Piše: Mustafa Spahić

Knjigu pred nama, fundamentalnog značaja i značenja po jasnim, preciznim argumentima i dokumentima priredili su i štampali u Mostaru 2023. mostarski muftija dr. Salem Dedović, njegov pomoćnik i prvi saradnik Ilham ef. Puce i poznati novinar i kulturni i javni poslanik Hasan Eminović.

LAKIŠIĆA VAKUF

Hramovi su inherentno-nerazdvojivo i nerastavivo svojstvo svakog grada, civilizacije i društva. Državu državom čine ljudi i hramovi. Prema Platonu, hramovi su otvorene Božije knjige u kamenu, koji neprestano ljude osvješćuju, upućuju i podsjećaju na Boga, čuvaju njegov unutrašnji identitet, subjektivitet, dignitet, entitet te čuvaju i povezuju ljude u dobru i da budu zaštićeni, udaljeni i spašeni od zla. Dakle, sve religije svijeta i zajednice imaju svoja svetilišta, svoja mjesta identifikacije, duhovne kulturne memorije kao svoje unutrašnje i vanjske orijentire, u koja idu i koja posjećuju. Grad je prošireni hram, tvrde klasici. Grad je nacija, tvrde modernisti. Hram prethodi svakom gradu. Prije grada ljudi ne pišu povijest, nego imaju razvijenu usmenu epsku memoriju i usmena pripovijedanja o životu.

Salem ef. Dedović je jedan od priređivača knjige

Salem ef. Dedović je jedan od priređivača knjige

Kao što bez hramova nema grada, tako i grada, ali i kultiviranog sela nema bez pisma, škole, pismenosti, znanja, obrazovanja, civilizacije, nacije, povijesti i geografije. U klasičnom muslimanskom razdoblju, što zorno, neupitno i nepobitno svjedoči Vakuf Ahmed-age Lakišića na desnoj obali Neretve u Mostaru: “Do izgradnje Lakišića džamije bilo je čitavo ovo područje potpuno nenaseljeno (današnja centralna zona grada) i zvalo se Ričina.” Ono je činilo krajnju periferiju ondašnjeg Mostara i preko njega su tekli prirodni ili umjetno građeni kanali Radobolje koji su natapali ovaj kraj.

“Ondje gdje se nalazi džamija, bila je nekad, kako predaja tvrdi, velika šuma. Iz zakladnice - vakufname saznajemo da je legator (vakif) kupio kraj hadži Memijine (Cernice) mahale u Mostaru kompleks pustog i nenaseljenog od hadži Osmana i Mustafa-bega. Na dvadeset devetom dijelu izgradio je džamiju, mekteb i mali harem uz njih, a ostalih dvadeset i osam dijelova je odredio da se daju na uživanje sirotinji bez uzimanja ikakve mukate. Prve zgrade koje su podignute na području Ričine bile su džamija i mekteb uz njih. S ovim dvjema zgradama legator je udario temelje novoj mahali Mostara, a ujedno je nastavio i teritorijalno proširivanje grada.” (str. 66)

Osim sagrađene džamije i mekteba, legator je uvakufio i 19 dunuma zemlje za čuveni i poznati Lakišića harem - mezarluk u koji su ukopavani mnogi poznati i priznati muslimani Mostara pune 233 godine i to od 1651. do 1884, kada su austrougarske vlasti to mezarje prečinile u željezničku stanicu na relaciji Metković - Mostar. Za život i održavanje džamije, mekteba i harema legator je uvakufio četrdeset korisnih objekata kao što su dućani. Razvoj grada utemeljenog na vakufu pa i sela i obrazovanja s jedne, i školstva sa bibliotekama, džamijama, medžlisima, imaretima, hamamima, s druge strane, idu istovremeno i zajedno. Temelj sveukupnoj islamskoj prosvjeti i obrazovanju kroz povijest davali su, to se nikada ne smije zaboraviti, daju i davat će kućni odgoj i pouke, mektebi, džamije, tekije, kutubhane-biblioteke, kiraethane-čitaonice, mazije-kružoci ili permanentno besplatno obrazovanje za odrasle ljubitelje mudrosti, knjige i spoznaje.

