Autor: prof. sc. Faruk Taslidža
Sažetak: U radu se ukazuje na različite vrste stradanja hercegovačkih muslimana (Bošnjaka), koja su obilježje dugih osmansko-mletačkih ratova tokom XVII stoljeća. Ta su stradanja u dosadašnjoj literaturi uglavnom zanemarivana, iako su imala bitan utjecaj na demografski i svaki drugi razvoj spomenutog naroda. Također, u radu je dat osvrt na osmanske teritorijalne gubitke u Hercegovačkom sandžaku, koji su redovno praćeni prisilnim seobama muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva, odnosno, sužavanjem njegovog životnog prostora.
Ključne riječi: Bošnjaci, muslimani, XVII stoljeće, Hercegovački sandžak, Kandijski rat, Morejski rat, stradanje, iseljavanje
Padom posljednjih ostataka Hercegove zemlje 1482. godine, definitivno je okončano osmansko zaposjedanje srednjovjekovne bosanske države. U narednih stotinu godina trajalo je postepeno učvršćivanje i stabiliziranje sultanove vlasti na širokom prostoru novoformiranog Hercegovačkog sandžaka.[1] Tome je pogodovala činjenica da su Osmanlije, vodeći se svojom istimalet politikom, uspjele pridobiti značajan dio, prije svega, sitnog hercegovačkog plemstva.[2] Faktički, dio dotadašnjih feudalnih porodica je inkorporiran u novouspostavljeni timarski sistem, što je istim omogućilo da na izvjestan način, očuvaju kontinuitet u posjedovanju svojih srednjovjekovnih zemljišnih posjeda. [3]
Veći dio XVI stoljeća u Hercegovačkom sandžaku označen je i procesom urbanizacije, tj. nastankom i razvojem potpuno novih gradova karakterističnog orijentalno-islamskog tipa. Neki od njih su (Mostar, Foča, Pljevlja) stekli i izuzetan značaj u administrativnom, komunikacijskom, privrednom, kulturno-prosvjetnom smislu.[4] Svi ti novoformirani gradovi, uslijed postepenog procesa prihvatanja islama, po strukturi stanovništva do 1585. godine postali su dominantno muslimanski.[5]
Istovremeno, na bazi jedinstvene islamske vjere, te jedinstvenog političkog i kulturnog kruga, na prostorima nekadašnje srednjovjekovne Bosne formirao se i poseban ''bošnjački politički narod'', s različitim, uglavnom, privilegovanim društvenim položajem (u vojnom, privrednom ili ilmijanskom sektoru).[6] Pripadnici tog naroda su i u Hercegovačkom sandžaku brzo postali nosioci gotovo svih osmanskih državnih institucija. Zbog svoje pripadnosti islamu, u nešto starijoj literaturi, ponekad su označavani i imenicom ''Turci''.[7]
Bez obzira na te ''zabune'' oko imena, nismo dovoljno upoznati s tragičnim stradanjima koja su hercegovački muslimani (Bošnjaci) iskusili tokom burnog XVII stoljeća. Prevashodno, ta su stradanja posljedica dugih ratova između Osmanlija i njihovih evropskih protivnika. Riječ je o Kandijskom (1645-1669) i Morejskom ratu (1684-1699), s kojima i Bosanski ejalet (formiran 1580) postaje zona ''opasnog življenja''. U to doba najveće prijetnje za sigurnost života i imovine sultanovih podanika iz Hercegovačkog sandžaka dolazile su iz Dalmacije i Boke Kotorske, odnosno sa teritorija pod upravom Mletačke republike. Možda su i najveće žrtve nesretnih dešavanja tokom spomenutih ratova bili upravo hercegovački muslimani (Bošnjaci), pogotovo civili. Ta tema, nažalost, u dosadašnjoj historiografiji nije bila predmet ozbiljnijeg istraživanja.
