Piše: Kenan ef. Ovčina
Sažetak: Cilj pisanja ovog rada jeste isticanje historijske i kulturne vrijednosti mesdžida, podsjećanje na važnost institucije vakufa za nastanak grada Mostara. Zatim, nastojat ćemo rasvijetliti dokaze o postojanju organiziranih oblika vjerskog života u njemu do zatvaranja i prezentirati današnji status mesdžida, koji je trenutno predmet uzurpacije i privatizacije u svrhu trgovačke djelatnosti, a uz to mu se osporava karakter vjerskog objekta i vakufa kao takvog.
Ključne riječi: sultan Selim, vakuf, mesdžid, Mostar, uzurpacija
Uvod
Za vrijeme vladavine sultana Selima I Javuza (1512-1520) u Mostaru neposredno uz Stari most na lijevoj obali rijeke Neretve je sagrađen mesdžid na ime navedenog sultana.
U zemljišnoknjižnom izvatku Općinskog suda u Mostaru, ovaj mesdžid je evidentiran kao “džamija sa gradilištem i dvorištem u Starom gradu”[1]. Interesantna je činjenica da ovaj mesdžid nikad nije bio predmet nacionalizacije niti je prelazio u državno vlasništvo po nekom drugom osnovu.
Kao i svi drugi mesdžidi, džamije i ostali vakufski objekti, ovaj mesdžid je vlasništvo Islamske Zajednice, odnosno njime kao titular upravlja Medžlis Islamske zajednice Mostar, s obzirom na nedvojbenu namjeru njegovog vakifa da služi vjernicima u svrhu obavljanja namaza. Mesdžid (ar. mjesto činjenja sedžde – džamija) je isključivo objekat vjerskog karaktera i kao takav bi trebao služiti svrsi za koju je sagrađen.
Vakuf – institucija islamske civilizacije
Vakuf je svako dobrovoljno zaviještanje imovine u svrhu općeg dobra odnosno trajna dodjela određene imovine u vjerske, društvene i dobrotvorne svrhe[2]. To je jedna od najstarijih institucija islamske civilizacije s obzirom da datira iz vremena poslanstva i ima jako značajnu ulogu u društvenom i kulturnom životu zemalja gdje žive muslimani. Vakuf kao šerijatsko – pravna institucija svoje uporište i legitimitet crpi iz etičkih smjernica Kur'ana, Poslanikova, s.a.v.s., sunneta, tradicije i konsenzusa prve generacije muslimana, a neopozivost i neotuđivost su njegova načela koja su sadržana u Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu da se vakuf ne može prodati, pokloniti ni naslijediti.
Nastanak vakufa u Mostaru, kao i cijeloj Bosni i Hercegovini, usko je vezan sa uspostavljanjem sistema državne vlasti na temeljima Šerijata što povezujemo sa osmanskim osvajanjem ovih prostora. Ovaj grad je u to vrijeme imao preko 70 samostalnih vakufa.
Institucija vakufa je dala nemjerljiv doprinos u formiranju svih urbanih sredina, s obzirom da su se uloge države i vakufa u to vrijeme prožimale. Historijski gledano, vakufi prolaze kroz mnoge teškoće i izazove: Tokom historije ova institucija prolazi kroz teška iskušenja u vidu neprijateljskih operacija sa susjednih teritorija, požara i drugih elementarnih nepogoda, uzurpacije i agrarnih reformi, nacionalizacije vakufskih dobara i slabosti u organizaciji i upravljanju vakufskim dobrima.[3] Vakufi su uspjeli preživjeti sve ove nasrtaje, a danas se o njima stara Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: IZ u BiH) na osnovu normi i načela islama, odnosno njeni organi, shodno Ustavu IZ u BiH koji kaže u članu 28., 'imovinu Islamske zajednice čine vakufska dobra i druge stvari, prava i novčana sredstva.' Čl. 31. kaže da „svako fizičko i pravno lice može u duhu šerijatskih propisa osnovati vakuf“. Na osnovu ustavnih ovlaštenja, na zasjedanju održanom 22. maja 1999. godine, Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je donio Statut Vakufske direkcije po kome je potvrđeno da su organi koji sudjeluju u upravljanju vakufskom imovinom medžlis Islamske zajednice, posebni samostalni vakuf i mutevelije.[4]
Historijat mesdžida