Svim tim sadržajima, sferama života, znanja, spoznaje, mudrosti, pomoći i koristi služio je Lakišića vakuf. S obzirom na to šta je uradio, ostvario i uvakufio u odnosu na centralnu zonu ili Distrikt s desne strane Neretve, danas centar grada, Ahmet-aga Lakišić je za taj dio Mostara ono što su Gazi Husrev-beg i Ferhat-paša Sokolović za Sarajevo i Banju Luku, dakle začetnik i utemeljitelj preko svoga vakufa. Ukoliko se ima u vidu da je Lakišića vakuf utemeljen 1651. ili 125 godina prije nego su formirane SAD, onda taj vakuf sa svim svojim sadržajima: džamija, mekteb, dućani, harem-mezaristan ima neupitno i nepobitno vjersko-religijsko, moralno-etičko, pravno-formalno-zakonsko (jer je sve vakufsko zemljište kupljeno, a nije eksproprisano, nacionalizirano, uzurpirano, oteto), privredno-ekonomsko, zanatsko-trgovačko, socijalno-poslovno jer je u pitanju 40 poslovnih objekata i toliko uposlenih ljudi, obrazovno-školsko i znanstveno i kulturno-civilizacijsko značenje. Da se tom vakufu ili njegovom dijelu zvani Lakišića harem - mezaristan starom 372 godine sa povijesnom, arheološkom i kulturno-civilizacijskom ulogom i značenjem daje i dodjeljuje druga svrha i namjena u vidu i obliku mostarskog parkirališta, Hrvatskog narodnog kazališta sa Hrvatskim simfonijskim orkestrom i Hrvatskom akademijom nauka cjelini na zemljištu harema i zgrade Minipexa Mile Mariničića djelomično na zemljištu harema. Inače, površina Lakišića harema je 19 dunuma.

CRKVA I ISLAMSKI KULTURNI CENTAR

Jedan književni teoretičar i historičar kulture i književnosti je lucidno primijetio i konstatirao - kada bi se na tlu Francuske uništili i nestali svi kulturno-civilizacijski i sakralni objekti, oni bi se mogli resagraditi i iznova obnoviti na temelju Balzacovih djela. Također, kada bi svi sagrađeni objekti u Mostaru bili uništeni i sravnjeni sa zemljom, oni bi se mogli iznova obnoviti i sagraditi na temelju djela Hivzije Hasandedića. Na str. 327. piše: “Hivzija Hasandedić u knjizi ‘Spomenici kulture turskog doba u Mostaru’ navodi da je sredinom 19. stoljeća fra Rafo Barišić počeo prikupljati priloge za gradnju katoličke crkve u Mostaru. Preko Omer-paše Latasa dobio je ferman od sultana Abdul-Aziza, koji je za gradnju katoličke crkve darovao zemljište i 2.500 forinti. Ovo saznajemo iz natpisa uklesanog u ploču iznad njenih ulaznih vrata. Na izgradnju crkve utrošeno je ukupno 25.048 forinti, a jedan mali dio ovih sredstava dalo je domaće katoličko stanovništvo. Crkva je podignuta u Podhumu gdje je nekad bila Ali-pašina bašča. Dovršena je 7. marta 1866. godine. Crkva je u ratu 1992. prilično oštećena usljed djelovanja snaga bivše JNA, a na njenom mjestu 2003. godine sagrađena je nova crkva većih dimenzija sa nesrazmjerno visokim 100 metara zvonikom.”

U Mostaru od 1993. godine ne važi sila argumenata/Anadolija

Također, na platou brda Hum postavljen je i izgrađen 30 metara visoki križ. Znajući i poštujući sedam kršćanskih sakramenata: krštenje, krizmu, svetu misu, pričest (euharistiju), ispovijed, bolesničko pomazanje, svećeničko ređenje i brak, ne bih se upuštao u njihovo klasificiranje i vrednovanje, pošto sacramentum po kršćanskom nauku znači sveta tajna, tj. vidljiv znak po kojem se daje nevidljiva milost Božija. U pomoć iznutra i izvana pozivam dva autoriteta. Fra Ivo Marković konstatira i priznaje: “Kada dođem u Mostar i pogledam u taj toranj i križ nad Mostarom, zastidim se kao kršćanin i vjernik.” (str. 328) Na istoj stranici Ilham Puce zamjećuje: “Podsjećanja radi, na mjestu gdje je postavljen križ, za vrijeme rata stajala je teška artiljerija HVO-a.” Pošto se povijest i društvena stvarnost ne dosežu i ne spoznaju maksimama, aksiomima i postulatima, nego analogijom i komparacijama, da navedemo jednu usporedbu - šta bi i kako bi bilo da Bošnjaci na Kazanima pored jame u koju su bacani ubijeni srpski nevini civili postave spomenik s polumjesecom, kakva bi to bila perverzija, podlost, podmuklost, prizemnost, pokvarenost, pad, cinizam, paskvila, poremećenost, postnormalnost, bezobzirnost, bestidnost, brutalnost, besmislenost, bezosjećajnost i beskrupuloznost na savjesti i u pameti svakog Bošnjaka? Da li bi to Evropa, SAD i NATO mirno i bez reakcije posmatrali?”

