Ovih dana imao sam nekoliko gotovo slučajnih susreta sa jednim poznanikom kojega osobito poštujem i cijenim kao čovjeka i dobrog muslimana. Poznaje mnogo ljudi iz naše prošlosti. Kad god se susretnemo uvijek od njega čujem ponešto korisno. Vrlo rado priča o ljudima, posebno ulemi, njihovim djelima, stavovima i ponašanju. Izabere zaista ono što je veoma karakteristično i ima svoju historijsku vrijednost, što treba znati i sačuvati od zaborava. Često kada ga slušam pomislim koliko je toga vrijednog i dragocjenog zaboravljeno.
Imao sam priliku da slušam sjećanja mnogih naših već umrlih starijih javnih radnika i pionira našeg novijeg buđenja, kao što su dr. Hamdija Karamehmedović, dr. Abdulah Bukvica, reisu-l-ulema hadži Džemaludin-ef. Čaušević, Edhem-ef. Mulabdić, dr. Safvet-beg Bašagić i drugi. Neke njih sam molio da zabilježe svoja sjećanja o sebi i drugima. Nažalost, najveći dio svega toga odnijeli su sa sobom u grob.
Sa naročitim zadovoljstvom slušao sam reprodukciju dr. Hamdije Karamehmedovića o osnivanju Jugoslovenske muslimanske organizacije, Gajreta, Narodne uzdanice, o radu vjersko-prosvjetne ankete itd. U svim tim historijskim akcijama bio je aktivni akter. Sjećao se, nevjerovatno, svih detalja. Slikao je događaje. Dobijao sam utisak da se tačno sjeća i vjerno prenosi svaku izgovorenu riječ. To me je još više podstaklo da ga zamolim da ta sjećanja zabilježi. Sjećam se, rekao mi je, da će to učiniti ili su već učinili neki njegovi prijatelji koji su ga često posjećivali i bavili se izučavanjem historije.
Poslije ove male digresije da se vratimo predmetu. Htio bih, iako je i to digresija, da nešto kažem o mom poznaniku, bolje prijatelju. Namjerno sam rekao prijatelju da bih posebno podvukao da ljudi mogu biti u najboljim ličnim prijateljskim odnosima i onda kada se u shvaćanjima u odnosu na neka pitanja ne slažu. Ja i moj prijatelj imamo različita shvaćanja u nekim pitanjima. Bilo je i oštrih diskusija i polemike. Čak je ponekad u pitanje dolazio i sam iman. Meni to nije smetalo. Smatrao sam da je to mišljenje na koje svak ima pravo i ne može se nikome osporiti.
Uvijek sam zastupao stanovište da razilaženje u shvaćanjima i naučnim stavovima i mišljenjima ne bi smjeli remetiti dobre međusobne ljudske odnose. Sloboda mišljenja i naučnog istraživanja zagarantovana je svim Božijim i ljudskim zakonima. To je neprikosnoveno pravo svakog čovjeka. Uslov je samo jedan: da motivi budu plemeniti. Islam podstiče svako traganje za istinom. Nagrađuje čak i onoga koji u svom traganju pogriješi. Nagrađuje njegov trud.
Zaista je suviše nisko, sebično i uskogrudno mrziti čovjeka zato što drugačije misli, ako je dobronamjeran, teži istini, želi i čini dobro. Takav je slučaj između mene i mog prijatelja. Nimalo nam ne smeta što tu i tamo u nekim pitanjima nemamo iste poglede. Glavno je da postoji međusobno povjerenje.
Tako u toku jednog nedavnog susreta, između ostalog, govorio mi je moj prijatelj o nekim detaljima iz života hadži Mustafe Sidki-ef. Karabega, čuvenog mostarskog muftije i muderrisa.
Učinilo mi se da ti detalji zaslužuju da se zabilježe i da budu predmet ovog razmatranja.
Hadži Mustafa Sidki-ef. Karabeg bio je meb’us (poslanik) u prvom turskom parlamentu, koji je uspostavljen 1876. godine. Meb’usi su birani po delegatskom sistemu. U parlamentu su bili zastupljeni i kršćani i Jevreji.
Okupacija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine zatekla ga je na položaju mostarskog muftije. Nije se suprotstavljao okupaciji. Vjerovatno je kao muftija smatrao da se mora pokoriti halifinoj odluci i da je svaki otpor uzaludan. Bio je žrtva takvog stava. Pobunjena masa ga je linčovala i na vrlo grub način ubila.
Njegov učenik hadži Abdulah-ef. Riđanović, koji je kasnije, isto tako, zauzimao položaj mostarskog muftije, opisao je ulazak okupacionih austrougarskih trupa u Mostar i ubistvo svoga učitelja muftije Karabega u posebnoj risali na arapskom jeziku pod naslovom Menakib. Ovaj dokument nalazi se u Arhivu grada Mostara.