U urbanom dijelu grada Mostara se nalazilo nekoliko mesdžida, što je podrazumijevalo sakralni objekat – džamiju bez munare, a većinom i bez minbera. To su bile mahalske bogomolje u kojima se nisu obavljale džume i bajram – namazi. Upravo je kuriozitet ovog grada, po ovom pitanju, postojanje mesdžida s malim munarama, od kojih je još originalna ona na mesdžidu Hadži Huseina Kotle, te na poslijeratno obnovljenom Jahja Esfelovom mesdžidu. U Mostaru je bilo sagrađeno ukupno 10 mesdžida, od kojih su tri danas obnovljena.[5]
Sultan Selimov mesdžid je, uz Sinan – pašinu džamiju, najstariji vakuf Mostara.[6] Nalazi se na mjestu gdje su udareni prvi temelji ovom gradu. Na mesdžidu nije postojao natpis iz kojeg bi se mogla utvrditi tačna godina njegove gradnje, ali se sa sigurnošću može prihvatiti da je sagrađen u vrijeme vladavine sultana Selima I Javuza između 1512. i 1520. godine. Njegova površina je 80 m2, a površina njegove nadstrešnice 23 m2.[7]
Hivzija Hasandedić tvrdi da se prvi spomen ovog medžida nalazi u vakufnami Derviš-paše Bajezidagića (napisana 1593. god.) gdje se ona naziva „Emirova“ (vladareva) džamija, jer je u to vrijeme bila jedina džamija sagrađena na ime jednog vladara koja je u narodu pored prvog nosila i naziv Careva džamija. Uzimajući u obzir opširni popis Hercegovačkog sandžaka iz 1516. godine, možemo zaključiti da je ova džamija već tada postojala, gdje je navedena kao Časna džamija. Bez sumnje, radi se upravo o ovoj džamiji, jer takve kvalifikacije nisu mogle dobiti druge islamske bogomolje osim vladarskih.[8] Mesdžid je bio jedini u Mostaru koji je sagrađen na ime jednog vladara i koji se do početka 20. stoljeća izdržavao iz državnih sredstava (s obzirom da je bio sultanski vakuf). Nakon 1900. god. imama ovog medžida je plaćala zajednička vakufska kasa.[9]
Spomen džamije sultana Selima je zabilježen i u Putopisu Evlije Čelebije koji je kroz Mostar proputovao 1664. godine.
Istraživači kulturno-historijskog naslijeđa navode spomen mesdžida u vakufnami Kejvan kethode prije 1593. godine: U vakufnami Kejvan kethode, kao svjedok prilikom legalizacije njegove druge vakufname iz 1558. godine na sudu se pojavljuje i mevlana Muslihuddin, koji je razriješen dužnosti mutevelije vakufa sultana Selima.“[10]
Važnost ovog mesdžida je nemjerljiva, jer se nalazi u sklopu kompleksa Starog mosta te je upravo iz tog razloga obnovljen u sklopu obnove mosta i stare jezgre Mostara.[11] S obzirom na njegovu neizmjernu kulturno-historijsku vrijednost Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika ga je proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine u sklopu graditeljske cjeline Starog mosta sa kulama.[12] Historijska je činjenica da je most dugo vremena služio kao munara mesdžidu. Naime, na habitu ćuprije s njene južne strane nalazio se je jedan kamen nešto izdignutiji iznad kaldrme, koji je mujezinu služio kao stajalište. Kad bi stao na taj kamen, bio je okrenut kibli, kao izlaz na šerefe munare.[13] Također, ovaj kamen (tur. ezan-taš) je služio kao munara kako Sultan Selimovom mesdžidu, tako i Sinan-begovom mesdžidu u blizini punih pedeset i pet godina, sve dok se uz njega nije izgradila munara, te je mesdžid postao poznat kao Atik ili Stara džamija.[14] U prilog ovome je i Alija Nametak zabilježio predanje da su čuvari (mustahfizi) mostarske tvrđave, koji su klanjali u ovoj džamiji, okuisali na usponu mosta.[15] Ezan-taš je bio prisutan i imao svoje mjesto na Starom mostu sve do ratnih razaranja, što vidimo iz dopisa i zahtjeva tadašnjeg mostarskog muftije h. Seid ef. Smajkića gradskim vlastima da vrate ovaj kamen kako bi se koristio u izvornoj namjeni.[16]
Mesdžid sultana Selima je imao razvijen vjerski život, što spoznajemo iz historijske građe o njegovim imamima i mujezinima, pa je čak imao uposlenog i muallima, što znači da je se u njemu vršilo i podučavanje djece.
