Autor: mr. Salem ef. Dedović, muftija mostarski
„Nigdje bojama ljepšijem, nigdje vještijim kistom
Priroda nije svoj na kršu slikala lik.
Svaki je kamen tude narod okitio pričom,
tude je narodni duh sebi sagradio hram.”
(Safvet-beg Bašagić: Izabrane pjesme, str.113.)
Vrelo Bune, kao ljudsko stanište i mjesto bogoštovlja, ima svoj kontinuitet iz najstarijih vremena, i kao takvo značajno je za sve ranije kulture koje su kroz povijest ostavile svoj trag na području današnjeg Blagaja.
Ovdje se susreću spomenici kulture iz ranijih epoha, počevši od neolita (Zelena pećina), pa iz vremena srednjovjekovnog Huma i Bosne do u tursko doba. Blagajski grad se spominje već u X stoljeću ( Konstantin Porfirogenit). U istom kamenom kompleksu gdje je i Tekija nadvisuju se kameni ostaci srednjovjekovnog grada iz XIV stoljeća. O njegovu posljednjem vladaru iz doba bosanske državne samostalnosti, herceg Stjepanu, pričaju se brojne legende, a jedna ga povezuje i sa Sari Saltukom.
Stoga se podizanje Tekije na Vrelu Bune može smatrati kontinuitetom duhovnog života na tom mjestu, kojem se nesumnjivo pridavao poseban značaj, pažnja i poštovanje. Tekija je smještena u izvanredno lijepom prirodnom ambijentu. Vrelo se nalazi u prodolici ogromne kamen mase, visoke oko 100 metara. Buna izvire, kako se R.Michel slikovito izražava „ iz ogromnih kamenih usta sa tamnim usnama“ i započinje svoj tok „ u bujnom širokom mlazu čiji se hladni dah osjeti nadaleko.“[1]
Tekija na Vrelu Bune je od svoga osnutka značajan duhovno-kulturni centar. Pored brojnih narodnih predanja i memorije starosjedilačkih blagajskih rodova, o tome nalazimo i pisane zapise i svjedočanstva poput onog Evlije Čelebije iz 1664., koji ujedno predstavlja i prvi pisani dokument o Tekiji, te šejh Ali-efendije Vaiza, mostarskog, blagajskog i ljubinskog muftije. U njihovim opisima izvor rijeke Bune i njen tok u dužini od 300 metara smatraju se zaštićenim prostorom, gdje je zabranjen ribolov, na njenim obalama kolju se kurbani i ostavljaju orlovima, koji su pitomi i ne bježe od čovjeka, dok mještani ribama bacaju ovčiju džigericu, vjerujući da ako je pojedu, da će im se ispuniti želja. Čelebija bilježi da je ona centar okupljanja učenih ljudi i derviša koji se okupljaju na tekijkom ćošku i balkonima i vode „ duge prijateljske razgovore i naučne rasprave,“ dok Šejh Ali-Vaiz ističe da „ovdje ljudi s raznih strana kušaju svoju sreću, da je utočište dobrih ljudi i okupljalište svetih ljudi, erenlera.“[2] S obzirom na takav karakter i značaj tekije, u njenom kompleksu su pored glavnog objekta, zgrade tekije sa semahanom, turbeta, džamije pod kupolom, izgrađene su i musafirhana, imaret, mlinice i drugi manji objekti komunalne infrastrukture koji su osiguravali uvjete za stalni boravak derviša u Tekiji, što je bilo u njenoj bektašijskoj fazi, a kasnije u halvetijskoj fazi za potrebe ugošćavanja musafira, dakle i onih koji nisu morali biti derviši.[3]
Tokom svoje višestoljetne historije Tekijski kompleks više puta je obnavljan, od kojih se posebno izdvaja obnova sredinom XVII stoljeća, izvedena od strane tadašnjeg mostarskog muftije, a ujedno i šejha Tekije, hadži Ahmed efendije Milavića. Posljednja velika restauracija izvršena je oko 1850. od strane Omer-paše Latasa kad je tekija dobila barokni izgled, koji je sačuvan do današnjeg vremena. Trideset godina kasnije musafirhana tekije srušena je nakon što se stijena odronila na nju. S vremenom su njene ruševine svedene na manje ostatke zidova i jasne temelje.[4]
