Knjiga "Lakišića harem u centru Mostara: trajanje i otimanje" promovisana je u džematu Podvelež. Promotori su bili muftija u penziji h. Seid-ef. Smajkić, Eldis-ef. Balić i Elmedin-ef. Ćatić.
Na početku promocije u ime džematskog odbora džemata Podveležje prisutne je poselamio Elmedin ef. Ćatić i izrazio im riječi dobrodošlice zahvalivši im se na izdvojenom vremenu. On je izložio određene detalje sa stranica ovoga djela, o prostoru kojeg je zauzimao Lakišića harem i o dokazima koji ukazuju na odnos prema zahtjevima Islamske zajednice i upornost i istrajnost Islamske zajednice na putu vraćanja u posjed harema. Svoje izlaganje je završio riječima muftije u penziji Seida ef. Smajkića: “Ti njihovi papiri jednaki su onim “dozvolama” za postavljanje velikog križa na Humu iznad Mostara za izgradnju ogromnog zvonika crkve u Mostaru i sličnih projekata urađenih nakon završetka rata”.
Direktor Centra za stare osobe Eldis Balić, bazirao se na određene sadržaje iz knjige koji se tiču oduzimanja Vakufa Lakišića harema. Naveo je 17 zahtjeva Islamske zajednice koji godinama u ladicama čekaju na rješavanje… Posebno se osvrnuo na radove iz knjige čije dijelove je citarao; rad muftije dr. Salama ef. Dedovića i rad glavnog imama mr. Dine ef. Maksumića, poručivši da knjiga “Lakišića harem u centru Mostara: trajanje i otimanje” treba da bude dio svakog doma kako bi se znala istina o historijskoj, vjerskoj, kulturnoj baštini i vakufima grada Mostara.
U obraćanju džematlijama muftija Seid ef. Smajkić je iznio genezu nastanka ideje Izgradnje Islamskog kulturnog centra na lokalitetu nekadašnjeg Lakišića harema i komplikacije koje su se iz tog projekta izrodile.
Gradska administracija svaki pokušaj ažuriranja pitanja izgradnje i pribavljanja dokumentacije kvalifikovala je kao političko pitanje, što je u stvari bio paravan za neizdavanje dozvole za izgradnju Islamskog kulturnog centra. Na tom lokalitetu svi grade bespravno, uglavnom i isključivo hrvatske firme i hrvatski biznismeni, katolička crkva, institucije kulture hrvatskog naroda, jer nije donesen Regulacioni plan za tu gradsku zonu. Oni imaju vlast u svojim rukama i sve će to legalizovati dok Bošnjaci treba da čekaju izradu ovog plana, što je naprosto nemoguća misija, dokada će se svi slobodni prostori na tom lokalitetu zauzeti i rasprodati. Svakome se dozvoljava, a jedino Bošnjacima koji imaju i zakonsko i moralno pravo, da tu grade, osporava se gradnja, jer muti sliku „čistog“ hrvatskog prostora s druge strane crte razdvajanja. Ako ne mogu imati čitav grad pod svojom kontrolom, onda mogu tu njegovu tzv. hrvatsku polovinu.
Opstrukcija oko izdavanja dozvola za obnovu porušenih vjerskih i kulturnih objekata Islamske zajednice u ratnim dejstvima bila je intenzivna i javna. I to ne samo u Mostaru, nego i na području Stoca, Počitelja, Čapljine, Prozora, Livna, Duvna… i to iz razloga što su te objekte porušile hrvatske političke i vojne snage da se više ne izgrade. Sve ostajući vjerni političkoj doktrini o stvaranju čistih etničkih prostora zasnovanoj na platformi formiranja HDZ-a 18.XI 1991.g. kasnije HZHB, pa HRHB, čiju politiku aparthejda danas provodi oficijelni HDZ, sa Mostarom kao stolnim gradom, te parapolitičke tvorevine.
Spomenuo je i ulogu Ramiza Mehmedagića, ministra urbanizma i građenja u Bičakčićevoj vladi, koji je otkočio izdavanje dozvola za, u agresiji, porušene objekte, na način da je federalna vlada, odnosno njegovo ministarstvo preuzelo na sebe izdavanje rješenja za te objekte, što je bio puni pogodak jer se u pribavljanju dozvola moglo zaobići lokalne organe i slobodno graditi.
Osvrnuo se i na otimačinu naših zajednički dobara: kulturnih, školskih, sportskih, zdravstvenih, privrednih proglašavajući ih institucijama jednog, hrvatskog naroda. Oni ne umiju ništa davati, nego samo uzimati - odzuzimati. Moraćemo ih naučiti da zajednička dobra dijelimo ravnopravno.
Spomenuo je i negativnu ulogu katoličke crkve koja postavlja katoličke simbole na javne površine kao i unutar zajedničkih institucija: sudovi, MUP, škole, bolnice i dr., da bi se stekao vizualan dojam o kršćanskoj dominaciji na ovim prostorima i da bi se mi navikli i psihološki slomili da takve anticivilizacijske geste prihvatimo kao normalne, odnosno da prihvatimo podređenu ulogu destrukcije vlastitog bića.
Akcentirao je i veliku odgovornost međunarodne zajednice koja je uvijek pristrasna i popustljiva u podršci zahtjevima hrvatske komponente u njihovoj dominaciji, a na štetu Bošnjaka i multietničke prirode našega društva.
Istaknuo je i neodgovornost bošnjačke politike, odnosno njihovu nedovoljnu angažiranost u rješavanju zahtjeva Islamske zajednice.
„Ne smijemo dozvoliti daljnje unižavanje dostojanstva i digniteta Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda BiH, a izgradnju Islamskog kulturnog centra smatramo dominantno nacionalnim, kulturnim, vjerskim i identitetskim pitanjem“, dodao je muftija Smajkić.
Muftija Smajkić je zaključio riječima: „Izgradnja Islamskog kulturnog centra je potreba i trebao bi se izgraditi uz svestranu podršku gradske administracije, na slobodnoj gradskoj površini sve da nemamo za to obezbijeđenu parcelu. Naravno kada bi tu administraciju vodili normalni, moralni i evropski opredijeljeni ljudi. Od ovoga projekta nećemo odustati, jer je to pitanje časti i dostojanstva ove i budućih generacija Bošnjaka Mostara“.
(www.medzlismostar.ba)
