U ime Allaha Svemilosnog, Samilosnog!

Vaša eminencijo poglavaru Rimokatoličke crkve papa Franjo i cijenjena gospodo prisutni, pozdravljam vas islamskim pozdravom: Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Pozdrav sa El-Azhara, iz centra muslimanskih mudraca, i hvala Vam iz dubine srca na plemenitom odzivu. Vaša historijska posjeta Egiptu i El-Azharu je rezultat upućenog Vam poziva s naše strane, koja govori o prihvatanju zajedničke nam historijske odgovomosti i uloge koju imaju predstavnici svih religija u traženju puteva izgubljenog mira, koji podjednako traže i trebaju narodi, države, nesretnici i bolesnici, oni koji tumaraju pustinjom, i oni koji bježe iz svojih država u drage daleke zemlje, ne znajući da li će uopće stići do njih, ili će se na tom putu između njih i cilja ispriječiti smrt, propast, potop ili pak mrtva tijela na obalama mora, u ljudskoj nesreći koja dostiže vrhunac tuge. Nećemo pretjerati ako kažemo da historija ljudskog roda nije zapamtila nešto slično.

Još uvijek razumni ljudi, žive i budne savjesti, tragaju za uvjerljivim razlogom za ove nevolje čiju veliku cijenu, suđeno je, da platimo mi našim životima i zemljama. I ne uspijevaju dokučiti nijedan logički uvjerljiv razlog (uzrok) koji će opravdati ove katastrofe čije vidljive posljedice su na širokom planu osiromašenih ljudi, jetimske djece, supruga bez muževa, starih i nemoćnih ljudi. Osim, možda, jednog i jedinog razloga koji se čini prihvatljivim zdravom razumu, a to je trgovina oružjem i otvaranje tržista za njegovu prodaju, te osiguranje posla fabrikama smrti - tim pogonima za proizvodnju oružja i nemoralnog bogaćenja preko prljavih trgovinskih ugovora. Sve to u okrilju labavih međunarodnih odluka koje proizvode žarista i nestabilnost u svijetu, potpirujući međuvjerske i međuetničke sukobe, te potičući međumezhebske razlike unutar jednog naroda, sve s ciljem da se njegov život preko noći pretvori u nepodnošljivi jaz i pakao.

Začudan je paradoks da se to dešava u 21. stoljeću, vremenu kultumog i civilizacijskog razvoja, slobode i ljudskih prava. To je stoljeće spoznajnog i naučnog napretka, zadivljujućih tehnoloških otkrića, a istovremeno je to i vrijeme mirotvornih organizacija koje su zadužene za promociju i čuvanje mirotvornih inicijativa i međunarodne stabilnosti. U svim njihovim statutima, deklaracijama i poveljama stoji da je zabranjeno koristiti silu i pribjegavati nasilju, gdje se isključuje čak i mogućnost zastrašivanja u međunarodnim odnosima. Štaviše, ovo je stoljeće slobode različitih idejnih pravaca i filozofija koje pozivaju na potpunu jednakost među ljudima, stvaranje društva jednakih prilika za sve. To je vrijeme modemosti i sekularizma, postmoderne, te brojnih i prepoznatljivih postignuća na polju društva i filozofije, što su obilježja naše epohe.

Ključno pitanje koje se nameće u ovom paradoksu je: kako je svjetski mir, danas, uz sva ova dostignuća postao nedostižan i izgubljen cilj? Kako to da u vremenu ljudskih prava i sloboda svjedočimo nasrtajima koje ne bilježimo ni u jednom drugom vremenu? Uvjeren sam, Vaša eminencijo, da ćete se složiti sa mojim odgovorom koji razlog vidi u tome što savremena civilizacija ignorira vjerska učenja i njihova nepromjenjiva moralna načela. Ta načela se ne mijenjaju s promjenom interesa i ciljeva koji su kratkoročni i promjenjivi, i nisu podložna diktatu ličnih poriva i strasti.

Prva na ljestvici od tih moralnih vrijednosti je vrijednost bratstva, međusobnog upoznavanja i solidarnosti među ljudima, uz stalno podsjećanje da su sva stvorenja jedna porodica, da je najdraži Bogu onaj koji je najbolji prema svojoj porodici. A to stoga kako se svijet ne bi pretvorio u prašumu gdje divlje zvijeri žive jedući jedna drugu. Mislioci i na Istoku i na Zapadu smatraju da nema drugog rješenja do obnove svijesti ljudi o nebeskim porukama i stavljanja pod lupu kritičkog propitivanja savremene filozofije pragmatizma od koje treba biti očišćena misao današnjeg čovjeka. Njena odlika je dominacija principa individualizma i njegovog nametanja u živote ljudi. Stoga se postmoderna ne bi smjela ograničiti samo na kozmetičko dotjerivanje ovih pravaca i krpljenje filo¬zofije imaginacije.

Filozofi i vjerujući ljudi su saglasni da nema drugoga izlaza do ponovnog oživotvorenja koncepta bratimljenja i solidamosti na prvom mjestu.  Ovo bi imalo funkciju protuotrova koji bi ubrizgao život u postojeće filozofske pravce, naučne koncepcije i cjelokupne životne aktivnosti.

