Pitanje lokaliteta Lakišića harema u Mostaru već decenijama nije samo pitanja prostora, vlasništva, urbanizma ili građevinskih dozvola. On nije samo parcela. Nije prazan prostor koji svoje značenje dobija tek onda kada na njemu bude izgrađena neka nova građevina. Harem je mjesto sjećanja. To je prostor u kojem su ukopani ljudi, prostor koji pripada historiji jedne zajednice i prostor koji za muslimane Mostara ima vjersko i memorijalno značenje.
Zato se pitanje Lakišića harema ne može iscrpiti odgovorom da postoje određeni administrativni akti, urbanističke procedure ili građevinske odluke. Dokument je važan, ali dokument nije dovoljan ako se iz cijelog dokumentacijskog slijeda izvadi samo ono što odgovara unaprijed postavljenoj interpretaciji.
Upravo zato prvo pitanje mora biti jednostavno: šta zaista piše u dokumentima i kakvu pravnu snagu svaki od tih dokumenata ima?
Hrvatsko narodno kazalište Mostar svoju argumentaciju, između ostalog, zasniva na dopisu Nevena Tomića, broj 01-316/01 od 13. februara 2001. godine. Ali činjenica da je nešto napisano na službenom memorandumu i uvedeno u protokol ne znači sama po sebi da je time stvoren novi pravni poredak.
Postoji ključna razlika između službene korespondencije i pravnog akta koji proizvodi određene pravne posljedice.
Zato je sasvim legitimno pitati: na osnovu koje konkretne zakonske odredbe iz 2001. godine je za postupanje nadležnog inspektora bio potreban politički „supotpis“ ili prethodna saglasnost gradonačelnika?
Ako takva odredba postoji, javnost ima pravo znati gdje je objavljena, u kojem službenom glasniku i na koji način je primijenjena. Ako ne postoji, onda jedan dopis ne može sam po sebi postati zamjena za zakon niti naknadno suspendirati nadležnosti inspekcijskog organa.
Posebno je važno pitanje rješenja inspektora Nenada Ibrulja o obustavi radova. Ako je ono doneseno u okviru zakonom propisanih ovlaštenja, onda se njegova pravna valjanost ne može jednostavno poništiti drugačijim tumačenjem jedne službene korespondencije. Za to postoje zakonom propisani pravni lijekovi i nadležni organi.
Zato ovaj slučaj traži nešto što je u Mostaru često nedostajalo: potpun uvid u dokumente, bez selekcije i bez političkog čitanja arhive.
Treba otvoriti sve: inspekcijske akte, urbanističku i građevinsku dokumentaciju, odluke nadležnih organa, ranije akte o statusu prostora i svu dokumentaciju koja govori o historijskoj i vjerskoj namjeni Lakišića harema.
Jer ako je neka institucija sigurna u svoje argumente, nema razloga da se boji potpunog uvida u dokumentaciju.
Ali Lakišića harem ima još jednu dimenziju koju nijedan urbanistički plan ne može izbrisati.
To je pitanje odnosa prema mrtvima.
I tu je zanimljivo da se upravo na ovom mjestu susreću islamska i kršćanska moralna tradicija.
U islamu je harem sveti prostor, a poštovanje mrtvih dio je duboko ukorijenjenog vjerskog i civilizacijskog odnosa prema čovjeku. U kršćanskoj teologiji postoji podjednako snažan princip: dostojanstvo čovjeka ne prestaje smrću, a poštovanje mrtvih i njihov dostojanstven ukop pripadaju djelima milosrđa. Katolička tradicija posebno naglašava poštovanje tijela umrlih.
To znači da pitanje Lakišića harema nije samo pitanje odnosa muslimana prema vlastitoj svetinji. To je i test sposobnosti drugih da poštuju ono što je drugome sveto.
A upravo tu počinje priča o komšiji.
Jedna od najdubljih poruka koje nalazimo i u islamskoj i u kršćanskoj tradiciji jeste da odnos prema drugome nije sporedna stvar. U kršćanstvu je to sadržano u Isusovoj zapovijedi: ljubiti bližnjega kao sebe. U islamskoj duhovnoj tradiciji, uključujući Rumijevu misao, odnos prema komšiji također je mjera čovjekove sposobnosti da prepozna istinu koja mu je neposredno pred očima.
Zato bih ovo pitanje postavio sasvim jednostavno:
Kako možemo govoriti o kulturi ako nismo spremni poštovati ono što je našem komšiji sveto?
Kultura nije samo ono što gradimo, nego je i način na koji se odnosimo prema onome što je drugome sveto.
To je možda i najvažnija rečenica cijelog ovog spora.
Jer institucija kulture ne postaje velika samo veličinom svoje zgrade, budžeta, programa ili političke podrške. Njena stvarna vrijednost pokazuje se onda kada se nađe pred nečim što nije njeno, ali što drugome znači mnogo.
Tada se vidi šta je kultura.
Tada se vidi šta je civilizacija.
I tada se vidi šta znači komšija.
Mostar je kroz svoju historiju poznavao ideju da određeno dobro ne služi samo njegovom vlasniku ili upravitelju, nego široj zajednici. Vakufska tradicija upravo je jedan od najizrazitijih primjera takvog shvatanja javnog dobra. U toj tradiciji imovina i znanje nisu bili samo sredstva privatnog interesa, nego su se stavljali u službu ljudi i zajednice.