Tekijska zdanja su u toku svog viševjekovnog opstajanja dosta često stradala zbog obrušavanja stijenja. Poznato je da je tekija poslije ovakvih stradanja, više puta obnavljana. To se desilo, prema onome što znamo, polovicom XVII stoljeća, dalje godine 1716, 1871, 1923, 1949, 1951, 1972 . Temeljitu obnovu tekije izvršio je 1952. godine Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine.[5] Pisani izvori kao i usmena predanja kazuju da tokom duge historije trajanja Tekijskog kompleksa i brojnih obrušavanja stijena sa okomitih i tvrdih hercegovačkih litica na njene objekte nikada nije nikoga povrijedilo ili odnijelo ljudski život.[6]
Tradicija Dovišta na Vrelu Bune kao duhovni kontinuitet Bošnjaka u Hercegovini
Još u srednjevjekovnoj bosanskoj duhovnoj tradiciji nalazimo da su ovdašnji stanovnici okupljali na izvorima rijekȃ i izvorima živih, pitkih i bistrih vodȃ, zatim na planinskim visovima gdje su izlazili sa svojim stadima u čistu netaknutu prirodu i uzvisine koje su im davale osjećaj slobode i blizine Svevišnjeg ( otuda Džamija na Visočici, Ćabenske stijene na bosanskim planinama) te uz pećine i špilje i plemenita stabla poput stabla lipe i crnog bora.[7] Ova okupljanja su se vezivala za srednjevjekovni kalendar i njegov ključni proljetni termin po Jurjevu[8] (prvi ponedjeljak, drugi, treći sedmi, deveti), a po kojem se računao svaki posao vezan za proljetnu sjetvu i usjeve, da bi se osigurala ljetna ili jesenja žetva, pa se na taj način tražio i molio Božiji blagoslov. Ova okupljanja bi imala i karakter svenarodnog veselja (teferiča), kao što to imamo u primjeru stanovnika Mostara koji bi u proljeće dolazili na vrelo Babun tu se zabavljali, kupajući se u njemu i vjerujući da je njegova voda ljekovita.[9] Na toj srednjevjekovnoj tradiciji molitve i islamske dove nastajala su i razvijala se dovišta, u najvećem broju primjera ostajala su vezana za te iste lokalitete, a nove generacije zaogrnute plaštom islamske vjere i kulture cijeneći baštinu, nasljeđe i tradiciju prethodnih pokoljenja, to su ljubomorno čuvali i njegovali, prenoseći je kao vrijednost u emanet svojim potomcima. Dovište na Vrelu Bune je specifično i možemo konstatovati da je njegov lokalitet objedinio tri bitna elementa duhovne geografije (izvor rijeke, pećinu i tekiju) i historiju (događaje i ličnosti) koji se ogledaju u kaburovima Sari Saltuka i Ačik-baša.
Obnavljanje tradicije blagajskog mevluda
Odmah iza Prvog svjetskog rata naglo je oslabila popularnost Tekije. Posljednji mevlud u njoj proučen je 1925. Iste godine umro je i posljednji šejh Tekije. Tekija je više-manje postala samo turistička atrakcija, ali ni turizmu između dva rata nije se poklanjala dovoljna pažnja.[10] U socijalističkom sistemu vlasti Tekija nije nacionalizirana kao svi drugi vakufski objekti u vlasništvu i posjedu Islamske zajednice u Mostaru, ali jeste pedesetih godina oduzeta i pretvorena u muzej s etnografskom postavkom, koji će u njoj ostati sve do početka 1975. godine kada će se desiti veliko obrušavanje kamenja s litica na Tekiju, što je bio povod da osoblje Muzeja u potpunosti iseli a ona ostane bez ikakve zaštite, prepuštena devastiranju i skrnavljenju. Islamska zajednica u Mostaru i Tarikatski centar u Bosni i Hercegovini su mudro, strpljivo i istrajno, u tada vrlo nepovoljnim društveno-političkim okolnostima radili na preuzimanju Tekije, njenom vraćanju u okrilje svoje nadležnosti i reaktiviranju tradicije dovišta na Vrelu Bune u Blagaju. [11] Dakle, nakon pedeset godina proučen je prvi mevlud u Tekiji i obnovljena tradicija okupljanja derviša na zikru.