Taj križ je pitanje i ispit za Hrvate, a ne za Bošnjake. Univerzalno je i sveljudsko pravilo - sa religijskim tajnama, simbolima i svetinjama nije se igrati! Navedeni primjeri osmanskog sultana Abdul-Aziza od prije 136 godina koji je stolovao u Istanbulu uspoređujemo sa reakcijom sadašnjeg gradonačelnika svih građana Mostara 2022. godine: “Kad sam ja nekada napominjao da bi ovo mogao biti u jednom momentu politički problem ili ne znam kakav drugi problem, zbog lokacije koja jeste, zbog afiniteta nekih čudnih likova da na istoj lokaciji prave nekakve druge stvari i drugačije razmišljaju o budućnosti Mostara.” (str. 348) Poštovani gradonačelniče Mario Kordiću, da vas podsjetim, vaš kolega i politički funkcioner Bariša Čolak sa Sulejmanom Tihićem, predsjednikom SDA, 8.12.2004. u Mostaru potpisao je sporazum u kojem u članu 9. stoji: “Da će kulturno-historijski objekti i obilježja naroda, crkava i vjerskih zajednica biti tretirani na ravnopravan način, posebno u prostranim, urbanističkim i regulacionim planovima Grada, u njihovoj izgradnji, rekonstrukciji i održavanju i tako da ne predstavljaju povredu prava, interesa ili vjerskih, odnosno nacionalnih osjećaja drugih.” (str. 347)

Gradonačelniče Mostara, ove vaše riječi podsjećaju na nacionalsocijalizam, rasizam i šovinizam. Budite podsjećanja na riječi američkog diplomate koji je prije dvadesetak godina političko stanje u zapadnom dijelu grada Mostara imenovao posljednjim bastionom diskriminacije, nacionalizma, rasizma i fašizma. Ovdje je bitno navesti Odluku Gradskog vijeća Mostara od 30.12.1999. “O načinu korištenja prostora središnje zone u Mostaru.” Članak 4. glasi: “Zabranjuje se izgradnja, dogradnja i nadziđivanje objekata, uklanjanje objekata koji ne predstavljaju neposrednu opasnost za sigurnost građana do donošenja odgovarajućeg plana. Izuzetno može se dozvoliti izvođenje navedenih radova na pojedinačnim objektima, ukoliko su ti radovi od javnog interesa za Federaciju, Županiju i Grad i uz prethodno pribavljenu urbanističku saglasnost i odobrenja od nadležnog odjela Gradske uprave.” Članak 7. glasi: “Zabranjeno je zauzimanje javnih površina građevinskim i drugim materijalima. Izuzetan čini dio javne površine koji je odobrenjem određen kao dio uređenog i propisno ograđenog i osiguranog gradilišnog prostora.”

Prije toga, od Dejtonskog sporazuma u Mostaru se u zoni Distrikta ili centralnog prostora ništa nije moglo graditi bez istovremene saglasnosti i odobrenja i načelnika i dogradonačelnika, odnosno bez volje i Hrvata i Bošnjaka. Bošnjaci i Islamska zajednica su se potpuno pridržavali tih odluka, pravila i dogovora, bilo pisanih bili usmenih. Samo zato što ste na legitiman, legalan, utemeljen i proceduralan način tražili na vakufskom zemljištu Lakišića haremu, podvlačimo nikada nije gruntovno oduzeta, a jeste od 1884. godine koristila svaka vlast, sagradi Islamski kulturni centar za Kordića je “politički problem zbog afiniteta nekih čudnih likova”.

Ova kvalifikacija nadilazi moje kapacitete i za objašnjenje pozivam se na Warschawskog: “Pertinentan je opis engleskog povjesničara Židova Isaca Deutschera: Jednog bjegunca neko prati i prijeti mu da će ga nožem zaklati. Da bi se sklonio, bjegunac uđe u prvu kuću. Ali umjesto da kaže - oprostite, molim Vanka, rizikujem sve, život mi je u opasnosti, trebao bih ostati kod vas neko vrijeme - on vlasnika kuće ubrzo počne naguravati sa ulaza u dnevni boravak, pa iz dnevnog boravka u kuhinju i onda ih izgura u ostavu. I na kraju kaže: Ovo ovdje je oduvijek samo moje.”