*
Tokom XVII stoljeća drastično se mijenjaju prilike i u Hercegovačkom sandžaku, na samoj granici Osmanskog carstva. I hercegovački su muslimani (Bošnjaci) u to doba, kao osmanski vojnici (spahije, janjičari, segbani), služili i ginuli na dalekim frontovima Panonske nizije i istočnog Mediterana. Istovremeno, i njihov uži zavičaj postao je zona ratovanja, stradanja i preseljavanja stanovništa. Mnoge, ranije normalne i uobičajene životne aktivnosti, nisu više bile moguće. Trgovačka djelatnost, okosnica gradske privrede, zapadala je u krizu, a to je bila direktna posljedica sve raširenijeg drumskog razbojništva i opće nesigurnosti. Za siguran tranzit hercegovačkih trgovaca i njihove robe prema dubrovačkoj i drugim primorskim lukama, više niko nije mogao garantirati. Širila se općedruštvena kriza, praćena pojavom gladi i zaraznih bolesti. Očito je da je i na polju kulture tada nedostajalo stvaralačke snage, što je naravno, bio produkt rata i ratnih neprilika.[8]
Može se reći da je veći dio XVII stoljeća u Hercegovačkom sandžaku obilježen mletačkim teritorijalnim pretenzijama, te općom destrukcijom i bošnjačko-muslimanskom pometnjom. Postojeća literatura ne nudi potpuno realnu sliku tadašnjih hercegovačkih prilika i neprilika. Brojne su knjige čisti hvalospjevi, posvećeni hajdučkim i uskočkim ratnim ''poduhvatima'', ostvarenim u korist Prejasne Republike sa centrom u Veneciji.[9] Sa druge strane, u naučnim istraživanjima potpuno je zanemaren otpor pružen mletačkoj ekspanziji, koji je tada u velikoj mjeri počivao na domaćim ljudima - hercegovačkim muslimanima (Bošnjacima). Braneći osmansko pogranično područje, oni su, ustvari, branili svoju zemlju, svoja sela i gradove.
U ''dugom'' XVII stoljeću na Balkanu (a i šire) započinje i proces tzv. deosmanizacije. Pod tim se, pored ostalog, podrazumijevala i potpuna eliminacija hercegovačkih muslimana (Bošnjaka). Uočljivo je da su pojedini savremeni historičari tadašnji progon Turaka iz Hercegovine smatrali nužnim, gotovo legitimnim činom. Na osnovu toga su razne harambaše i slični ratni zločinci, u literaturi stekli status ''narodnih heroja''.[10] Međutim, uvidom u relevantne historijske izvore može se uočiti da su se borbena dejstva istih ''heroja'' uglavnom svodila na pljačke trgovačkih karavana i nebranjenih hercegovačkih sela, te zarobljavanje, zlostavljanje i ubijanje tamošnjih ''Turaka'' (Bošnjaka). U arhivskim zbirkama nemali je broj dokumenata iz perioda Kandijskog i Morejskog rata u kojima možemo čitati kako se bokeljski hajduci biranim riječima hvale paljevinom muslimanskih kuća od Korjenića do Nevesinja.[11] Interesantno je da i jedan franjevački ljetopisac iz istog ratnog perioda ima nedvosmislen stav prema ratnoj muci hercegovačkih muslimana (Bošnjaka). On u svojim zabilješkama od 1662. do 1686. godine zdušno blagosilja primorske uskoke koji u svojim upadima u Hercegovinu, dosta zla počiniše, mnoge kuće užegoše, mnogo Turaka posikoše ... [12] Sve se to uklapalo u ratnu strategiju Mletačke republike, pa su njeni providuri legalizirali i prihode koji su hajduci (i uskoci) ostvarivali sječom ''turskih glava'' i otkupom zarobljenih muslimana (Bošnjaka). Međutim, šansu za otkup iz ropstva imale su samo najistaknutije, bolje reći, najimućnije ličnosti, jer je za to bila nužna pozamašna svota novca. [13]
Ukoliko otkup nije mogao biti realiziran, zarobljeni (odrasli) hercegovački muslimani (Bošnjaci) kasnije su, uglavnom kao robovi služili na mletačkim galijama. U historijskim izvorima nemali je broj takvih primjera. Pomalo začuđuje da su i crkveni službenici bili involvirani u taj poprilično nehumani proces. Stavljajući se u službu Venecije i pojedini biskupi su tokom XVII stoljeća, pored ostalog, duždovu mornaricu snabdijevali ljudskom snagom, koju su nalazili među zarobljenim muslimanima.[14] Tako su ti nesretni sužnji ''turske vjere'', nakon okivanja u lance, postajali doživotni veslači mletačkih vojnih ili trgovačkih brodova.