Obnova musafirhane i drugih pratećih objekata u ansamblu Tekije
Blagajska tekija s nekadašnjim pratećim objektima graditeljska je cjelina koja je prepoznata i kao vrijedan potencijalni vakufski resurs, čijom bi se obnovom znatno povećao potencijal vakufa u Mostaru. Obnova kompleksa tekije prepoznata je i kao kulturna, vjerska, ekonomska i historijska vrijednost za Islamsku zajednicu u Mostaru, lokalnu sredinu i Mostar.
Projekt revitalizacije musafirhane u okviru tekije, uz još neke manje prateće objekte, koji su u prošlosti bili u funkciji tekijskog života, postavljen je kao prioritetan cilj Medžlisa Islamske zajednice Mostar nakon završetka obnove vakufskih objekata u Starom gradu u Mostaru. Ovaj vrlo zahtjevan projekt realiziran je postepeno.
Prirodno-graditeljska cjelina blagajske tekije proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika od 6. decembra 2003.
Budući da je riječ o nacionalnom spomeniku kulture i jasno definiranim zakonskim procedurama u vezi sa svim radnjama na nacionalnom spomeniku, a i u njegovoj blizini, Medžlis Islamske zajednice Mostar suočio se s velikim barijerama i poteškoćama prilikom realizacije obnove musafirane i izvođenja bilo kakvih građevinskih zahvata u kompleksu tekije.
Iako je jedini preostali objekat kompleksa, zgrada tekije, bila u vrlo trošnom stanju, bez postojanja adekvatne infrastrukture u minimalnim uvjetima, poput mokrih i sanitarnih čvorova, teško je bilo dobiti potrebne saglasnosti nadležnih organa za radove u kompleksu. Prvi službeni zahtjev za izdavanje saglasnosti za rekonstrukciju objekata u kompleksu tekije upućen je 14. jula 2004. Administrativno-pravna procedura za izdavanje saglasnosti potrajala je sve do 2010, kada je Federalno ministarstvo prostornog uređenja izdalo odobrenje za građenje.[12]
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je 17. maja 2006. godine usvojila izmjene i dopune odluke o proglašenju prirodno-graditeljske cjeline blagajske tekije nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, te je u novoj odluci definisano da nacionalni spomenik čine tekija, turbe, ostaci musafirhane, ostaci mesdžida Ali-paše Rizvanbegovića, mlinice na Buni, kao i prirodno okruženje s izvorom Bune, pećinom i stijenama. Objema odlukama je definirano da su dopušteni arheološki radovi koji neće ugroziti integritet cjeline, održavanje, konzervatorski i restauratorski radovi, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika, kao i radovi na rekonstrukciji musafirhane, mesdžida Ali-paše Rizvanbegovića i mlinica na Buni.
Prvi korak u zakonskoj proceduri za dobijanje saglasnosti za radove na rekonstrukciji kompleksa tekije bio je organiziranje naučnog skupa "Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe vrela Bune i blagajske tekije", na kojem su izloženi referati naučnih radnika i istraživača čija su polja interesovanja vezana za arheologiju, historiju srednjeg vijeka i osmanskog perioda, orijentalnu filologiju i tesavvuf.
