Piše: Hasan Eminović

(A) Kome ne smeta Herceg-Bosna!?

Ovih dana se u hrvatskim medijima, onim u Republici Hrvatskoj i onim u Bosni i Hercegovini, vodi žustra polemika u vezi s "cenzuriranjem" pojma Herceg-Bosna u javnom diskursu.

Salve osuda na uredništvo internet stranice Faktograf.hr, koje je odlučilo aktivirati alate za brisanje objava u kojima se spominje Herceg-Bosna, uputio je Večernji list. Čak četiri stranice!

Dakako, kako to i priliči "aktuelnom medijskom narativu", umjesto činjenica progovorile su insinuacije, stigmatizacije i ostalo "drvlje i kamenje".

Večernji list bi potpuno izbrisao historijske činjenice verificirane na Međunarodnom sudu pravde u Hagu o stvarnom karakteru paradržave Herceg-Bosne i neuspješnom pokušaju Franje Tuđmana da anektira dio međunarodno priznate susjedne države Bosne i Hercegovine.

U prikazima Večernjeg lista Herceg-Bosna nije imala zločinački karakter, već isključivo mesijansku i miroljubivu ulogu.

Od svih tih osvrta posebnu pažnju, gledano iz društveno političke zbilje u Bosni i Hercegovini, posebno u Mostaru, na sebe skreće kolumna "Kome i zašto smeta Herceg-Bosna" Ivana Vukoje, aktuelnog direktora Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru.

Za razliku od drugih autora, Vukoja je i namještenik javne ustanove koja u svom radu koristi sredstva iz gradskog, kantonalnog i federalnog budžeta. S tim u vezi, njegova politička promišljanja i javni stavovi dotiču se i trebali bi biti važni i svim drugim političkim akterima uključenim u kreiranje budžeta i kadrovskih rješenja.

Možda se baš nad tom činjenicom Vukoja i spotakao u nemuštim, nelogičnim zavrzlama poredeći Herceg-Bosnu Safvet-bega Bašagića, Herceg-Bosnu Nade Mamule s Herceg-Bosnom Mate Bobana.

Vukoja se pozvao i na društvena, kulturna, svjetonazorska, lokalna - nacionalna prava i obilježja pokušavajući dovesti u istu ravan interpretacijsku emociju jedne pjevačice, pjesnički zanos jednog pjesnika i političko rigidnu isključivost Mate Bobana. Zapravo, pokušava ratnim nasljeđem Herceg-Bosne štititi nacionalna i konstitutivna prava Hrvata u Bosni i Hercegovini bez ikakve potrebe da se osvrne na stvarne činjenice, na što su upozorili iz uredništva Faktografa, kakav je bio pravni i stvarni položaj drugih naroda i građana u Bobanovoj Herceg-Bosni.

Morbidno zvuči spoznaja da Vukoja pokušava humanizirati odluke o zabrani bosanskog jezika, zabrani institucija koje ne nose hrvatski predznak, etničko čišćenje, zločine (svih vrsta), pa čak i zabranu drugačijeg političkog djelovanja mimo politike Tuđmanovog HDZ-a što je kulminiralo svirepim ubistvom Blaža Kraljevića itd...

Vukoja ni ne mari za činjenicu da su Bošnjaci nakon skoro čitavog stoljeća ponovo izborili pravo da se imenuju svojim starim imenom, da svoj jezik mogu nazvati bosanskim, da se ne moraju izjašnjavati kao Srbi, Hrvati i da ne moraju više biti neopredijeljeni ili se u nacionalnom smislu oslovljavati svojom vjerskom pripadnošću. Sve se to u Bašagićevim i Mamulinim pjesma, za razliku od Bobanove Herceg-Bosne podrazumijevalo. S druge strane Bobanova Herceg-Bosna je posigurno, kada govorimo o položaju pripadnika drugih naroda i grupacija jedna od najisključivijih tvorevina u historiji čovječanstva.

U tom smislu njihov položaj je bio znatno povoljniji u vizurama "oca hrvatske domovine" dr. Ante Starčevića koji je i prostor Bosne i Hercegovine i Bošnjaka kao naroda doživljavao kao činjenicu.

- Ne zaboravite, da sve što radite, imate raditi misleći na narod. Upamtite i to, da vi u Bosni i Hercegovini imate muhamedanaca i oni su vaša braća i morate najljepše i najbratskije s njima živjeti - upozoravao je Starčević.

I u secesionističkim vizurama biskupa fra Paškala Buconjića Bošnjaci su bili činjenica. Odmah po ulasku Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu on je vodio deputaciju caru sastavljenu od najviđenijih predstavnika Hrvata, Srba i Bošnjaka i tražio od cara da se tako vlada da budu sve tri vjere jednako tretirane. I kad je tražio 1908. godine da se Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj u njegovim koncepcijama su bila sva tri bosanskohercegovačka naroda. Samo u Bobanovim vizurama, koje Vukoja nastoji humanizirati, niti Bošnjaka, niti bilo kojih drugih pripadnika naroda nije bilo. Najveći stadij slobode koja im je bila ponuđena je evidencijski broj logoraša na Heliodromu ili Dretelju...

Posebnu gorčinu u svim ovim procesima stvara spoznaja da nikome iz bošnjačkog korpusa, bosanskohercegovačkog političkog kruga ova vrsta javne polemike ni na koji način nije zasmetala.

U Sarajevu smatraju kako su to teme karakteristične za lokalno područje Mostara i Hercegovine. U Mostaru, pak, kako su to "nad-teme" kojima se trebaju baviti viši nivoi.

Gorka je spoznaja da stručne kadrovske komisije na nivou grada uopće nemaju stav o tome kako se i o čemu javno oglašava i kakve stavove zastupa neko kome su dali saglasnost da obavlja javnu funkciju i troši javni novac. Članovima tih kadrovskih komisija koje imaju hrvatski predznak to možda i odgovora. Pitanje je da li i članovima iz reda bošnjačkog naroda ili to oni naglas ne smiju reći!?

(Preporod.info)


Islamski centar Mostar