Vakufnama Derviš-paše Bajezidagića iz 1602. godine svjedoči o takvom shvatanju javne vrijednosti znanja i njegovoj dostupnosti široj zajednici.
U kršćanskoj društvenoj misli postoji vrlo blizak princip – opće dobro.
Katolička društvena misao opće dobro ne svodi na korist većine niti na interes institucije. Ono podrazumijeva društvene uvjete koji čovjeku i zajednici omogućavaju ostvarivanje dostojanstva, prava i života u pravednom miru. Javna vlast i institucije nisu same sebi svrha; njihova vrijednost mjeri se i njihovom službom općem dobru.
Zato je važno postaviti pitanje i HNK-u Mostar, ali i svima nama:
Može li se nešto nazvati javnim interesom ako se pri njegovom ostvarivanju zanemaruje historijsko i vjersko značenje prostora za drugu zajednicu?
I još važnije:
Može li institucija kulture biti potpuno zadovoljna vlastitim pravnim položajem ako je cijena tog položaja osjećaj da je memorija jednog dijela grada gurnuta u stranu?
Ovo nije pitanje o tome treba li Mostar imati kulturne institucije. Naravno da treba.
Ovo nije ni pitanje treba li gradu pozorište. Naravno da treba.
Ovo je pitanje kako gradimo kulturu.
Jer nije svaka građevina kulture sama po sebi dokaz kulture.
Kultura se ne dokazuje samo onim što podignemo. Ponekad se mnogo više dokazuje onim što smo spremni sačuvati.
I zato je priča o Lakišića haremu mnogo veća od jednog gradilišta.
Ona govori o tome da li u Mostaru možemo istovremeno čuvati i instituciju kulture i memoriju druge zajednice. Da li možemo graditi bez poništavanja tuđeg sjećanja. Da li možemo imati različite historije, a jednu zajedničku budućnost.
U Mesneviji postoji priča o vrču vode koji čovjek donosi u Bagdad. Njegova vrijednost nije u količini vode koju sadrži – jer onaj kome je voda donesena ima čitav Tigris – nego u namjeri i srcu onoga koji dar donosi.
Ta priča može biti snažna metafora i za ovu mostarsku raspravu.
Na jednoj strani mogu stajati institucije, dokumenti, politička moć i institucionalni kapacitet. Na drugoj može stajati nešto što je naizgled manje – sjećanje, dostojanstvo, pravo da se ne zaboravi gdje su ljudi ukopani i pravo zajednice da svoj historijski prostor smatra svetim.
Ali upravo tu počinje pitanje mjere.
Nije sve što je veće samim tim i vrijednije.
Nije svaka institucija samim tim u pravu zato što je institucija.
Nije svaki dokument zakon samo zato što je službeno napisan.
I nije javni interes isto što i interes javno snažnijeg.
Kršćanska tradicija, jednako kao i islamska, insistira na istini, pravdi, milosrđu, služenju i dostojanstvu drugoga. Kršćanska teologija posebno govori o obavezi življenja u istini i povezivanju istine s poštovanjem drugoga i općim dobrom.
Zato se pitanje Lakišića harema na kraju svodi na mnogo jednostavnije pitanje od svih urbanističkih i političkih formula:
Hoćemo li biti društvo koje zna šta pripada njemu ili društvo koje zna poštovati i ono što pripada drugome?
To je prava mjera kulture.
Jer, lahko je govoriti o toleranciji kada se od nas ništa ne traži.
Mnogo je teže pokazati toleranciju kada tuđe pravo, tuđa memorija ili tuđa svetinja stoje na putu našeg interesa.
Tada se odlučuje jesmo li zaista naučili živjeti zajedno.
Zato mislim da je rješenje u tome da se dokumenti otvore, činjenice utvrde, pravne procedure poštuju i da se prizna ono što je očigledno: Lakišića harem nije samo prostor.
To je dio memorije Mostara.
I upravo zato način na koji ćemo se prema njemu odnositi govori nešto mnogo važnije od samog ishoda jednog građevinskog ili upravnog postupka.
Govori kakav Mostar želimo.
Grad u kojem institucija kulture može postojati, ali ne preko sjećanja svog komšije.
Grad u kojem se pravni dokument poštuje, ali se ne pretvara u nešto što on nije.
Grad u kojem se historija ne bira prema tome kome danas odgovara.
Grad u kojem se može graditi novo, a da se pritom ne poništava staro.
I, konačno, grad u kojem razumijemo da poštovati ono što je drugome sveto nije ustupak drugome. To je dokaz vlastite civiliziranosti.
Jer ako želimo da naše svetinje budu poštovane, moramo biti spremni poštovati tuđe.
Ako želimo da se naša memorija ne briše, ne smijemo pristajati na brisanje tuđe.
A ako želimo govoriti o kulturi, onda moramo pokazati da razumijemo njenu najjednostavniju i najtežu lekciju:
Čovjek ne postaje veći tako što drugome oduzima prostor. Postaje veći onda kada ima dovoljno snage da poštuje ono što nije njegovo.
Lakišića harem zato nije samo pitanje jednog prostora.
To je pitanje prava.
Pitanje historije.
Pitanje mrtvih.
Pitanje komšije.
I, na kraju, pitanje nas samih.