Džamiju je pokušalo zatvoriti 29. decembra 1932. god.[17] tadašnje Sresko vakufsko – mearifsko povjerenstvo u Mostaru zbog nepostojanja džemata, međutim Vakufska direkcija u Sarajevu nije udovoljila tom zahtjevu.[18] Drugi dokumenti iz tog perioda potvrđuju opadanje vjerske svijesti kod mostarskih muslimana što je bila indirektna posljedica oduzimanja vakufske imovine što je rezultiralo slabljenjem vjerskih institucija u organizacionom smislu i nedostatak vjerskih aktivnosti. Uzrok ovom stanju je bio atak sistema vlasti u vremenu Kraljevine Jugoslavije koji su oduzimanjem vakufskih nekretnina realizirali infrastrukturne projekte u Mostaru.[19] Konačno je ovakav tretman vakufskih objekata od strane tadašnje vlasti rezultirao sa šest džamija i tri mesdžida koji su se stavili van funkcije, a baš oni će biti prve mete rušenja i nacionalizacije u kasnijem komunističkom sistemu.[20]
Što se tiče statusa mesdžida u vrijeme socio-komunističke vlasti nalazimo vrlo šture i fragmentirane informacije te znamo da je jedno vrijeme služio kao galerija za izložbu slika.[21] Mada nikad nije provedena nacionalizacija ovog vakufa, Opština Mostar ga je držala u svom posjedu.[22] Nalazimo i podatke iz posljednjeg rata da je u njemu bila jorgandžijska radnja.[23]
Vjerski život u mesdžidu
S obzirom da je mesdžid napravljen uz Stari most i dvije stražarske kule, značajan broj njegovog džemata su činili vojnici koji su tuda ordinirali. Međutim, s obzirom na mnogobrojne dokumente i pisane tragove o imenima imama koji su tu obavljali dužnost, nalaže se zaključak da je mesdžid imao razvijen vjerski život, te da su se u njemu obavljale određene vjerske aktivnosti, kao i mektebska pouka. Tako nalazimo navode tri službenika koji su u njemu obavljali dužnost u periodu nedugo nakon njegove gradnje, od kojih je jedan imao visoko ulemansko ili kadijsko zvanje, što vidimo iz nadimka mevlana: Imam i hatib džamije bio je mevlana Bajezid hodža, mujezin hodža Ali, a kajim Ahmed Čelebi. Mualim u džamijskom mektebu bio je mevlana Bajezid.[24] U spomenutoj vakufnami Derviš-paše Bajezidagića se navodi da petkom njegov muderris kazuje vazu-nasihat u Sultan-žamiji dok se njegova medresa napravi.[25]
Jedno vrijeme imam, hatib i mutevelija ovog vakufa je bio istaknuti mostarski intelektualac Mustafa efendija Muki – zade (Mukić). Ovu dužnost je napustio 1849./1265. godine, kada je preuzeo položaj muftije Mostara.[26]
U novije vrijeme, tačnije od polovine pretprošlog stoljeća imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili su članovi porodice Gluhića. Za vrijeme Omer-paše Latasa za imama ove džamije dekretom je postavljen Omer ef. Gluhić koji je tu dužnost obnašao sve do svoje smrti 1884. godine. Od 1884. do 1892. godine imamom ove džamije bio je sin mu hafiz Muhamed ef. Posljednji imam ove džamije bio je Salih ef. Novo...[27]
Arhivska građa vezana za Sultan Selimov mesdžid
Historijska građa odnosno dokumenti koje nalazimo u Arhivu Vakufskog povjerenstva pri Arhivu Hercegovačko – Neretvanskog kantona (u daljem tekstu: AHNK-AVP) nedvojbeno potvrđuju da mesdžid Sultana Selima ima svoj vjerski legitimitet kao vakufski objekat, da u svom vakufu ima jednu magazu koja se daje različitim licima u najam preko ugovora koje odobrava Sresko vakufsko – mearifsko povjerenstvo (u daljem tekstu: povjerenstvo) u Mostaru[28], te da ima svoje uposlenike imame i mujezine. Arhivska građa o mesdžidu koju smo uspjeli sakupiti i detaljno pregledati potiče iz vremena Austro-Ugarske monarhije i prve dvije Jugoslavije.
Mesdžid Sultana Selima Javuza se spominje u 114 arhivskih dokumenata, a u gotovo svim se striktno navodi da se radi o vakufu ili vakufskim magazama/dućanima.
Iz uredovne potvrde od 07. marta 1920. god. saznajemo da je hafiz Salih ef. Novo iz Mostara, dekretom Ulema – medžlisa u Sarajevu od 12. jula 1910. godine broj 3264/757 imenovani imam Javuz sultan Selimove džamije u Mostaru.[29] Navedeni imam, hafiz Novo koji je tada imao imamski dekret duže od 32 godine, u više navrata traži povećanje plaće što naslovljava kao molbu povjerenstvu, navodeći kako mu trenutna plaća od 100 dinara nije dovoljna za dostojanstven život, s obzirom da je doživio životnu dob od 66 godina te mu nije moguće fizički ništa privređivati za izdržavanje sebe i svoje porodice.[30] Ukupno je hafiz Novo tri puta tražio povećanje primanja, što je odbijeno iz finansijskih razloga.[31] U arhivskim dokumentima nalazimo i zapisnik o prihodima imama Sultan Selimove džamije Omer ef. Gluhića iz 1909. god[32], pa možemo na osnovu navedene uredovne potvrde zaključiti da je službovao u mesdžidu do 1910. god., gdje ga je naslijedio hafiz Novo.
