Bogu Milosnome i Svemilosnome hvala i zahvalu iskazujemo. On je Tvorac i Gospodar ljudi i svih svjetova. Njemu će se svi vratiti i pred Njim račun polagati, pa ko je i koliko trun dobra uradio, vidjeće ga, a ko je uradio i koliko trun zla, i to će vidjeti. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na poslanika Muhammeda, koji nas je poučio edebu (lijepom vladanju) i kulturi, njegov ehl-ul-bejt i čestite ashabe.
Dragi muslimani,
Naša Din (vjera) je dovoljno široka da u nju mogu komotno stati svi. Širokogrudna je to vjera, u njoj je toliko mogućnosti koliko je i ljudskih potreba. Vjeru ne treba činiti teškom i složenom. Ona to ni po čemu nije.[1] Njeno učenje je jasno i jednostavno. U njenom prakticiranju niti treba biti pretjerivanja (guluww) a niti zanemarivanja ( ihmal). Ona je vjera vesatijje ( sredine i umjerenosti).
U vjeri našoj su međuljudsko razumjevanje, dakle taj edeb s početka hutbe, i ljubav važni faktori. Od njih sve zavisi. Oni su mizan ( vaga). Njima se osigurava red, harmonija i poredak. Kada se oni naruše, poremeti se i red u Vjeri. Posljedice budu teške i zahtijevaju napor da se saniraju. To nas vraća unatrag i oduzima dragocjeno vrijeme i energiju koja se mogla iskoristiti da idemo naprijed. Red znači i napredak i poredak. Vjera traži da se napreduje, da se razvija, da se kultivira, da se ne stagnira.
Naša vjera je red, sistem i poredak. To je taj džamijski saff, koji se traži i u javnosti, i u svim aktivnostima izvan džamije. Njega ovdje uspostavljamo, o njemu slušamo, pred očima nam je njegova ljepota i značaj, a izvan kad izađemo njega nema. Ruši se.
Sabura nam treba. Sabur je vrlina. Na saburu je sazdan uspjeh.
وَاسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاةِ وَإِنَّهَا لَكَبِيرَةٌ إِلاَّ عَلَى الْخَاشِعِينَ . الَّذِينَ يَظُنُّونَ أَنَّهُم مُّلاقُوا رَبِّهِمْ وَأَنَّهُمْ إِلَيْهِ رَاجِعُونَ
„ I tražite pomoć u strpljivosti i namazu! To, zaista, može biti teško, ali ne onima koji su skrušeni, koji vjeruju da će se sa svojim Gospodarom susresti i da će Mu se vratiti.“ (El-Beqare, 45-46.)
Bez sabura nema nema uspjeha. Nigdje. Traže se i prave instant uspjesi. Živimo u vremenu u kojem se traži i očekuje sve, sad i odmah. Nema sagledavanja konteksta, procjene stanja, mudrosti u stavu, nastupu, istupu.
Svi primjećujemo da u ljudima raste neki naboj, gorčina, nervoza, nezadovoljstvo. Prisutno je to i sasvim osjetno, od nekih najobičnijih životnih situacija, od stajanja u redu u trgovini, apoteci, u saobraćaju gdje se treba pokazati jedna sekunda ili gesta dobre volje da se nekome ne oduzima prvenstvo prolaza ili ne ugrozi nečiji život. Na društvenim mrežama to je možda još vidljivije. Te pojave govore nam o bolesti duše i ozbiljno ugroženom duhovnom i moralnom zdravlju našeg insana.
Gospodar nas opominje da naše oružje bude sabur, da puna posvećenost onome o čemu odlučujemo i za što smo odgovorni bude naša vrlina, da širokogrudnost razvijamo u duši i na tome gradimo odnose s ljudima.
Braćo, budemo li tako radili biće nam svima lakše i ugodnije. Osjetićemo olakšanje, a otkloniti tegobu. A pozvani smo da otklanjamo tegobe ljudima, da ih tješimo, da im olakšavamo a ne otežavamo, da ih razveseljavamo i pridobijamo, a nikako da im oduzimamo nadu i vjeru.
Kur'an nam kazuje pravac:
خُذِ الْعَفْوَ وَأْمُرْ بِالْعُرْفِ وَأَعْرِضْ عَنِ الْجَاهِلِينَ
„ Drži se praštanja, promiči ono što svi kao dobro priznaju i kloni se neznalica! ( El-Aʽraf,199.)