Malo je poznato da su u kritičnim ratnim fazama, prvaci Bosanskog ejaleta (ulema i ajani) centralnoj vlasti u Istanbulu upućivali očajničke zahtjeve za evakuacijom žena i djece na sigurnija područja.[15] Strateški opravdano odbijanje takvih zahtjeva, u biti, nije umanjilo stradanje civilnog muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva. Na poseban način, tragične su upravo bile sudbine žena i djece koje su mletački plaćenici zarobljavali uglavnom u ruralnim hercegovačkim mjestima. Oni su kasnije nerijetko završavali kao roblje za prodaju na pijacama dalekih italijanskih gradova.[16] Interesantno je da je na mletačkoj strani preovladavalo mišljenje da i kršćani s osmanske teritorije mogu biti zarobljeni i prodani u roblje. [17] Svu tu ljudsku dramu budno je nadzirala vlast iz Venecije. U vezi s tim, bitno je naglasiti da je zakonom bilo propisano da se ''turski robovi'' moraju pokrstiti i prije same prodaje.[18] Ni taj čin zarobljenim hercegovačkim ''Turcima'' (Bošnjacima) nije osiguravao slobodu. Svi su robovi parcijalno prodavani, tako da su kasnije potpuno gubili i svoj identitet. Ustvari, bili su prepušteni volji svojih bogatih gospodara.
*
Svaki vojni uspjeh dalmatinskog providura na hercegovačkom frontu tokom Kandijskog i Bečkog rata praćen je egzodusom preživjelog muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva. Naime, uskocima i hajducima, ali i zvaničnim mletačkim vlastima, strana je bila i pomisao da zaštite ili toleriraju muslimane, zatečene na njihovom tek zaposjednutom području. Za te muslimane su postojale samo dvije opcije – pokrštavanje ili napuštanje zavičaja. U prijelomnim ratnim događajima krajem XVII stoljeća, započeo je i bošnjački ''muhadžerski ciklus'' u Hercegovini.
Tako je npr. poznato ''oslobađanje Herceg-Novog od Turaka 1687. godine'' ustvari bilo ''oslobađanje'' spomenutog grada i okoline od autohtonih hercegovačkih muslimana (Bošnjaka). Njihova sudbina nakon toga je izbjeglištvo, odnosno seoba u unutrašnjost Hercegovine (uglavnom po Trebinjskoj nahiji), ali i prema Nikšiću ili Baru.[19] Sličan je epilog imalo mletačko osvajanje Vrgorca na zapadu Hercegovačkog sandžaka 1690. godine. Po ustaljenom obrascu, tamošnje muslimansko stanovništvo nije moglo ostati u svojoj varoši. Izuzev malobrojne pokrštene skupine (25 ljudi), većina vrgoračkih porodica iselila se prema Ljubuškom ili Mostaru. [20] Uz navedeno, vrijedi spomenuti okolnosti nastale neposredno po mletačkom osvajanju Gabele, ratne 1694. godine. Život su gabelski muslimani (Bošnjaci) mogli sačuvati jedino napuštanjem svojih ognjišta.[21] Kako se navodi u jednom crkvenom izvještaju, nakon providurove vojne pobjede, u Gabeli su ostali svi tamošnji kršćani i poneki Turčin voljan da promijeni vjeru. [22] Ne treba naglašavati da su sva navedena mjesta odmah po mletačkom osvajanju gubila svoju orijentalno-islamsku fizinomiju. Uzurpirana je i sva vakufska imovina, a postojeće džamije srušene su ili pretvorene u crkvene (samostanske) objekte.[23]
Dakle, osmanski teritorijalni gubici u rubnim dijelovima Hercegovačkog sandžaka redovno su praćeni preseljavanjem tamošnjeg muslimanskog (bošnjačkog) stanovništva. Ali, historijski izvori jasno ukazuju da su ratni događaji iz XVII stoljeća ubrzo uslovili nestanak muslimana (Bošnjaka) i iz pojedinih područja koja su nakon osmansko-mletačkog primirja (1699) i novog razgraničenja u dalmatinskom zaleđu, ostala pod sultanovom vlašću. Naime, službeni osmanski popis iz 1701. godine potvrđuje da su prije traumatičnih iskustava Bečkog rata (1683-1699), muslimani (Bošnjaci) bili prisutni u pojedinim zapadnohercegovačkim selima koja su već odavno poznata kao mjesta naseljena isključivo kršćanima. U tim selima su postojali i već zaboravljeni islamski vjerski objekti. Ipak, prvorazredni historijski izvori govore o defterdar Piri efendijinoj džamiji u selu Vir (nahija Posušje), Hajdar-pašinoj džamiji (sa mualimhanom) u Vinjanima, Silahdar Osman-pašinoj džamiji u selu Dračan (nahija Imota), kao i džamijama u selima Zagora (nahija Posušje) i Vojkovići (nahija Roško polje).