U arhivu vakufskog povjerenstva nalazimo i dokumente o dvojici mujezina mesdžida Sultana Selima, i to uredovnu potvdu o službi mujezina Mustafe Čekre 1915. god.[33] i molbu za povećanjem plaće mujezina Asima Kalajdžića 1921. godine.[34]
S obzirom da je povjerenstvo u Mostaru tražilo da zatvori mesdžid i njegove službenike prebaci u Tabačicu džamiju u blizini zbog nepostojanja džemata[35], Vakufska direkcija u Sarajevu je odbila zahtjev time što je zahtjevala da imam Novo ostane u sultan Javuzovom mesdžidu, a za imama Tabačice džamije da se imenuje Hasan ef. Nametak.[36] Odluka je zasigurno sprovedena što potvrđuju molbe hafiza Nove koji šalje zahtjeve 1936. i 1937.god. za povećanje plaće, te su se ibadetske aktivnosti nastavile odvijati u ovom mesdžidu. Hafiz Novo je umro 1949. god., ali ne nalazimo podatak do koje je godine vršio dužnost imama u ovom mesdžidu.
Također, što se tiče službenika koji su djelovali u ovom mesdžidu nalazimo izvještaj o refundiranju prekoračenja isplaćene plaće po muteveliji hafizu Husein ef. Puziću, imamu džamije vakufa Sultan Selim Javuz u 1929. god.[37] koji je poslala Vakufska direkcija u Sarajevu čime zaključujemo da je u jednom periodu obavljao imamsku dužnost zajedno sa hafizom Novom.
Mnogobrojni su dokumenti najamskih ugovora između fizičkih subjekata i mutevelija koji su zastupali vakuf Javuz-sultan Selima, kojima se izdaje u najam vakufska magaza kod Starog mosta.[38] Ovi ugovori sežu sve do 1936. god. i većinom su bili jednogodišnjeg trajanja. Pošto su mutevelije vakufa ti koji se brinu i pravno predstavljaju vakuf u svim pitanjima, u ovakvim i sličnim ugovorima, te u zahtjevima o polaganju novca, mukata[39] i bekaje[40], te svim građevinskim dokumentima, u uvidu u arhisku dokumentaciju vidimo da ih potpisuju Ibrahim ef. Mahinić i šejh Osman Osmanović, koji su bili mutevelije ovog vakufa od kraja 19. stoljeća do kraja tridesetih godina prošlog stoljeća.[41] Oni su uredno na kraju svake godine polagali završne račune poslovanja vakufa, kao i dnevnike primitaka i izdataka povjerenstvu (nekada su pozivi odn. nalozi za pologom dolazili direktno od povjerenstva koje je detaljno kontrolisalo i evidentiralo vakufske prihode) koji su sve redom dokumenti finansijske i računovodstvene prirode.[42]
Mesdžid od njegove obnove 2004.
Mesdžid je, nakon obnove u sklopu Starog mosta, predat Medžlisu Islamske zajednice Mostar (u daljem tekstu: Medžlis), svom stvarnom titularu, na korištenje.[43] Također, obnovljen je dućan na Starom mostu koji pripada Sultan Selimovom vakufu i koji se izdaje pod zakup. Površina tog dućana je 58 m2.[44]
Izvršni odbor Medžlisa na sjednici 05.05.2004. god. donosi odluku da se dodijeli Sultan Selimov mesdžid na korištenje u sadržajnom smislu Islamskom kulturnom centru u Mostaru (u daljem tekstu: IKC)[45] čiji je direktor mr. Salih ef. Čolaković. Mesdžid je tada dodijeljen s ciljem prezentacije islamskog kulturnog nasljeđa i vjerskih naučnih dostignuća bosanskohercegovačkih muslimana, upravo računajući na autoritativnost i ugled spomenutog direktora te da će se, a s obzirom na lokalitet mesdžida na najfrekventnijem mjestu u gradu, predstaviti otvorena narav islama i naše višestoljetne bosanskohercegovačke tradicije. Njegova namjena je tada trebala biti izložbena, kulturna, reprezentativna sa stalnim postavkama filmskog materijala o rušenju Starog mosta, te da ulaz turistima bude besplatan u cilju prezentacije razmjera urbicida, kulturocida i svih drugih oblika zločina prema gradu Mostaru.[46]