Naučni skup, kojem su prisustvovali i službenici državnih institucija zaduženih za brigu o kulturno-historijskom i prirodnom naslijeđu i zaštitu nacionalnih spomenika, dao je naučnu i stručnu utemeljenost zahtjevu Medžlisa Islamske zajednice Mostar da se na lokalitetu obave arheološki istraživački radovi koji bi potvrdili historijski kontinuitet nestalih objekata u kompleksu tekije.
Enver Imamović, profesor arheologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, sa saradnicima je obavio arheološka iskopavanja na lokalitetu blagajske tekije u dva navrata, 2007. i 2008. U njegovom izvještaju stoji da je sadašnja, preostala tekija samo mali ostatak nekadašnjeg tekijskog kompleksa. Ostaci se još naziru u nekim segmentima avlijskih zidova i podzida uz obalu Bune. Rijetke sačuvane fotografije ovog lokaliteta s kraja 19. i početka 20. stoljeća, na kojima se vidi dio ruševina nekadašnjeg tekijskog kompleksa, bili su putokaz da se krene u iskopavanje i otkriju njegovi temelji i dimenzije.
Arheološka iskopavanja potvrdila su da je taj kompleks prekrivao gotovo svu slobodnu površinu koja pripada jedinom sačuvanom objektu u kompleksu – sadašnjoj zgradi tekije, da su zgrade bile s obje strane pristupnog puta i da je postojao splet brojnih većih i manjih zgrada s brojnim odajama, raznih dimenzija i namjena.[13]
Arheološka istraživanja pod rukovodstvom prof. dr. Envera Imamovića dala su odgovor na brojna pitanja vezana za izgled objekta musafirhane, glavnog pratećeg objekta u kompleksu. Naime, uz pomoć računarske tehnologije, koristeći se rezultatima arheološkog istraživanja i fotografijama, došlo se do solidne podloge za izradu projekta obnove musafirhane i drugih pratećih zgrada.[14] Projekt je radio projektantski biro "Delta-Z Infinitet" d. o. o. Mostar, na čelu s prof. dr. Amirom Pašićem.
Projekt je finansijski realizirala turska turistička agencija "Fidan" prema ugovoru s Muftijstvom mostarskim, Medžlisom IZ Mostar i Vakufskom direkcijom, čija je uloga u realizaciji ovog veoma zahtjevnog projekta vrlo važna. Kompleks je svečano otvoren 3. maja 2012. godine u prisustvu tadašnjeg reis-ul-uleme Mustafe-ef. Cerića, mostarskog muftije Seida-ef. Smajkića i generalnog konzula Republike Turske u Mostaru. [15]
Realizacijom ovog projekta stvoreni su uvjeti da se u harmoniji, a potpuno odvojeno i prema svojoj naravi, mogu realizirati vjersko-duhovni,[16] kulturni i turističko-ugostiteljski sadržaji.
U vremenu prije rekonstrukcije kompleksa sama građevina tekije u prizemnom dijelu bila je opterećena komercijalnim i turističko-ugostiteljskim sadržajima koji joj ne pripadaju, kompleks je bio bez adekvatnih sanitarnih i mokrih čvorova i abdesthana, sa improviziranim građevinskim zahvatima, izvođenim u ranijim vremenima.
Ovim projektom Islamska zajednica ostvarila je više ciljeva: revitalizirala je davno izgubljene vakufske objekte na historijski važnom i turistički zanimljivom mjestu, stvorila kvalitetne pretpostavke za razvoj sve popularnijeg vjerskog turizma u svijetu, zaštitila kompleks od daljnjeg propadanja i neiskorištavanja, osigurala kvalitetnije uvjete za realizaciju vjerskih sadržaja, a imenovanjem imama u tekiji uspostavljen je institucionalni oblik vjerskog života. Komercijalni sadržaji potpuno su odvojeni u objekte koji su nekad služili kao pomoćni i prateći objekti.