UREĐENI NERED

Polazeći od premise da je samo cjelina istina, neupitna i nepobitna je činjenica da unazad pola milenija do maja 1993. godine Hrvati u Mostaru nisu bili ni etnička ni nacionalna većina već Bošnjaci i Srbi. Sve do tada u posebnoj i općoj svijesti njegovi stanovnici su se prvenstveno smatrali Mostarcima i Bosancima po definiciji ZAVNOBiH-a da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska, i hrvatska, i muslimanska. Radikalna jednonacionalizacija, hercegbosnizacija i kroatizacija kreće u proljeće 1993. jednonacionalizacijom ulica, firmi Sokola i Aluminijuma, Gradskog i Veležovog stadiona, Gradske bolnice, Univerziteta “Džemal Bijedić”, osnovnih i srednjih škola. Većina u nacionalno-etničkom pogledu postignuta je kroz Udruženi zločinački poduhvat po presudi Haškog tribunala.

Pošto su Bošnjaci poslije Daytona zaustavljeni i čekali evo 28 godina da se usvoji i stigne Godot - regulacioni plan za Centralnu zonu - Distrikt, druga proeuropska uljudba nije ni trenutka čekala nego je Miloševićevim rječnikom i praksom ustavno - vanustavno, zakonski - vanzakonski, regularno - neregularno, normativno - nenormativno, statutarno - nestatutarno, sistemski - vansistemski, institucionalno - vaninstitucionalno krenula u izgradnju. To su sljedeći objekti: Poslovno-stambena zgrada Mile Mariničića jednim dijelom na Lakišića haremu, Hrvatsko narodno kazalište, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski simfonijski orkestar i Hrvatska matica sve u okviru jednog kompleksa kompletno na zemljištu Lakišića harema koji je kao vakuf isključivo gruntovno pravo Islamske zajednice u BiH.

U Centralnoj zoni ili Distriktu sagrađeni su i ostali objekti. Zgrada federalne Vlade, zgrada UniCredit banke, proširena monumentalna zgrada Hrvatske demokratske zajednice čije je proširenje koštalo brisanje i ukidanje nekadašnje Srednje turističke škole. Ovome treba pridodati i započetu Konkatedralnu crkvu Kristova Uskrsnuća (preko puta Doma penzionera preimenovanog u hotel Ero) na zemlji koja pripada srpskim i jevrejskim porodicama. Prije proljeća 1993. nije postojala praksa da se javni, općedruštveni, općinski, gradski, kulturni, obrazovni, znanstveni, sportski, privredni i ekonomski objekti, ustanove i institucije u Mostaru jednonacionalno imenuju. Očigledno, Hrvatska republika Herceg-Bosna je inspiraciju imala u Srpskoj republici koja je formirana 1992. godine.

U nezakonitoj izgradnji nabrojanih služilo se alogičnim i apsurdnim sredstvima pa i opasnim prijetnjama. Na str. 306. piše: “Služba za građevinske propise Grada Mostara ne posjeduje arhivu, a iz pomoćne evidencije Službe predmet je zadužila - voditelj postupka Iva Mijatović koja već duži period ne radi u ovoj Službi i u njenoj evidenciji kojom trenutno raspolažemo.” Izvan pameti ovo potpisuje Jelena Drmać, šefica Službe za građevinske propise. Da ne bi mogao svjesno i savjesno vršiti funkciju inspektora, Nebojšu Šarića smjenjuje gradonačelnik Kordić. Inspektor Nebojša Šarić zapaža udar na svijest i logiku: “Iz priloženog plana je vidljivo da je isti rađen u februaru 1997. i dostavljen u travnju/aprilu iste godine, pa nije jasno kako je usvojen Plan i primjenjivan taj plan 1996. godine u vrijeme kada nije ni postojao.” (str. 211)

Pošto je 14. juna 1996. dvije godine poslije formiranja Federacije BiH i godinu nakon Daytona izdato rješenje o gradnji Hrvatskom narodnom kazalištu za advokata Dragutina Bošnjaka Herceg-Bosna: “Kako je Rješenje o dozvoli građenja izdato investitoru Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru na temelju Uredbe o građenju na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i na temelju Uredbe o prostornom planiranju i uređivanju na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, smatramo da je inspektor bio dužan primjenjivati te propise, a ne propise na koje se poziva u osporenom rješenju.” Duh, ideju, viziju i volju Hrvatske republike Herceg-Bosne u pet riječi sažela je Marina Deronjić: “Ko je jak, taj gradi.”