[24] Od spomenutih hajrata odavno nema ni traga, kao što odavno nema ni muslimana (Bošnjaka) u tim mjestima koja su tokom XVII stoljeća u više navrata stradala u naletima primorskih uskoka. U vezi s tim, pozitivniji je primjer kasabe Ljubuški, gdje se već do 1701. godine svojim napuštenim kućama i imanjima povratilo svo izbjeglo muslimansko stanovništvo.[25]
Izgleda da su bolne posljedice Kandijskog i Bečkog rata lakše sanirane u istočnoj Hercegovini, iako su i ti prostori kontinuirano pustošeni od strane bokeljskih hajduka. Tu je kasnije uslijedio povratak muslimana (Bošnjaka) i obnova njihovih kuća. Nagovještaj tog procesa uvijek je bila brza sanacija oštećenih ili potpuno devastiranih džamija. Potvrđuju to primjeri iz Ljubinja, Cernice, Bileće, Uboskog, Dračeva (nahija Popovo), Župe (nahija Korjenić).[26] Istovremeno, početkom XVIII stoljeća započeo je i urbani razvoj grada Trebinja, gdje su utočište našle brojne muslimanske izbjeglice iz Novog.[27] I u kasnijem periodu, uprkos brojnim iskušenjima, istočnohercegovački muslimani (Bošnjaci) su uspijevali unaprijediti položaj i očuvati prisustvo u svojoj postojbini.[28] Međutim, bilo je i tu mjesta koja su relativno brzo nakon Bečkog rata, definitivno ostala bez muslimana (Bošnjaka) i njihove kulturno-historijske baštine. Ističemo primjer palanke Grahovo, kao i sela Kazanci na rubu Gatačkoga polja.[29]
*
Može se zaključiti da je nakon progresivnog XVI stoljeća, Hercegovački sandžak ušao u dugo razoblje opće dekadencije, straha i neizvjesnosti. Za vrijeme osmansko-mletačkih ratova XVII stoljeća hercegovački muslimani (Bošnjaci) su ispoljili izrazitu požrtvovanost i vitalnost pri odbrani domovine, ali istovremeno i bili izloženi stradanju. Ubijani su, protjeravani, zarobljavani i pokrštavani pri stihijskim pohodima hajduka i uskoka, kojima su dirigovali mletački providuri. Posljedica svega toga bili su zasigurno i veliki demografski gubici, koji se iz današnje perspektive teško mogu procijeniti. Uz to, muslimanska (bošnjačka) imovina sistematski je pljačkana i uništavana. Razmjere svega toga do sada nisu naučno sagledane. Ponegdje, još samo potpuno devastirana hercegovačka sela, i okolni zapušteni haremi, nijemo svjedoče o burnim događajima nesretnog Kandijskog i Bečkog rata.
U svakom slučaju, nepobitna je činjenica da se vojnim proširenjem mletačkog primorskog teritorija, kao i uobičajenom hajdučijom, automatski sužavao muslimanski (bošnjački) životni prostor u Hercegovini. Sličan trend, praćen novim bošnjačkim stradanjima, pod nešto izmijenjenim okolnostima, nastavio se i u narednim stoljećima - sve do posljednje agresije na državu Bosnu i Hercegovinu (1992-1995). Naravno, svemu tome je nakon prekida osmanske vlasti, redovno prethodilo akademsko i političko dehumaniziranje i denacionaliziranje Bošnjaka. Na pitanja zašto se historija ponavlja, gdje su korijeni stoljećima prisutnog zla, odnosno, da li ima kraja bošnjačkom uzmicanju u Hercegovini, još uvijek se čeka odgovor.
Izvori i literatura
- Aličić, S. Ahmed, Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem XVI stoljeća, POF, 40/1990, Sarajevo.