U tim objektima smješteni su restoran i kuhinja, gostinske sobe za odmor i rekreaciju, te suvenirnica. Također, ti prostori služe kao višefunkcionalan prezentacijski i izložbeni kulturni prostor.
Vjersko-kulturna manifestacija Dani mevluda i zikra
Zahvaljujući drugačijem društveno-političkom kontekstu, dostignutoj slobodi i odbrani od agresijâ na bošnjački narod, otvorile su se mogućnosti javnog manifestiranja vjere i prezentiranja sadržaja bošnjačke kulture, bosanskog jezika, muzike i umjetnosti, pa je iz obnovljene tradicije održavanja samo godišnjeg mevluda, druge subote u mjesecu maju i medžlisi zikra, noć uoči mevluda, izrasla jednomjesečna manifestacija pod nazivom Dani mevluda i zikra.
Dani mevluda i zikra predstavljaju najveću i najmasovniju godišnju vjersko-kulturnu manifestaciju na području Mostara i Hercegovine čiju realizaciju vodi Mostarsko muftijstvo zajedno sa Medžlisom Islamske zajednice Mostar, Karađoz-begovom medresom, BZK „Preporod“ Mostar i Tarikatskim centrom Bosne i Hercegovine. Ona predstavlja važan i dragocjen kulturni događaj za Bošnjake u Hercegovini u čijim programskim sadržajima participiraju ugledna imena iz sfere vjere, nauke, kulture i umjetnosti. Poseban naglasak stavljen je na predstavljanju djelā bh.autora koji iz sadašnje aktuelne perspektive sagledavaju vjerske, kulturne i društveno-političke izazove našeg društva i države. Također, s obzirom na ogromno bogatstvo pisane i umjetničke baštine na prostoru Hercegovine koja je dovoljno neistražena i javnosti, kako onoj naučnoj tako i onoj općedruštvenoj, malo poznata, organizatori manifestacije vodili su se idejom da se publiciraju takva djela ali i dadne podrška savremenim autorima da obrađuju aktuelne teme važne za perspektivu Bošnjaka Hercegovine.[17]
Imajući u vidu da je Mostar višestoljetno religijsko središte za muslimane, pravoslavce, katolike i jevreje u Hercegovini u kojem te zajednice produciraju kulturu, i što je sasvim prirodno međusobno se dodiruju i prožimaju, organizatori manifestacije Dani mevluda i zikra njegovali su kroz programske sadržaje koncept otvorenog Grada za sve, a kao najpoželjnijeg budućeg modela za njegovo političko i društveno funkcionisanje nakon što je u ratu od 1992. do 1995. godine doživio najteže oblike ratnih strahota i potpuni kulturocid nad njegovom kulturno-historijskom baštinom i nasljeđem.[18] Na tom tragu organiziran je i Okrugli sto posvećen hrvatskom iranisti, Mirzi (Milivoju) Maliću, konvertitu u islam, koji je Zapadnom svijetu i kulturi predstavio mostarskog učenjaka Fevzija i njegovo poznato književno djelo Bulbulistan koje je pisao po uzoru na slavne perzijske klasike, što je organizatore inspiriralo da preko Malićevog doprinosa u uspostavljanju mostova među jezicima i kulturama, naprave svoj vlastiti iskorak s ovom vjersko –kulturnom manifestacijom ostvarujući saradnju s ustanovama kulture i pojedincima izvan Bosne i Hercegovine.[19] To je bio slučaj i na primjeru organiziranja Okruglog stola posvećenog sve složenijem društvenom problemu i izazovu – ovisnosti o kocki i psihoaktivnim sustancama a koji je okupio učesnike iz sve tri vjerske zajednice Mostara (islamske, katoličke i pravoslavne).[20]
Pažljivijom analizom programskih sadržaja manifestacije Dana mevluda i zikra koja je između ostalih uključivala i velike koncerate duhovne muzike s kojima je svečano otvarana manifestacija[21], te organiziranje višednevnog programa Dani bosnista u okviru kojih je promovirana Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku u trenutku osporavanja njegova imena i onemogućavanja njegova izučavanja, dā se razumjeti izniman i značajan doprinos koji Islamska zajednica daje općim interesima; jedinstvenom gradu Mostaru, bosanskom jeziku i bošnjačkoj kulturi.