Međutim, uskoro je utvrđeno da se mesdžid zloupotrebljava u komercijalne svrhe, time zapostavljajući svoju obrazovno – kulturnu djelatnost te Izvršni odbor stornira svoju odluku i mesdžid vraća mesdžid u svoju nadležnost.[47]
Direktor Čolaković ne prihvata i ne provodi odluku, nastavljajući odvijati trgovačku djelatnost, koja inače u džamijama nije dozvoljena na osnovu hadisa Poslanika, s.a.v.s.: “Kada vidite nekoga ko prodaje ili kupuje u džamiji, recite mu: ‘Ne dao ti Allah, dž.š., da zaradiš u svom trgovanju.’[48] U tom kontekstu Vijeće za fetve Rijaseta IZ-e u BiH 05. juna 2012. god. izdaje fetvu da se Sultan Selimov mesdžid vrati njegovoj izvornoj namjeni da bude mesdžid za obavljanje uobičajenih islamskih aktivnosti definiranih normativnim aktima Islamske zajednice.[49]
Nakon što je Kantonalni sud na prijedlog osnivača (Medžlisa) ugasio IKC, ef. Čolaković je izvršio registraciju privatnog privrednog društva sa ograničenom odgovornosti “Cezar Stari grad” tom prilikom u potpisanoj izjavi navodeći da objekat Sultan Selimovog mesdžida ispunjava sve urbanističko građevinske uslove za obavljanje djelatnosti bez priloženog validnog i valjanog ugovora o korištenju[50] i bez ikakve prethodne konsultacije sa osnivačem. U svemu ovome je zabrinjavajuće i simptomatično prihvatanje i pristanak tretiranja vakufske imovine kao privatne od strane gradske administracije.
Zaključak
Na osnovu navedenih historijskih, dokumentiranih i arhivskih činjenica možemo kazati da vakuf Sultana Selima I Javuza na Starom mostu u sklopu stare jezgre grada Mostara ima svoj historijski kontinuitet vjerskog objekta, kao i legitimitet vakufa.
Ovaj mesdžid je kroz čitavo svoje postojanje bio i ostao vakuf, i nikada nije bio gradska ili pak državna imovina kako se želi prestaviti neistinitom i tendecioznom izjavom u spomenutoj emisiji Federalne televizije izrečenom od strane direktora IKC Salih ef. Čolakovića: “To je bio državni objekat, to nije vakuf nikad bio niti je vakufski objekat, niti je džamija.”
To što je država sagradila i održavala ovaj vakuf ne dokazuje njegov drugi status mimo vakufskog jer je takav slučaj sa svim džamijama sagrađenim sa kraja XV i početka XVI stoljeća u slavu sultana kojima su bile posvećene.[51]
Ovaj vakuf je imao, mimo molitvenog prostora, svoj dućan, prihode, svoje mutevelije, imame i mujezine, kao i muallime u jednom periodu. I danas prilikom ulaska u ovaj prostor vidimo očite elemente džamijskog prostora – mihrab, minberu i mahfil.
Na kraju rada izražavamo svoje iskrene nade vraćanja ovog objekta svojoj namjeni, te da će predstavljati još jedan mostarski vakuf koji je neizmjerno važan za organizirani rad IZ u Mostaru. Gotovo svi sistemi vlasti su bili nenaklonjeni prema vakufu, a historijski primjer odluka Predsjedništva Skupštine Opštine Mostar iz 1995. i 1997. godine o povratku vakufske imovine titularu[52] je svijetli primjer ispravljanja historijske nepravde i poštenijeg odnosa prema instituciji. S obzirom da je Mostar jedina sredina gdje su od strane državnih organa vraćeni vakufi IZ-i, posebna je i permanentna obaveza službenika i uposlenika ove institucije da to čuvaju kao emanet i budu primjer odnosa prema vakufskoj imovini široj javnosti.
Reference
- Alibašić, Ahmet i Mujić, Munir (ur.), Institucije islamske civilizacije, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2017.
