove džamije i pripadajuće medrese krenulo je to sve, i puno je primjera u svijetu i kod nas muslimana a i kod nemuslimana da su upravo iz džamija i crkava iznikli univerziteti i da oni svoje početke ponosno vezuju za godine utemeljenja tih hramova. Najstariji muslimanski univerzitet Al-Azhar iznikao je iz džamije, Sveučilište u Zagrebu svoje postojanje vezuje za Isusovačku akademiju i godinu 1669. Današnji Univerzitet u Granadi, u Kraljevini Španiji, svoj početak vezuje za medresu Jusufiju osnovanu od tadašnjeg muslimanskog vladara Jusufa I i 1349. godinu. Nažalost, naš mostarski a i sarajevski univerzitet godine svoga postojanja broje od novijeg vremena, dakle 1977. i 1949. godine, odričući se tako dugog višestoljetnog referentnog obrazovnog kontinuiteta koji se u Sarajevu vezuje za 1537. godinu i Gazijinu medresu, a u Mostaru za 1557. godinu i Karađoz-begovu medresu.
Draga braćo,
Naša današnja tema oslovljava dvije vrline i vrijednosti na kojima je počivao razvoj i napredak naše kulture i civilizacije a to su vakufi i knjiga, odn. obrazovanje i znanje.
Allah, dž.š. dao je da najveća vrijednost zajednice kojoj je poslao Svog posljednjeg Poslanika, bude Knjiga – Kur’an. Time je određena i organski povezana sudbina i budućnost muslimana i Knjige.
كَمَا أَرْسَلْنَا فِيكُمْ رَسُولاً مِّنكُمْ يَتْلُو عَلَيْكُمْ آيَاتِنَا وَيُزَكِّيكُمْ وَيُعَلِّمُكُمُ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَيُعَلِّمُكُم مَّا لَمْ تَكُونُواْ تَعْلَمُونَ
“Poslali smo vam poslanika između vas da vam kazuje Naše ajete, da vas očisti, da vas pouči Knjizi i mudrosti i da vas nauči ono što niste znali.” [2]
Kao muslimani dužni smo posmatrati svijet, učiti i uzimati dobru praksu i primjere gdje god smo u prilici i od koga god smo u prilici. Velike i napredne civilizacije, tj.njihova društva i pojedinci svoj razvoj, napredak i uspon ostvarili su samo zahvaljujući velikim odricanjima, ulaganjima u nauku i istraživanje. Oni ne gube vrijeme, svoje vrijeme ne troše na isprazne stvari; niti ogovaraju, niti prigovaraju, niti se bave tuđim životima. Bave se sobom i svojim životima, svojom sudbinom, brine ih to da te vrijednosti usade i prenesu novim generacijama.
Farz je muslimanu i muslimanki da uči čemu nas usmjerava i naš voljeni Poslanik, a.s. kazujući:
الحكمة ضالة المؤمن فحيث وجدها فهو أحق بها
“Mudrost je izgubljena stvar vjernika i vjernice i gdje je god nađu mogu se njome okoristiti.”
Digitalni svijet, kao savremeno dostignuće, donio je sa sobom velike mogućnosti koje čovjeku otvaraju prilike na polju čitanja, edukacije, informiranosti, komunikacije i razmjene s drugima, itd… ali on je sa sobom donio i velike kušnje i izazove; dobili smo generacije ljudi koji su gotovo svo svoje vrijeme i preokupaciju vezali za mašine, za slike i sadržaje koji se kao na filmskoj traci smjenjuju pred njihovim očima, a njihova vrijednost i trajnost nije ni koliko do sutra.
Blijedi ili čak potpuno nestaje interesovanje za knjigu, navike čitanja se urušavaju, opća pismenost i kultura srozava se na poražavajući nivo, svjedočimo sakaćenju jezika, devalvaciji te velike Božije blagodati kojom smo darovani, a koja je direktno povezana s knjigom, učenjem, čitanjem, izučavanjem…
Naš moralni uzor, učitelj u vjeri i cjelokupnom zemaljskom bitisanju, voljeni nam poslanik Muhammed, a.s. je kazao:
مَن يُرِدِ اللَّهُ به خَيْرًا يُفَقِّهْهُ في الدِّينِ
„Onome kome Allah hoće da dadne veliko dobro, uputi ga u studiranje (razumijevanje) vjere.“[3]
Šta se dâ razumjeti iz ovoga hadisa? Dâ se razumjeti da je čovjek u velikom hajru, sreći i postignuću kada mu je Allah dao priliku da koristi svoje razumske intelektualne potencijale da uči i educira se u svojoj vjeri. Vjera je temelj. Međutim, to učenje i spoznavanje proteže se i na svako drugo područje života. Vjera nas obavezuje da budemo upućeni u sva područja pojavnog svijeta i saznajemo sve što trebamo saznati o promjenjivim društvenim i znanstvenim okolnostima u kojima živimo ovaj naš ovozemaljski život.
U predaji od Ibn ʻAbbāsa stoji: „Sulejmanu sinu Davudovu bilo je dopušteno da bira između troje: znanja, imetka ili vlasti, a on je odabrao znanje, pa mu je pomoću znanja dat i imetak i vlast.“[4]
U predaji od imama h. Alija stoji : „Znanje je vrednije od imetka, jer znanje tebe štiti i čuva, a ti moraš imetak čuvati. Znanje je ono koje sudi, a imetak je ono čemu se sudi.“[5]
Draga braćo,
Mostar je grad koji je kroz svoju višestoljetnu kulturnu historiju bio grad knjige, biblioteka, učenosti, značajan kaligrafski centar gdje su vješte kaligrafske ruke ispisivale i prepisivale knjige da bi one bile dostupnije širem krugu čitalaca i korisnika. To je bilo vrijeme kada nije bilo štamparija i masovne dostupnosti knjige. Sve naše džamije u svom su sadržaju imale i prateće biblioteke. I danas je važno da se pri našim džamijama formiraju manje biblioteke koje mogu biti nukleus i podsticaj kulturi čitanja za našu mektebsku djecu, omladinu, ali i sve druge.
Dragome Bogu hvala da je u okviru obnove i reaktiviranja rada Karađoz-begovih ustanova u ovom gradu, obnovljen i rad njegove biblioteke, koja danas djeluje u Kulturnom centru na Bunuru, njene besplatne bibliotečke usluge dostupne su najširem krugu zainteresovanih. Broj njenih korisnika, hvala Bogu, raste iz dana u dan, kao što se iz godine u godinu obogaćuje njen knjižni fond.
Dragoga Boga molimo da nas učini od dostojnih ljudi Knjige, koji spoznaju njenu vrijednost, koji žive po Knjizi, i unapređuju svoj život prema uputama Knjige. Amin!
Mostarski muftija, dr. Salem-ef. Dedović, Karađoz-begova džamija, 1. ša'ban 1446. / 31. januar 2025. godine
[1] Nametak, Fehim (1996) Vakuf-nama Aiše, kćeri hadži Ahmeda iz Mostara, u: POF 44-45/1994-95, Sarajevo str.363-364.
[2] Kur'an, El-Beqare, 151.
[3] Buhari (El-) Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008, I, 79.
[4] ʻĀlim ibn ʻAlā al-Anṣārī al-Ḥanafī, At-Tātārḫāniyya fi-l-fatāwā, taḥqīq Al-Qāḍī Sağād Ḥussayn, Maṭbaʻa Mağlisi dāirati-l-maʻārifi-l-ʻuṯmāniyyati, Hydarabād, India, 1987, 70.
[5] Isto, 70.