- Bešlija, Sedad (2017), Istimalet - Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), Sarajevo
- Čelebi, Evlija (1973), Putopis, Sarajevo
- Hafizović, Fazileta (2016), Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke republike 1701. godine, Zagreb-Sarajevo
- Хајдуци у Боки Которској 1648-1718, приредио Милош Милошевић, Титоград,
- Handžić, Adem (1994), Studije o Bosni, Istanbul
- Hasandedić, Hivzija (1999), Muslimanska baština Bošnjaka II, Mostar
- Imamović, Mustafa (2013), Knjiga pamćenja, Sarajevo
- Jurišić, Karlo (1972), Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb
- Kronika O. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662.- 86.), Starine, JAZU, Knj. XXI, Zagreb, 1889.
- Коцић, Марија (2013), Венеција и хајдуци у доба Морејског рата, Београд
- Korać, J. Vojislav (1971), Trebinje istorijski pregled, II, Period od dolaska Turaka do 1878. god., Prvi dio
- Mayhew, Tea (2008), Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule – Contado di Zara 1645-1718
- Mayhew, Tea (2013), Prodaja roblja na Jadranu u 17. stoljeću, Miscellanea Hadriatica et Mediterranea, br. 1, Zadar
- Roksandić, Drago (2003), Tiplex Confinium – ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800, Zagreb
- Solovjev, Aleksandar (1946), Trgovina bosanskim robljem do 1661. godine, GZM BiH, Nova serija, Sarajevo
- Sućeska, Avdo (1995), Bošnjaci u osmanskoj državi , Sarajevo
- Šabanović, Hazim (1959) Bosanski pašaluk - Postanak i upravna podjela, Sarajevo
- Taslidža, Faruk (2017), Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699), Mostar
[1] Hercegovački sandžak formiran je 1470. godine. O tome: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk - Postanak i upravna podjela, Sarajevo 1959. godine, str. 44-47.
[2] O osmanskoj političkoj strategiji istimalet vidi: Sedad Bešlija, Istimalet-Bosna u osmanskoj političkoj strategiji (15. i 16. stoljeće), Sarajevo 2017. godine
[3] O tome: Avdo Sućeska, Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo 1995. godine, str. 7, (dalje: A. Sućeska, Bošnjaci).
[4] O urbanizaciji u Bosni tokom XVI stoljeća: Adem Handžić, Studije o Bosni, Istanbul 1994. godine
[5] Ahmed S. Aličić, Opširni katastarski popis za oblast Hercegovu iz 1585. godine, Svezak I i II, Sarajevo 2014. godine, (dalje: A. S. Aličić, Opširni katastarski popis).; Ahmed S. Aličić, Privredna i konfesionalna struktura stanovništva u Hercegovini krajem XVI stoljeća, POF, 40/1990, Sarajevo 1991. godine, str. 138-186.
[6] A. Sućeska ističe bitnu činjenicu da je muslimansko-bošnjačko društvo tada bilo potpuno, tj. imalo je sve staleže: spahije, ulemu, gradske privrednike i seljaštvo (raju). O tome: A. Sućeska, Bošnjaci, 13-14.
[7] Gotovo redovno, ignorisana je činjenica da su muslimani Bosanskog ejaleta sebe uvijek u narodnom, političkom i jezičkom smislu smatrali i nazivali Bošnjacima. Tako su ih nazivali i Turci-Osmanlije, kao i zvanična osmanska administracija. Istovremeno, kao vjerska oznaka za iste muslimane koristio se naziv Turčin, kojim se željelo ukazati da su oni turske, odnosno islamske vjere. O tome: Mustafa Imamović, Knjiga pamćenja, Sarajevo 2013. godine, str. 270-271.
[8] O tome: Faruk Taslidža, Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699), Mostar 2017. godine, str. 21-35.
[9] Interesantno je napomenuti da npr. u cjelokupnoj talijanskoj historiografiji o povijesti Mletačke republike, nema gotovo ništa o vojnoj službi hajduka i uskoka, općenito morlačkih podanika i plaćenika. Njihova vojna uloga je potpuno marginalizovana. U toj literaturi jedine osobe sa imenom i prezimenom su Talijani. Morlaci postoje samo kao masa, zbirna imenica. O tome: Drago Roksandić, Tiplex Confinium – ili o granicama i regijama hrvatske povijesti 1500-1800, Zagreb 2003. godine, str. 128.
[10] Danas ulice i trgovi u brojnim gradovima Bosne i Hercegovine, kao i u susjednim državama, nose njihova imena.
[11] U vezi s tim interesantna su pisma koja su hajduci, želeći unaprijediti vlastiti status, slali mletačkim vlastima u Kotor. Vidi npr. pismo: Хајдуци у Боки Которској 1648-1718, приредио Милош Милошевић, Титоград, 1988, (dalje: Хајдуци)., 525, 595.
