Pogled koji odaje srce: Anatomija zavisti

Piše: Kenan Ovčina

Po prirodi stvari, ljudi se (stalno) porede s drugima. Mjeri se društveni status, poštovanje koje se uživa i pažnja koja se na sebe privlači, te se zapažaju međusobne razlike. Nekima od nas potreba da se poredimo s drugima postaje najvažniji motiv u radu.

Za druge, ovo poređenje postaje uzrokom velike zavisti – osjećanja inferiornosti i frustracije (prema psihološkoj teoriji), što dovodi do prikrivenih napada i sabotaže. Niko ne priznaje da ga u postupanju vodi zavist. Zato je važno prepoznati rane i suptilne znakove iste – neumjerene pohvale, otvorena želja za prijateljstvom, vješto prikrivene sarkastične primjedbe, nezadovoljstvo zbog tuđeg uspjeha. Najčešće se javlja među saradnicima i u bliskim odnosima.

Da bi se izbjegao ovakav tok razvoja ove emocije koja narasta u duhovnu bolest, važno je razvijati osjećaj vlastite vrijednosti na osnovu unutrašnjih standarda, a ne neprestanih poređenja.

„Ne gledajte u one koji su iznad vas...“

Od svih ljudskih emocija, nijedna nije neuhvatljivija od zavisti. Veoma je teško uočiti zavist koja motiviše nečije postupke ili imati svijest o tome da smo pretrpjeli napad nečije zavisti. To je ono što je i čini tako opasnom, jer ulazi u domen namjera koji nije poznat nikome sem Stvoritelju svjetova, a mi je možemo intuitivno doživjeti, ili prepoznati po nekim psihološkim obrascima, međutim nikada sa sigurnošću. Ova emocija podrazumijeva i priznanje vlastite inferiornosti u odnosu na drugu osobu u pogledu nečega što cijenimo i što je vrijednost za nas. Bolno je priznati i ugledati tu inferiornost, a kamoli da drugi naslute ono što osjećamo.

Često se zavist prikriva narativom o nepravdi u pogledu raspodjele dobara ili pažnje, ogorčenošću na ovu nepravdu ili bijesom. Druga osoba tada nije superiorna, nego ima sreće, ili je preambiciozna, ili beskrupulozna. Oni kojima se zavidi od zavidnika osjete bijes, indignaciju, neprijateljske komentare, lažne pohvale. Obično zavidnici sebi pravdaju postupke kao ispravljanje uočene nepravde ili neravnoteže.

Ako nismo sposobni da otkrijemo zavist, bit ćemo zbunjeni postupcima zavidnika, što će psihološki povećati bol koju osjećamo. Psiholozi su napravili zanimljivu podjelu koja govori o pasivnoj i aktivnoj zavisti.

Pasivna je ona zbog koje se ne čini ništa što bi nanijelo štetu drugome, jer je rezultat svijesti onoga što nas akutno muči, a činjenica je društvenog života da uvijek postoje ljudi koji su superiorniji od nas u pogledu inteligencije, bogatstva, dopadljivosti i drugih kvaliteta. Ona se obično ispoljava tako što kažemo nešto podlo ili uvredljivo, naprimjer sitna ponižavanja i nepristojne komentare.

S druge strane je mnogo jači osjećaj aktivne zavisti, koji dovodi do neprijateljskog stava zbog prevelikog osnovnog osjećaja inferiornosti. Nositi se s ovim oblikom zavisti duže vrijeme je bolno i frustrirajuće. Zbog osjećaja pravedničkog ogorčenja, postupanje iz ove vrste zavisti nanosi veliku štetu drugima.

Korisno za međuljudske odnose je otkriti znake ovoga štetnog oblika, a to se može prepoznavanjem vanjskih znakova zavisti, osvještavanjem vrsta ljudi koji su skloni zavidljivosti i razumijevanjem okolnosti i postupaka koji u ljudima mogu izazvati aktivnu zavist. Za ovu priliku ćemo se baviti samo znacima zavisti.

Cijeli tekst je dostupan u printanom i digitalnom izdanju Preporoda

(preporod.info)