Bilo bi veoma važno da se u svjetlu ovog dokumenta i drugih podataka osvijetli ličnost muftije Karabega, njegov stav i ubistvo koje je rezultiralo iz toga stava. Treba dublje ispitati motive samog revolta masa. Šta je to što je tako snažno pokrenulo i izazvalo mase? Jesu li to samo vjerski motivi? Ako kažemo da jesu, zašto suprotstavljanje halifi i muftiji kao najvećim vjerskim autoritetima i predstavnicima. Čini se da se ovdje u očima masa radilo o izdaji domovine, a ne samo vjere. Očito, radilo se i o patriotskim motivima.
Za mene je osobito važan jedan detalj iz njegova života, koji se odnosi na hadž. Ne znam da li je to zabilježio autor Menakiba, koji ga je pratio na hadžu. Međutim o tome postoji vjerodostojna, gotovo mutevatir predaja, koja se može prihvatiti kao sigurna. Naime, muftija Karabeg je u pratnji svog učenika Abdulah-ef. Riđanovića obavio hadž. Kada je stigao u Hidžaz – zemlju svetih mjesta dobio je poziv od tadašnjeg vladara ove zemlje Šerifa da bude njegov gost. Tada je bio običaj da vladar ugošćuje istaknute ličnosti iz islamskog svijeta koji dolaze na hadž.
Ne znam kome ne bi polaskao ovakav poziv. Svi bi se njime ponosili i smatrali da im je time ukazana posebna čast i pažnja. Jedva bi čekali da se pohvale kako ih je Šerif svetih mjesta pozvao u goste i kako su sretni što im je pružio mogućnost da ga vide i poljube u ruku.
Naš mostarski muftija Mustafa Sidki-ef. Karabeg nije tako doživio niti se tako odnosio prema pozivu. Odbio ga je. Odgovorio je Šerifu da je on Božiji gost, da je došao u posjetu Božijoj kući – Bejtullahu, da je čitavim bićem okrenut i predan Bogu, da je njegovo srce okupirano i angažirano dubokim doživljajem Božijeg poslanika i svetosti ovih mjesta i da u njemu nema mjesta ma za bilo šta drugo. Dok je Božiji gost ne može prihvaćati gostoprimstva sličnih sebi.
Bilo bi to poniženje za Božije gostoprimstvo, koje traje sve do povratka kući u zemlju. Napomenuo je Šerifu da će mu, pošto se vrati kući, doći u posjetu. Ta će posjeta biti namijenjena samo njemu.
Stojim pred ovim odgovorom ispunjen ponosom što su naši krajevi rađali i davali takve ljude. Shvaćanje muftije Karabega i njegovo držanje zaslužuje svaku pažnju i divljenje. Ono prije svega asocira na ponašanje prve uleme, koja nije poznavala kompromis ni oportunizam, nije se rukovodila ličnim interesima niti imala nekakvih ambicija za čije bi ostvarenje žrtvovala najveće vrijednosti.
Nije to sve što nam poručuje ovaj odgovor muftije Karabega. On sadrži vanredno značajnu poruku o načinu obavljanja hadža. Mislim da je baš u tome pravi smisao njegova odgovora. A taj smisao dobija svoju punu aktuelnost s obzirom na prisutnost negativnih pojava u obavljanju hadža nekih hadžija danas.
Uočljivo je da se u ovaj obred sve češće unose komercijalni elementi, ali ne oni dozvoljeni. Hadž, pored ostalog, sadrži u svojoj osnovi i ekonomske elemente. Prilikom ovog sveopćeg islamskog godišnjeg sastanka moralo bi se razmišljati, raspravljati i dogovarati o privrednim problemima i o unapređenju ekonomskog razvoja.
Preporučljivo je, isto tako, hadžijama da za vrijeme hadža kupe nešto za svoje potrebe. Islam nigdje ne zapostavlja ekonomski element. On je svagdje prisutan, jer je u ljudskom postojanju, održavanju i razvoju vrlo važan i čini jednu od bitnih komponenti egzistiranja.
Ovdje se, međutim, radi o onim niskim sebičnim i nedozvoljenim komercijalnim špekulacijama. Neki ljudi pretvorili su ovu uzvišenu ustanovu sa visokim ciljevima, u profesiju posve sumnjive zarade. To najviše dolazi do izražaja kod bedela s kojima se zaista nedozvoljeno i neislamski manipulira. Pred hadž nastaju čitave trke profesionalnih bedeldžija u traganju za bedelima. Očito je da tzv. mali bedeli predstavljaju najobičnije špekulacije i izigravanje hadža.
Trebalo bi pitanje bedela ozbiljno izučiti i svesti ovu vrstu obavljanja hadža u okvire šerijatskih propisa. Ne bi se smjelo više tolerisati izigravanje i špekulisanje sa ovim obredom.
Neka nam u tome posluži kao uzor hadž muftije hadži Mustafe Sidki-ef. Karabega.
Preporod, VI/1975, br. 12 (115), str. 5.
(Đozo, Husein, Izabrana djela, knjiga 3, Publicistički radovi, IC El-Kalem, Fakultet Islamskih nauka Sarajevo, Sarajevo, 2006, str. 476-479.)