- Arhiv Hercegovačko – Neretvanskog kantona – Arhiv vakufskog povjerenstva, dokumenti broj: 253/96 (404/96), 68/01 (57/01), 47/02 (97/02), 58/04 (90/04), 75/06 (166/06), 46/09 (138/09), 50/09 (145/09), 96/12 (166/12), 57/13 (109/13), 237/13 (501/13), 17/13 (825/13), 109/13 (967/13), 116/14 (164/14), 39/15 (44/15), 80/16 (83/16), 151/17 (177/17), 338/17 (b/b), 238/17 (730/17), 100/18 (97/18), 122/30 (172/30), 90/30 (504/30), 69/32 (473/32), 193/92 (82/92), 212/95 (275/95), 82/96 (96/96), 220/96 (367/96), 221/96 (368/96), 257/96 (410/96), 68/01 (57/01), 98/09 (634/09), 106/09 (648/09), 317/10 (744/10), 193/92 (82/92), 55/98 (470/98), 44/20 (74/20), 64/99 (203/99), 226/32 (651/32), 166/10 (1147/10), 334/16 (b/b), 241/30 (697/30), 217/32 (641/32), 95/33 (408/33), 233/33 (756/33), 280/33 (809/33), 79/35 (84/35), 87/35 (94/35), 228/35 (563/35), 61/37(64/37), 62/37 (65/37), 156/39 (685/39), 180/39 (709/39), 99/50, 289/50, 57/36 (470/36), 116/21 (259/21), 103/37 (114/37), 205/09 (830/09), 140/15 (621/15), 124/21 (269/21), 226/32 (651/32), 81/30 (492/30);
- Arhiv Medžlisa br. 832/04 Zapisnik o predaji ključeva objekta br. 2 – Sultan Selimovog mesdžida od 27.07.2004. god.
- Arhiv Medžlisa Mostar - Podatke o posjedu dala Opštinska geodetska uprava 1994.god.
- Čar-Drnda, Hatidža, Nastanak Mostara – urbani i demografski razvoj grada do kraja 16. stoljeća, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2014.
- Ćeman, Senad, Vakufi i fondacije – Komparativna studija o položaju vakufa i fondacija u šerijatskom pravu i pozitivnim zakonskim propisima u Bosni i Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 2011.
- Dedović, Salem, Vakufi u Mostaru od 1931. do 2013., magistarski rad, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2016.
- Dopis Izvršnog odbora Medžlisa br. 197-04/12 od 20.04.2012.god. upućen Vijeću za fetve Rijaseta IZ u BiH
-Dopis Muftijstva mostarskog br. 83/04 od 16.04.2004. upućen direktoru PCU-a g. Rusmiru Ćišiću
- Eminović, Hasan i Trbonja, Salih, Mostarske džamije –foto-monografija, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2009.
- Fetva Vijeća za fetve Rijaseta IZ u BiH br. 08/12 od 05.06.2012.
- Hasandedić, Hivzija, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2000.
- Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2005.
- Hrvačić, Esad, Restitucija i njeno pravno utemeljenje, Hikmet, br. 9-12, Tuzla, 2000.
- Izjava Salih ef. Čolakovića br. 15/57 od 08.05.2018. god. ovjerena kod Općinskog suda Mostar
- Mulić, Jusuf, Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992), Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2008.
- Mulić, Jusuf, Ćuprija sultana Sulejmana-hana u Mostaru, poznata kao Stari most, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2009.
- Nakičević, Omer, Karabeg, Sarajevo 2001.
- Nametak, Alija, Stari most u Mostaru, Sarajevo, 1932.
- Nametak, Hasan, „Mostarske džamije i njihovi vakufi“, Novi behar, god. X, broj 20-22, 1937.god
- Odluka Izvršnog odbora Medžlisa IZ Mostar O dodjeli objekata na korištenje IKC-u br. 363/04 od 17.05.2004.god.
- Odluka Izvršnog odbora Medžlisa o vraćanju mesdžida na korištenje Medžlisu br. 799-11/06 od 28.11.2006. god.
- Pašić, Amir, Celebrating Mostar: architectural history of the city 1452-2004, Grin, Gračanica, 2005.,
- Salkić, Muhamed, Ustavi Islamske zajednice, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
- San’ani (el-), Muhammed b. Isma’il, Subulu’s-selam, preveo: Omer Nakičević, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2003., tom I
- Službeni glasnik BiH od srijede 01.12.2004., broj 53 – stranica 5624
- Škrijelj, Meliha, prilog u emisiji Mreža Federalne televizije, 29.10.2018.god., https://www.youtube.com/watch?v=I6NXJXjPHDs&index=5&list=PL4ZZ0PYxuW4BRGf6hP92qJbKRrsdXjTu7
- Zbornik radova o vakufima, Mukate vakufi u Bosni i Hercegovini, Vakufi u Banja Luci, Turali-begov vakuf u Tuzli, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija Sarajevo, Medžlis Islamske zajednice Tuzla, 2012.
- Zemljišnoknjižni izvadak Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Mostaru od 19.03.2018. br. 058-0-NAR-18-004-182.
[1] Zemljišnoknjižni izvadak Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Mostaru od 19.03.2018. br. 058-0-NAR-18-004-182
[2] Ur: Ahmet Alibašić i Munir Mujić, Institucije islamske civilizacije, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2017., str. 648.
[3] Senad Ćeman, Vakufi i fondacije – Komparativna studija o položaju vakufa i fondacija u šerijatskom pravu i pozitivnim zakonskim propisima u Bosni i Hercegovini, El-Kalem, Sarajevo, 2011., str. 15.