[12] Kronika O. Pavla Šilobadovića o četovanju u Primorju (1662.- 86.), Starine, JAZU, Knj. XXI, Zagreb 1889. godine, str. 109-115.
[13] Uzmimo samo primjer s početka Morejskog rata (iz maja 1684. godine) kada se nakon hajdučkog napada na selo Kazance u gatačkoj nahiji, u zarobljeništvu našao i tamošnji imam (hodža) - bliski rođak tadašnjeg bosanskog valije Osman-paše Kazanca. Njega je sa cjelokupnom porodicom (ženom i dvoje djece) u zatočeništvu držao hajdučki harambaša Bajo Nikolić Pivljanin. Za otkup iz ropstva tražena je enormna svota (od 500 cekina). O tome se, kako svjedoče mletački izvori, dugo pregovaralo, ali nam konačan epilog i sudbina kazanačkog imama nisu poznati. Vidi: Марија Коцић, Венеција и хајдуци у доба Морејског рата , Београд 2013. godine, str. 149, 153.
[14] U vezi s tim posebno se ističe uloga makarskog biskupa Petra Kačića. O tome: Karlo Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972. godine, str. 69.
[15] Orijentalni institut u Sarajevu, Inv. Br. 95/a, 92/1, 13. rebiul-evvel, 1100 (decembar 1688.)
[16] Izdvajamo slučaj iz ratne 1661. godine (maj-juni) kada je iz mletačkog Kotora za Napulj upućeno 92 zarobljenih hercegovačkih ''Turaka'' (Bošnjaka), uglavnom iz trebinjskog, bilećkog, gatačkog i ljubuškog kraja. Tada je zarobljeno i preko Jadranskog mora deportovano 57 žena (21 udata i 36 djevojaka i djevojčica) i 35 dječaka (ispod 15 godine) – sveukupno 92 muslimanskih duša. O tome: Aleksandar Solovjev, Trgovina bosanskim robljem do 1661. godine, GZM BiH, Nova serija, Sarajevo 1946. godine, str. 154-157.
[17] Tea Mayhew, Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule – Contado di Zara 1645-1718, 2008, str. 265.
[18] Tea Mayhew, Prodaja roblja na Jadranu u 17. stoljeću, Miscellanea Hadriatica et Mediterranea, br. 1, Zadar 2013. godine, str. 114..
[19] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, Mostar 1999. godine, str. 29, (dalje: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka).
[20] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 40-42.
[21] Putopisac Evlija Čelebi za gabelske muslimane 1665. godine kaže da oni kao ostali krajišnici, nose fesove i bijele prsluke, idu pod oružjem i govore bosanskim jezikom. Vidi: Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo 1973. godine, str. 467.
[22] F. Taslidža, Bosanski ejalet, 127-128.
[23] H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka , 13-24, 37-54.
[24] Fazileta Hafizović, Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke republike 1701. godine, Zagreb-Sarajevo 2016. godine, str. 166, 167-171, 180, (dalje: F. Hafizović, Popis).
[25]Fazileta Hafizović, Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke republike 1701. godine, str. 196.
[26] F. Hafizović, Popis, str. 301, 344, 348, 396-406, 472.
[27] Do kraja XVII stoljeća na mjestu današnjeg Trebinja nije bilo nikakvog grada niti varoši. Postojala je stara tvrđava Banvir, kao i sedam starih kula u sklopu sela Rupila (danas Hrupjela u predgrađu Trebinja). Gradnja nove trebinjske tvrđave i stvarna urbanizacija, započinju početkom XVIII stoljeća pod nadzorom Osman-paše Resulbegovića. O tome: Vojislav J. Korać, Trebinje istorijski pregled, II, Period od dolaska Turaka do 1878. god., Prvi dio, 1971, str. 209-221.
[28] Vidi: Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, Sarajevo 1990. godine
[29] U neposrednoj blizini palanke Grahovo (zaselak Bare), do Bečkog rata postojala je i hadži Ahmedova džamija, koja je 1701. godine evidentirana kao ruševina. F. Hafizović, Popis, 415. Grahovo se danas nalazi u sastavu države Crne Gore (općina Nikšić).
Zbornik radova "Dani mevluda i zikra", Mostar, 2018. godine, broj 3, str. 146-154.