ARGUMENTI SILE

U Mostaru od 1993. godine argumenti sile su jači od sve sile argumenata i dokumenata kojih je u slici i riječi puna knjiga pred nama na 408 stranica velikog formata. Zajednička karakteristika svih objekata koji su građeni i koji su izgrađeni je nedostatak zakonom predviđene procedure. Najteži i najsramniji je slučaj Hrvatskog narodnog kazališta iz tri razloga: gradi se na Lakišića haremu, vlasništvu vakufa Islamske zajednice, nema uopće regularnu i zakonom predviđenu proceduru i što tu pravno-krivičnu radnju pomaže i podržava Vlada Republike Hrvatske pa čak, vidi čuda, Vlada Federacije BiH, pa makar i sa dva feninga, a ne sa dva miliona. Ne radi se o količini novca, nego o gaženju principa.

Skoro sve što se moglo i što je bilo izvodivo Sarajevo je vratilo Katoličkoj crkvi u Sarajevu. Uzalud su građevinske inspekcije desetinama puta obustavljale izgradnju nedozvoljenih objekata. Samo je Crkva stala sa izgradnjom Katedrale. Samo jedan inspektor Ibrulj Nenad izvršio je 42 inspekcijska nadzora: “Vezano za predmetni objekat Hrvatsko narodno kazalište prilikom inspekcijskog pregleda dana 30.4.2002. godine, uz asistenciju policije odgovorno lice preduzeća Inferinfest iz Mostara, poslovođa gradilišta Knezović Tončo je u tokom istog uz prisustvo nadzornog organa Borivoja Puljića, pripadnika policije izjavio da će se u slučaju ponovnog dolaska u svrhu obustave radova isti braniti oružjem.” (str. 300) Bez obzira na to što se u Mostaru od 1993. godine krše i ruše sva prava i zakoni: ius divina - božanska prava, lex aeterna - neupitni, neprolazni i bezuvjetni zakoni, lex moralis - moralni zakoni i lex naturalis - prirodni zakoni, Islamska zajednica se na prvom mjestu i prije svega zalaže za ljude, za građane, za Mostarce i Bosance za koje Mostar od 1945. do 1993. godine nije bio ni hrvatski, ni srpski, ni muslimanski, nego je istovremeno i neraskidivo i hrvatski, i srpski, i bošnjački.

Ovaj tekst prikaza knjige završit ću sa dva citata, prvo muftije Salema Dedovića: “Muftijstvo mostarsko koristi priliku da iskaže svoju spremnost i pozove Katoličku crkvu u Hercegovini, da u Centralnoj distrikt zoni grada Mostara prihvati ruku mira, dijaloga i povjerenja, tako što će dati podršku od strane svih, da se u toj zoni, na potezu nekadašnje vojne linije razgraničenja - linije smrti, a danas linije mira i međureligijskog susreta, otpočne izgradnja: Islamskog kulturnog centra, nastavi izgradnja crkve Kristova uskrsnuća i otpočne izgradnja Jevrejske sinagoge. Smatramo da se ideja pomirenja i dijaloga među religijama u ovom gradu može i mora temeljiti i graditi isključivo na ravnopravnom poštivanju prava svih religijskih zajednica u ovom gradu od strane Gradske uprave, njenog gradonačelnika i službi koje donose odluke o izgradnji u Centralnoj zoni grada Mostara.” Drugi citat je pokojnog Hansa Kinga, jednog od najpoznatijih i najpriznatijih teologa 20. stoljeća: “Nema mira među narodima bez mira među religijama. Nema mira među religijama bez dijaloga među religijama. Nema dijaloga među religijama bez istraživanja među religijama.”

Pred nama je izuzetno izazovna, zahtjevna i utemeljena knjiga koju treba seriozno i pažljivo čitati i iščitavati. Nije opterećena mržnjom i intencijom da ljude zavađa i udaljava jedne od drugih, nego da ih miri i približava. Zato je iskreno, svim žićem i bićem preporučujem za kupovinu i čitanje.

(www.oslobodjenje.ba)


Islamski centar Mostar