Početkom 16. vijeka sagrađena, početkom rata devedesetih do temelja srušena u centru Nevesinja, iznova se uzdigla obnovljena Dugalića džamija.
Piše: Miljan Kovač
Posljednja u nizu od 12 porušenih džamija na području ove opštine, trebalo bi da zvanično bude otvorena već sljedećeg ljeta. Privode se kraju završni radovi.
Očekuju se na otvaranju brojni vjernici i gosti.
Obnova ovog objekta znači da se Nevesinju vraća jedan od njegovih vjekovnih simbola.
Nažalost, stvarnost govori da to ne garantuje i povratak njegovih nekadašnjih stanovnika i njihovih potomaka, rođenih u nekim drugim gradovima u koje su izbjegli, uglavnom istovremeno sa rušenjem njihovih vjerskih objekata, ali i domova.
Od prijeratnih preko 20% od ukupnog stanovništva ove opštine, danas je bošnjačko stanovništvo svedeno na 40–50 staračkih domaćinstava u okolnim selima. U gradu ih gotovo nema. Precizan broj je teško utvrditi jer on varira – ljeti i u vrijeme praznika dolaze nekadašnji mještani i njihovi potomci iz Mostara, Sarajeva ili iz inostranstva.
Koliki je stvarni povratak raseljenog stanovništva u Nevesinju, bolje od popisa pokazuju poražavajući podaci da u ovoj opštini nijedno povratničko dijete ne pohađa osnovnu školu. Na prošlogodišnjim lokalnim izborima, nakon dvadeset i četiri godine, prvi put je izabran jedan Bošnjak za odbornika u skupštini opštine.
Foto: Impuls
Obnova i nada
Mehmed efendija Čopelj nevesinjski je imam od 2007. godine. Odavde je otišao kao dječak na školovanje, a onda je uslijedio rat. Kada je počeo povratak, među prvima je došao u rodni grad i danas je siguran da mu nigdje ne bi bilo ljepše.
„Ovdje sam rođen, ovdje sam prvi put udahnuo zrak i ovdje se osjećam svoj na svome”, priča za Impuls.
Pratio je obnovu većine objekata Islamske zajednice u ovoj opštini.
Prije Dugalića džamije u samoj čaršiji su obnovljene Careva i Čučkova džamija, koja je bila devastirana i zapuštena.
Nažalost, malo je onih koji će se u njima moliti.
Sve su to posljedice etničkog čišćenja, počinjenog uglavnom u ljeto 1992, kada je ova opština ostala bez cjelokupnog nesrpskog stanovništva.
Prema podacima udruženja „Povratkom za Bosnu i Hercegovinuˮ, tokom juna i jula 1992. godine na području Nevesinja ubijeno je 305 Bošnjaka i 14 Hrvata. Među ubijenima bilo je 26 djece.
Više je od trećine onih čiji grobovi još nisu poznati. Samo dio ovih zločina je do sada pravosuđe procesuiralo. Za rušenje vjerskih objekata još niko nije odgovarao iako je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine odavno pokrenulo istragu.
Komšije
Problema među komšijama danas nema, kaže efendija Čopelj. Naprotiv, ističe da je bezbjednosna situacija na najvišem nivou, a prepričava i kako je od dolaska u ovaj grad, i početka obnove, nailazio samo na podršku i razumijevanje.
Kada je prvi put sa nekoliko radnika došao u devastiranu Čučkovu džamiju, s namjerom da pokrene obnovu, susreo se sa prvom preprekom, nema ni struje ni vode neophodnih za početak radova. Kome će se obratiti nego prvom komšiji. Prepričava kako je sa zebnjom ušao u obližnji ugostiteljski objekat s namjerom da pita vlasnika da im ustupi vodu i struju, platiće ako treba. „Nemoj me to nikada više pitati”, odgovori gazda kafića, a onda je uslijedio trenutak pauze koji mu se učinio predug – „komšija se ne pita hoće li dati, to se podrazumijeva. Znaš gdje je voda, gdje je struja”, dobi ohrabrujući odgovor, nakon čega su i kafu popili. I još uvijek je piju. Stizala je nemalo puta komšijska kafa i na gradilište.
Mehmed efendija Čopelj; Foto: Impuls
Nema problema ni sa lokalnim vlastima, niti ih je kada bilo.
Međutim, samo što se na trenutak sve učini idilično, suočavamo se sa gorkom istinom – nema ni povratnika. U gradu nema nijedna povratnička porodica. Od predratnih 634 Bošnjaka, danas u samom gradu žive dvije starije žene. Nisu povratnice.
Nešto je bolja situacija na selima, u sjevernom dijelu Nevesinjskog polja (Gornje polje). Na području ove opštine, po popisu 1991, od 14.448 stanovnika 3313 su bili Bošnjaci.
„Starija generacija je uglavnom pomrla, a mlađi povratnici povremeno dolaze, posebno ljeti kada su raspusti i kada dijaspora dolazi. Tokom cijele godine u selima ima jako malo povratnika, a u gradu praktično i nema. Ipak, ono što mogu reći jeste da je Nevesinje jedno od najsigurnijih mjesta za povratnike – nikada ovdje nije bilo ni verbalnog, ni fizičkog incidenta. Kada naši ljudi dolaze u grad, kada obavljamo vjerske aktivnosti, nikada se nije desilo da nas neko uvrijedi ili pogleda poprijeko. Ljudi pozdravljaju i odnosi su dobri”, kaže efendija Čopelj.