Ovaj protuotrov ne može se naći nigdje drugo do u apoteci vjere i u vjeri samoj.

Uvjeren sam da je kucnuo čas da vjere na planeti Zemlji preuzmu svoju ulogu ističući vrijednosti mira, pravde i jednakosti, te uvažavanja čovjeka ma koje on vjere, boje kože, etničke grupe ili jezika bio. U Kur'anu časnom koji muslimani uče danonoćno nalazimo:

Bez sumnje, počastili smo Ademove potomke time što smo im omogućili da putuju kopnom i morem, što smo ih opskrbili zdravom i ukusnom hranom i dali im veliku prednost nad mnogima koje smo stvorili (El-Isra, 70).

Ali prije toga imamo obavezu da očistimo učenje vjere od pogrešnih razumijevanja, krivotvorenih primjena i lažne pobožnosti koja raspiruje sukob, potiče neprijateljstva i vodi u nasilje. Ne smijemo presuđivati vjerama zbog onoga što rade kvarne individue iz ove ili one vjere. Islam nije vjera terora, samo zato što je jedna skupina iz njenih redova pohitala da iz konteksta izvuče neke tekstove i protumači ih na neuk način, a potom nastavi putem prolijevanja krvi, uništavanja ljudskih zivota i činjenja nereda na zemlji, nalazeći na tom putu nekoga ko će ih podržavati novcem, oružjem i stručno uvježbavati. Također, ni kršćanstvo nije religija terora samo zato što je jedna skupina dala sebi za pravo da s križem u rukama oduzima drugima živote, ne praveći nikakvu razliku da li je na drugoj strani muškarac, žena, dijete, ratnik ili zarobljenik. Nije ni židovstvo religija terora zbog toga što je Musaovo, a.s., učenje iskorišteno u svrhu okupacije zemlje, usljed čega su milioni ljudi, Palestinaca kao stvarnih vlasnika prava na zemlju, ostali pokoreni i obespravljeni. Ne može se ni evropska civilizacija smatrati civilizacijom terora samo zato što su dva svjetska rata buknula u srcu Evrope, a što je rezultiralo smrću više od 70 miliona ljudi. Ni američka civilizacija ne može se smatrati civilizacijom terora zbog toga što su njene atomske bombe uništile i ljude i kamenje u Hirošimi i Nagasakiju. Ako bi se otvorio put ovakvom etiketiranju kao što se to danas čini sa islamom, pa onda neće ostati ni vjera, ni pravni sistem a ni civilizacijski sistem vrijednosti, čak ni povijest u cjelini a da ne bude optužena za terorizam i nasilje.

Mi, poštovani poglavaru Rimokatoličke crkve, cijenimo Vaše pravične izjave koje skidaju sa islama optužbu za nasilje i teror. U Vašoj osobi smo, između svih drugih religijskih predstavnika Istočne i Zapadne crkve na planeti Zemlji, osjetili da imamo čovjeka koji je brižljiv prema drugim vjerovanjima, religijama i njihovim simbolima, te onoga ko stoji na putu onome ko želi naštetiti religiji, i time je zloupotrijebiti u cilju izazivanja sukoba među vjernicima.

El-Azhar se trudio, i to čini i danas, na polju uspostave saradnje u pozivu na zajednički život, oživljavanje dijaloga, poštivanje drugačijih vjerovanja i nenanošenja štete istima. Također, radio je na pozivanju na zajedničko djelovanje u različitim poljima od općeg interesa, a ona su brojna kao što su i brojni izazovi koji stoje pred nama, vodećim religijskim ljudima.

Zato Vas pozivam da zajedno radimo u općem interesu obespravljenih, gladnih, neslobodnih, zarobljenih i ugnjetavanih bez razlike, razdvajanja i segregacije. Radimo zajedno na spašavanju porodice od svega onoga što je vreba od slabljenja morala, opsjednutosti naučno-tehnološkim otkrićima, devijacija i neobuzdanosti nekih naučnih radnika. Kao i u djelovanju za spas Prirode od onih koji čine nered po njoj. Hajdemo zajedno stati na put različitim teorijama poput sukoba civilizacija, kraja povijesti, ateističkim pravcima, makijavelističkoj filozofiji, modernizmu bez vjere i svemu što kao posljedica proizlazi iz toga a ogleda se u brojnim nesrećama i katastrofama na svakom mjestu. I na kraju ove moje poruke, molim Boga Milostivoga, Samilosnoga da ovaj naš susret učini korakom koji će nas povezati u širenju kulture mira, bratstva i zajedničkog života. Hvala Vam i neka su na Vas Božiji mir, milost i blagoslov!

Riječ Šejhu-l-Azhara prof. dr. Ahmeda Tajjiba na zatvaranju Internacionalnog Azharovog kongresa za mir održanog u aprilu 2017. u Kairu, kojem je prisustvovao i poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo.

Obraćanje je objavljeno u mjesečnom islamskom časopisu El-Ezher u izdanju Akademije za islamska istraživanja, ševval 1438/juli 2017, Kairo, Godina XC, str. 1951-1954, odakle je i preuzeto.

S arapskog preveo: Salem Dedović. Objavljeno u Glasniku Rijaseta IZ u BiH, br: 11 -12, 2018, 863-868 str.