U okviru manifestacije Dana mevluda i zikra od 2016. godine se dodjeljuje i posebna nagrada Fevzi Mostarac za afirmaciju duhovnih, općehumanističkih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka Hercegovine. Nagrada je posthumno dodjeljena Hivziji Hasandediću, Ahmedu S. Aličiću i Selimu Jelovcu koji su u svom bogatom pisanom naučnom i književnom opusu iza sebe ostavili zapažena naučno-istraživačka djela, stručne radove i prikaze na planu rasvjetljavanja inspirativne baštine i bošnjačkog kulturnog nasljeđa.
Programi vjersko-kulturne manifestacije Dani mevluda i zikra od 2010. godine održavaju se osim Mostara, kao primarne lokacije i u drugim medžlisima Muftijstva mostarskog, Stocu, Ljubuškom, Počitelju, Konjicu, Jablanici, Prozoru, te na prostoru Istočne Hercegovine, u cilju pružanja podrške tamošnjem vjerskom i kulturnom životu muslimana i značajnijem prisustvu Bošnjaka na javnoj i društvenoj sceni. To je posebno bilo važno za sredine u kojima je usljed rata i procesa izgona i protjerivanja Bošnjaka, njihov broj znatno smanjen a njihova uloga u društveno-političkim procesima marginalizirana, odnosno u nekim slučajevima potpuno isključena. Dani mevluda i zikra nisu zadobijali značajniju pažnju i podršku relevatnih društvenih struktura koje inače daju podršku projektima iz kulture, duhovnosti, jezika, umjetnosti i turizma, sve do 2015. godine, kada se uz napor organizatora daje jedan širi i otvoreniji koncept manifestaciji, pa ista postaje prepoznatljivijom od kantonalnih organa vlasti i bošnjačkih predstavnika u vlasti na Federalnom i državnom nivou.
Važan pisani trag i zapis o raznolikim programskim sadržajima manifestacije sačuvan je kroz izdavanje godišnje publikacije Zbornik radova Dani mevluda i zikra koja uključuje autorizirane radove s Naučnih skupova, Okruglih stolova, promocija knjigā, govore, saopćenja i prikaze djelā.
Organizacijski i drugi izazovi
Imajući u vidu da je godišnji mevlud i zikr zajedno sa pratećim programima nadrastao lokalni karakter, prerastajući u događaj i šire od bosansko-hercegovačkih okvira dolaskom gostiju iz regije i muslimanskog svijeta, već odavno se kao gorući problem nameće pitanje rješavanja bolje putne komunikacije koja bi gostima omugućavala lakši pristup Tekiji kao i drugih komunalnih servisa. To je nužno s obzirom da je to jedna najpoželjnijih svjetskih turističkih lokacija.[22] Lokalna sredina u velikoj mjeri oslonjena prihod od turizma, posljednjih godina napravila je iskorake u pogledu ugostiteljsko- smještajnih kapaciteta. Dočim nadležne vlasti nisu zavele red i nadzor na prostoru koji je u direktnom kontaktu sa zaštićenom prirodno-graditeljskom cjelinom Blagajske tekije kao nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.