Koliko će obnova vjerskih objekata ohrabriti ljude da se vrate na svoja rodna ognjišta, pitanje je na koje niko sa sigurnošću ne može dati odgovor. Ono što je neporecivo jeste da obnova znači i ispravljanje, bar djelimično, nepravde i povratak povjerenja kod povratnika.
„Što se tiče odnosa sa drugim vjerskim zajednicama, posebno Srpskom pravoslavnom crkvom, oni su vrlo dobri. Upoznali smo se sa mnogim sveštenicima, imamo prijateljske odnose, sjedimo, razgovaramo, pijemo kafu. I lokalne vlasti se korektno odnose prema nama. Dakle, mogu reći da ovdje zaista nisam imao nikakvih problema”, priča nevesinjski imam.
Za održivi povratak treba, međutim, mnogo više od dobrih odnosa među komšijama. Odbornik u lokalnoj skupštini Džemal Šendro kao primarno pitanje ističe potrebe povratničke populacije i svakodnevnu egzistenciju tih ljudi u opštini iz koje i većinsko stanovništvo masovno odlazi na posao u Mostar i druge gradove.
Sistematsku pomoć povratnicima, kaže, jedino pruža Federacija BiH, što je bez uključivanja i drugih nivoa vlasti nedovoljno. Kaže da se na terenu ipak osjete mali pomaci, ali sve ide vrlo sporo. Teška je ekonomsko-socijalna situacija.
„Bilo je i problema sa statusom raseljenih lica. 2013. godine su uvedene obaveze plaćanja poreza i doprinosa, iako smo i dalje faktički u statusu raseljenih, dok se ne vrati veći broj ljudi. Mi smo se borili da popravimo tu situaciju, mijenjali lične karte, trudili se da ostanemo prisutni”, kaže Šendro za Impuls.
On ističe i da je upravo ovakav status raseljenih lica glavni krivac zašto je skupština opštine godinama bila jednonacionalna.
Svi ti problem ne idu naruku povratku.
Džemal Šendro; Foto: Impuls
„Broj povratnika je veoma mali. Nažalost, bošnjačke djece u Nevesinju nema – nijedno dijete ne pohađa lokalnu školu. Jedna porodica u selu Hrušta ima četvoro djece, ali ih šalju u Mostar. To je poražavajuće. Takođe, gotovo da nemamo zapošljavanja u javnom sektoru. Niti jedno radno mjesto u administraciji nije pripalo Bošnjacima”, ističe Šendro.
On takođe kaže da je sigurnost povratnika zadovoljavajuća i da se ljudi osjećaju bezbjedno, bez obzira na sve što se ovdje desilo tokom rata, a desili su se teški zločini, čije nedovoljno procesuiranje izaziva zabrinutost i ostavlja gorak ukus.
U svakodnevnom životu, slažu se naši sagovornici, odnosi sa komšijama funkcionišu. Ljudi rade, odlaze u Mostar, vraćaju se, i na neki način život ide dalje. Ali da bi povratak bio održiv, potrebno je mnogo više ulaganja, zapošljavanja, obrazovanje i sistemska podrška. U suprotnom, sela i grad će ostati pusti.
Simbolika: Munara i zvonik
Na samoj lokaciji, Dugalića džamija dio je jedne posebne simbolike koja govori o vjekovima zajedništva ljudi u ovom mjestu. Uz džamiju je i sahat-kula, koja dominira centrom grada. Ona nije rušena, ali je zub vremena uzeo svoj danak, pa se uporedo sa obnovom džamije i kuli vraća stari sjaj.
Samo 2–3 metra široka ulica dijeli džamijsku avliju od porte pravoslavne crkve Vaznesenja Hristovog. U krugu od dvadesetak metara nalaze se zvonik, munara i sahat-kula. U Nevesinju se često može čuti da su to najbliži munara i zvonik u Bosni i Hercegovini, neki kažu i na Balkanu. To nam je potvrdio i efendija Čopelj.
Predanje, za koje će vam svi ovdje tvrditi da je neporeciva istina, kaže i da su Dugalići poklonili zemlju na kojoj je sagrađena crkva. Pisanih dokaza o tome nema.
Dokumenti svjedoče da je džamija sagrađena 1515. godine, što je čini jednom od najstarijih džamija. Podigao je Hadži Velijudin Bakrač, pa se po njemu i zvala. Oštećena je tokom ustanka Nevesinjska puška 1875–1878. godine, pa joj je bila potrebna obnova. Obnovio ju je Hadžo Dugalić osamdesetih godina 19. vijeka, od kada nosi današnje ime. O povezanosti crkve i džamije i simbolici te blizine prilikom osveštanja crkve 1887. godine govorio je i protojerej Milutin Govedarica, koji je rekao da one predstavljaju „uzvišeni spomenik vjerske trpeljivosti i bratske sloge svijeh plemena i vjera” (Monografija „Zlatno poljeˮ. Hasan Eminović, Mostar 2018).
Tekst je urađen u saradnji sa Pro Peace BiH