[4] S. Ćeman, Vakufi i fondacije..., str. 28. prema: Muhamed Salkić, Ustavi Islamske zajednice, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 352.; Esad Hrvačić, Restitucija i njeno pravno utemeljenje, Hikmet, br. 9-12, Tuzla, 2000., str. 265.
[5] Vidi: Hasan Eminović i Salih Trbonja, Mostarske džamije –foto-monografija, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2009., str. 151-168.
[6] Vidi: Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Islamski kulturni centar Mostar, Mostar, 2005., str. 64.
[7] H.Eminović i S.Trbonja, Mostarske džamije..., str. 159.
[8] Jusuf Mulić, Četiri stoljeća Mostarskog muftijstva (1592-1992), Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2008., str. 189.;
[9] Hasan Nametak, „Mostarske džamije i njihovi vakufi“, Novi behar, god. X, broj 20-22, 1937.god., str. 272.
[10] Hatidža Čar-Drnda, Nastanak Mostara – urbani i demografski razvoj grada do kraja 16. stoljeća, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2014., str. 90.
[11] Vidi: Amir Pašić, Celebrating Mostar: architectural history of the city 1452-2004, Grin, Gračanica, 2005., str. 148.
[12] Vidi: Službeni glasnik BiH od srijede 01.12.2004., broj 53 – stranica 5624
[13] Jusuf Mulić, Ćuprija sultana Sulejmana-hana u Mostaru, poznata kao Stari most, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2009., str. 95.
[14] Isto, str. 95.
[15] Alija Nametak, Stari most u Mostaru, Sarajevo, 1932., str. 314.
[16] Dopis Muftijstva mostarskog br. 83/04 od 16.04.2004. upućen direktoru PCU-a (Agencije za izgradnju Staroga mosta i obnove kulturne baštine Mostara) g. Rusmiru Ćišiću
[17] Ova godina se navodi godinom prestanka rada mesdžida, u djelima H. Hasandedića, kao i savremenih istraživača koji su se vjerovatno referisali na njega. Međutim, arhivska građa potvrđuje da to nije slučaj, te nalazimo molbu imama ovog mesdžida za povećanjem plaće 1937. god.
[18] Arhiv Hercegovačko-Neretvanskog kantona, Arhiv vakufskog povjerenstva br. 226/32 (651/32)
[19] Vidi: Salem Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931. do 2013., magistarski rad, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2016., str. 1.
[20] Vidi: Isto, str. 23.
[21] Vidi: H. Čar-Drnda, Nastanak Mostara..., str. 91.
[22] Vidi: S. Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931. do 2013., str. 18.
[23] Vidi: Arhiv Medžlisa Mostar - Podatke o posjedu dala Opštinska geodetska uprava 1994.god., a prihode ubirala Radna organizacija grada Mostara
[24] J. Mulić, Ćuprija sultana Sulejmana-hana...,str. 95.
[25] H. Nametak, Mostarske džamije..., str. 272.
[26] H. Čar-Drnda, Nastanak Mostara, str. 91. prema: Omer Nakičević, Karabeg, Sarajevo 2001., str. 25-27.
[27] Hivzija Hasandedić, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar, 2000., str. 150.
[28] U dražbenom zapisniku iz 1889. god. o gradnji dvospratne magaze za sultan Selimov vakuf u AHNK-AVP br. 64/99 (203/99) vidimo da su tadašnje vakufsko povjerenstvo u Mostaru sačinjavali: muftija Ali ef. Džabić, h. Abdulah ef. Riđanović, Hamza ef. Puzić i h. Ahmed-beg Hadžiomerović
[29] AHNK-AVP, br. 44/20 (74/20)
[30] AHNK-AVP, br. 57/36 (470/36)
[31] Vidi: AHNK-AVP, br. 116/21 (259/21) i 103/37 (114/37)
[32] Vidi: AHNK-AVP, br. 205/09 (830/09)
[33] Vidi: AHNK-AVP, br. 140/15 (621/15)
[34] Vidi: AHNK-AVP, br. 124/21 (269/21)
[35] U spomenutom dokumentu AHNK-AVP br. 226/32 (651/32) odnosno zahtjevu koji povjerenstvo šalje Vakufskoj direkciji u Sarajevo putem Muftijstva se kaže: Džamija vakufa Sultan Javuz Selim, koja se nalazi u Mostaru, Stari grad, ostala je bez džemata, a ima imama i muezina, koji su plaćeni iz sredstava navedenog vakufa, dok je Tabačica džamija srazmjerno veoma dobro posjećena sa džematom naročito preko ramazana, a nema stalnog imama. Stoga je povjerenstvo u sjednici od 27/.XII. 1932. god. zaključilo da se zatvori Sultan J. Selim džamija a njezin imam i muezin ukinu odnosno premjeste u Tabačicu džamiju sa mjesečnom plaćom od Din. 150. – imamu, Din. 50. – muezinu kao i sva njezina prostirka da se prenese u Tabačku džamiju. Prednji zaključak stavlja se naslovu na znanje i odobrenje.