Kao trajni akaidski izazov pred ulemom i šejhovima ostaje naučavanje i poučavanje vjernika i gostiju da islam ne poznaje kult ličnosti, turbeta i grobova, te da ustrajno valja isticati da se na naša sva dovišta dolazi s nijjetom da se od Svevišnjega Allaha traži i moli, onako kako nas uči poslanik Muhammed, a.s.:
إِذَا سَأَلْتَ فَاسْأَلْ اللهَ، وَإِذَا اسْتَعَنْتَ فَاسْتَعِنْ بِاللهِ
„...Kada nešto moliš, moli (prvo) Allaha, i kad tražiš kakvu pomoć, traži je prvo od Allaha....“[23]
Turbeta istaknutih šejhova, gazija i dobrih ljudi mogu biti motivacija i inspiracija živima (onima koji dolaze njima u zijaret da im Fatihu prouče) da ponosni što su dio njihovog potomastva i njihovi nasljednici u vjeri, zamole Allaha da im podari milost i odlučnost da istrajavaju u dobru i ibadetu samo Njemu Jedinome.
Prateća pojava svih velikih skupova jeste dio onoga što bi se moglo nazvati narodnim veseljem (teferičom) i vašarom ( trgovinom). Čistoća, dostojanstvo i Božiji bereket sudaraju se s tim dunjalučkim koje u određenoj mjeri nagriza integritet manifestacije. I kod ovog izazova organizatori su u pravilu redovno komunicirali sa nadležnim organima vlasti, ali i lokalnom zajednicom i tražili najbolji obrazac da se u harmoniji i redu sačuva dostojanstvo vjerskog skupa.
Zaključak
Zbog značaja same manifestacije Mevluda i zikra, te uloge Tekije na Vrelu Bune u vjerskom, naučnom i kulturnom životu bosansko-hercegovačkih muslimana, s posebnom pažnjom i iskrenim nijjetom pristupilo se obnovi tog predivnog graditeljskg kompleksa. Taj jedinstveni sklad prirode i graditeljskog umijeća, u koji su utkane vjera, historija, kultura i umjetnost prethodnih generacija, privlači brojne posjetioce iz čitavog svijeta. Mevlud i dovišta su sastavnim obilježjima vjerskog i kulturnog bića muslimana naših prostora. Ta tradicija i duhovna praksa stoljećima je brižno njegovana i ljubomorno čuvana, i ona je u prošlim vremenima neslobode i marginaliziranja vjere, bila iznimno važna kao generator pozitivnih vrenja i čuvar vjerske prakse i duhovnosti. I u novijem vremenu potrošačkog mentaliteta, hedonizma i krize vjerskog i kulturnog indentiteta, te suočeni s novim tumačenjima koji zagovaraju radikalni raskid sa svim oblicima autohtonog i tradicijskog izraza u vjeri, kulturi i životu bosansko-hercegovačkih muslimana, značaj dovišta na Vrelu Bune dolazi do izražaja. Pred organizatorima će idalje ostajati stari ili se javljati novi izazovi koji će zahtjevati stalnu interakciju između Tradicije i Inovacije.
[1] Muhamed Hadžijahić, Tri etape u historijatu Tekije na Vrelu Bune u Blagaju ( bogumilska, bektašijska i halvetijska), u Zbornik radova Dani mevluda i zikra za 2010., Muftijstvo mostarsko i Medžlis IZ Mostar, Mostar, 2010, str. 152.
[2] Alija Dilberović, O nazivu Blagajske zavije iz 1867., u Zbornik radova Dani mevluda i zikra za 2015, Muftijstvo mostarsko i Medžlis IZ Mostar, Mostar, 2016, str.80.
[3] Muhamed Hadžijahić, Isto, str. 158.
[4] Prof.dr.Amir Pašić sa saradnicima, Historijska rekontrukcija ansambla Tekije, u Zbornik radova "Prirodno-graditeljska cjelina blagajske tekije i Vrela Bune", Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2009, str. 166.
[5] Muhamed Hadžijahić, Isto, str. 152-153.
[6] Senad Mičijević, Blagaj, „SLOVO“ Mostar, Mostar, 2004, str.80.
[7] Ismet Bušatlić, Tradicija dovišta kao kontinuitet duhovnog trajanja Bošnjaka na ovim prostorima u Zbornik radava Kulturno-historijsko i prirodno nasljeđe Vrela Bune i Blagajske tekije, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2009, str. 98.