Ukupna svakodnevna praksa jednog vjernika morala bi biti bazirana na ispravnim motivima, a promjena okolnosti u kojima živi i radi s boljih na lošije ne bi smjela utjecati da se motiv mijenja s dobrog na loše, niti izazvati prekid onoga pozitivnog što je do tada radio. Musliman treba da izraste iz sjemenke islama u uspravno stablo, čvrstog korijena i plodonosne krošnje, makar morao rasti i kroz naslage soli. Mora ostati ispravan, uspravan i aktivan koliko god uvjeti bili teški.[2]
Ti uvjeti na ovim prostorima nikada nisu bili lahki i jednostavni. Od ovdašnjeg muslimana se tražila posvećenost, požrtvovanost i istrajnost da sačuva svoju vjeru, ime i zemlju. I činio je to naš musliman, i opstajao, i oživljavale se ustanove vjere i kulture.
Ne treba ići u daleku islamsku povijest da bi se našli svijetli primjeri istrajnosti u vjeri, ono su tu oko nas; u naših šehitlucima, turbetima, u još uvijek neotkrivenim i neiščitanim arhivskim izvorima. Evo vam jednog takvog lijepog primjera.
Ovih dana u izdanju Muftijstva mostarskog izašla je knjiga autora hafiza Hase Popare pod naslovom Vakuf hadži Ahmed-age i Mustafa-age – osnove nastanka i razvoja kasabe Ljubinje krajem 16. i tokom 17. stoljeća u kojoj se naučnoj i široj javnosti prezentiraju sasvim novi podaci o nastanku te sredine i domaćim ljudima koji su je kao vakifi i dobročinitelji razvijali.
Na temelju novootkrivene vakufname došli smo do novih saznanja da je Mustafa-aga domaći čovjek iz porodice Kozlić, da je obavljao dužnost Carskog ministra finansija (haznadara), da je za potrebe svojih zadužbina u Ljubinju uvakufio objekte u Istanbulu, i ostavio gotovi novac koji iznosom nadmašuje ono što je ostavio Karađoz-beg za funkcionisanje svojih vakufa u Mostaru.
Na temelju ove studije dolazimo do saznanja da je Ljubinje već krajem 16.stoljeća bio pravi grad, s brojnim društvenim, obrazovnim i javnim ustanovama, s nekoliko mahala, visokih i lijepo građenih kula, sjedište kadije, i da je po broju stanovnika i ukupnom stanju života, prije 425 godina, bilo veće i razvijenije nego je to danas.
Najstariji prijepis Kur'ana koji se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, prepisan u Egiptu 1474. godine, bio je upravo vakuf Mustafa-agine džamije. Allah je dao, da uprkos teškim vremenima u kojima je u tom kraju razarano i uništavano muslimansko vjersko i kulturno nasljeđe, jedino taj Kur'an ipak bude sačuvan od čitavog golemog i grandioznog ljubinjskog vakufa.
Mustafa-agina džamija je u Drugom svjetskom ratu i netom nakon njega uništena, a lokalitet oduzet i na njemu izgrađene druge javne građevine. Više od 40 godina u ondašnjem sistemu, trebalo je čekati da Ljubinje dobije džamiju, ali na drugoj lokaciji. Ta džamija će i u zadnjoj agresiji biti porušena, ali i obnovljena prije šest godina, te kako to i dolikuje njenom vakifu, ove godine još dotjerana i sređena od strane vrijednih ljubinskih muslimana. Ona tako čuva kontinuitet i simbol je jedne inspirativne i poučne priče o čovjekovoj ljubavi i vjernosti prema zavičaju, i primjer je kako se rodnoj grudi uzvraća i odužuje na najljepši način.
Inspirativna je za nas i briga i pažnja koju ljubinjski muslimani na čelu sa Tahir efendijom Taslamanom i profesorom Ahmetom Pelkom pokazuju prema Mustafa-aginoj džamiji, istrajavajući da se u njoj redovno od obnove klanjaju bajram-namazi i klanja teravih-namaz. To nam kazuje da se plemenita djela nastavljaju, da sjeme dobrote zasijano u 16. stoljeću, ima svoje nastavljače. To i jeste smisao. Trebaju nam graditelji na svim poljima.
Svemogući Allahu daj nam snage, znanja i mudrosti, a sačuvaj nas neznanja, slabosti i površnosti. Amin.
mr. Salem-ef. Dedović, muftija mostarski,
džamija Bosanski mudžahidi, Mostar, 23. muharrem 1442. h.g. / 11.9.2020.
[1] Sead Seljubac, Stazama dobrih i zahvalnih, Behram-begova medresa, Tuzla, 2010, str.276.
[2] Isto, str. 322