[36] AHNK-AVP, isto.
[37] AHNK-AVP, br. 81/30 (492/30)
[38] Vidi: AHNK-AVP: zapisnik o najmu Hakije Kalajdžija br. 166/10 (1147/10), najamni ugovor Avdaga Kalajdžić br. 334/16 (b/b), najamni ugovor Osman Đelilović br. 241/30 (697/30), najamni ugovor Mrvo Simo br. 217/32 (641/32), najamni ugovor Avdo Balić br. 95/33 (408/33), najamni ugovor Mrvo Simo 233/33 (756/33), najamni ugovor Salih Drače br. 280/33 (809/33), najamni ugovor Abdulah Balić br. 79/35 (84/35), najamni ugovor Manjgo Ibrahim br. 87/35 (94/35), najamni ugovor Kajtaz Ragib br. 228/35 (563/35), najamni ugovor Havadža Husein br. 61/37(64/37), najamni ugovor Muhamed Dragnić br. 62/37 (65/37), najamni ugovor Karadža Huso br. 156/39 (685/39), najamni ugovor Jahić Ramo br. 180/39 (709/39), najamni ugovor Bajić Avdaga br. 99/50, najamni ugovor Avdo Kalajdžić br. 289/50;
[39] Naziv za sistem podijeljenog vlasništva odn. mukata vakuf jeste davanje vakufskog zemljišta pod zakup nekoj osobi da na njemu izgradi objekat uz obavezu plaćanja kirije, bez konačnog vremenskog limita. U ovom slučaju vakuf je vlasnik zemljišta, a zakupac vlasnik objekta. (Zbornik radova o vakufima, Mukate vakufi u Bosni i Hercegovini, Vakufi u Banja Luci, Turali-begov vakuf u Tuzli, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija Sarajevo, Medžlis Islamske zajednice Tuzla, 2012., str. 10
[40] Naziv za ostatak vakufskog prihoda
[41] Vidi: AHNK-AVP: 193/92 (82/92), 212/95 (275/95), 82/96 (96/96), 220/96 (367/96), 221/96 (368/96), 257/96 (410/96), 68/01 (57/01), 98/09 (634/09), 106/09 (648/09), 317/10 (744/10), 193/92 (82/92), 55/98 (470/98)
[42] Vidi: AHNK-AVP: 253/96 (404/96), 68/01 (57/01), 47/02 (97/02), 58/04 (90/04), 75/06 (166/06), 46/09 (138/09), 50/09 (145/09), 96/12 (166/12), 57/13 (109/13), 237/13 (501/13), 17/13 (825/13), 109/13 (967/13), 116/14 (164/14), 39/15 (44/15), 80/16 (83/16), 151/17 (177/17), 338/17 (b/b), 238/17 (730/17), 100/18 (97/18), 122/30 (172/30), 90/30 (504/30), 69/32 (473/32)
[43] Vidi. Arhiv Medžlisa br. 832/04 Zapisnik o predaji ključeva objekta br. 2 – Sultan Selimovog mesdžida od 27.07.2004. god.
[44] S. Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931. do 2013., str. 23.
[45] Odluka Izvršnog odbora Medžlisa IZ Mostar O dodjeli objekata na korištenje IKC-u br. 363/04 od 17.05.2004.god.
[46] Vidi: Dopis Izvršnog odbora Medžlisa br. 197-04/12 od 20.04.2012.god. upućen Vijeću za fetve Rijaseta IZ u BiH
[47] Odluka Izvršnog odbora Medžlisa o vraćanju mesdžida na korištenje Medžlisu br. 799-11/06 od 28.11.2006. god.
[48] Muhammed b. Isma’il es-San’ani, Subulu’s-selam, preveo: Omer Nakičević, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2003., tom I, str. 508.
[49] Vidi: Fetva Vijeća za fetve Rijaseta IZ u BiH br. 08/12 od 05.06.2012.
[50] Vidi: Izjava Salih ef. Čolakovića br. 15/57 od 08.05.2018. god. ovjerena kod Općinskog suda Mostar
[51] Vidi: J. Mulić, Četiri stoljeća mostarskog muftijstva..., str. 189.
[52] Radi se o dvije odluke Predsjedništva Skupštine Opštine Mostar o prenošenju na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice nacionalizovanih nekretnina vakufske imovine.
Glasnik Rijaseta IZ u BiH, Sarajevo, 2018. godine, broj 11-12, str. 909-924