[8] Jurjev (Đurđevdan) 6.maj
[9] Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostar, Islamski kulturni centar, Mostar, 2005, str.68.
[10] Muhamed Hadžijahić, Isto, str. 155
[11] Seid Smajkić, Obnavljanje tradicije Blagajskog mevluda, u Zbornik radova Dani mevluda i zikra za 2015, Muftijstvo mostarsko i Medžlis IZ Mostar, Mostar, 2016, str.72-79.
[12] Salem Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931. do 2013. godine, Vakufska direkcija Sarajevo, Muftijstvo mostarsko i Medžlis Islamske zajednice Mostar, Sarajevo-Mostar, 2019, str. 124-125.
[13] Isto, str. 125.
[14] Amir Pašić i saradnici, Historijska rekonstrukcija ansambla Tekije u Blagaju, u: zbornik radova s naučnog skupa "Prirodno-graditeljska cjelina blagajske tekije i vrela Bune", Medžlis IZ Mostar, Mostar, 2009, str. 164–166.
[15] Projekt obnove kompleksa započet je i završen u mandatu Ramiza Jelovca, predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Mostar.
[16] U tekiji se obavljaju namazi i održavaju halke medžlisi-zikra.
[17] Na tom tragu je i odluka Organizacionog odbora da se u okviru manifestacije dodjeljuje godišnja nagrada „Fevzi Mostarac“ za doprinos u istraživanju, proučavanju i prezentiranju kulturne baštine Hercegovine i afirmaciju duhovnih, općehumanističkih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka Hercegovine.
[18] Političko uređenje Mostara još od ratnog perioda i zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba Vašingtonskim sporazumom 1994., te njegovo posebno tretiranje u mirovnom Dejtonskom ugovoru iz 1995., ima posebnu međunarodnu pažnju i status, što je zadržana forma i kod svih poslijeratnih rješenja u vezi njegova organiziranja: Grad sa šest općina, tri s većinskom bošnjačkom i tri s većinskom hrvatskom većinom a jedinstvenom administracijom, te nametnutog Statuta od strane Međunarodne zajednice o jedinstvenom Mostaru iz 2004. koji nije u potpunosti zaživio, čije su neke odredbe kasnije osporene što je dovelo do političke krize koja se razvlači do juna 2020. godine. Vodeće političke opcije koje okupljaju Bošnjake i Hrvate u Gradu pod patronatom Međunarodne zajednice usaglasile su politički sporazum koji donosi izmjene na Statut i izborna pravila (juni 2020.)
[19] Tako je uspostavljena saradnja sa Državnim arhivom iz Zadra, a na Okruglom stolu održanom u Mostaru posvećenom Mirzi (Milivoju ) Maliću i njegovom djelu Fevzijev perivoj slavuja na Sorboni učestvovala je gđa Zorica Manojlović, arhivska savjetnica.
[20] Ilham Puce (ur.), Okrugli sto na temu: „Snagom vjere protiv ovisnosti“, u Zbornik radova Dani mevluda i zikra za 2019., Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2020, str. 45-46.
[21] Koncerti su održavani u Domu kulture na Rondou, koji je u poratnom Mostaru jednostrano od strane vlasti u tzv. Zapadnom Mostaru preimenovan u Hrvatski dom kulture Herceg Stjepan Kosača.
[22] Prema preporukama portala youramazingplaces.com, blagajska tekija danas je bila na vrhu ljestvice najpoželjnijih turističkih odredišta. Oni su Blagaj i tekiju odabrali između 23 izvanredna i jedinstvena mjesta u svijetu koja obavezno treba posjetiti; www.miz-mostar.com (pristupljeno: 23. 10. 2014).
[23] Tirmizi (Et-) Ebu Isa Muhammad, Tirmizijina zbirka hadisa, prijevod i komentar Mahmut Karalić, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2007, VI, str. 71.
Glasnik, Rijaset IZ u BiH, Sarajevo, 2020, broj 11-12, str. 705-718.