Mostarski haremi u vremenu devastacije 1878.-1992.

Za mostarske vakufe naročito je teško bilo vrijeme socijalističke Jugoslavije. U tom periodu porušeno je devet džamija, četiri mesdžida i svi objekti nekadašnjih mostarskih medresa osim Karađozbegove. Uništavanje mostarskih harema bila je planska i kontinuirana aktivnost socijalističke vlasti. Na taj način zatirao se bitan segment bošnjačke kulture, ali i najstarija historija ovog grada. Prema planovima socijalističkih urbanista, pojedini haremi potpuno su “zbrisani” i na njima su izgrađeni javni objekti kao što je željeznička stanica, zgrada Elektro-Hercegovine i zgrada GP Hercegovine. 

Piše: Nedim Hasić

Mostarci su u proteklih nekoliko dana mogli pogledati izložbu “Mostarski haremi u vremenu devastacije 1878.-1992.” autora Ahmeta Kurta. Izložba se sastojala od 16 velikih panoa s više od 50 do sada neobjavljenih karata iz prvog katastarskog snimanja Mostara koje je obavljeno 1881. godine, te drugih fotografija velikog formata. “Mostarci vrlo malo znaju o historiji grada i baš zbog toga sam dobio ideju kako bih jedan dio historije Mostara približio građanima”, kazao je Kurt na otvaranju izložbe.

“Hareme koji su bili na austrougarskoj karti 1881. godine prenio sam na današnju kartu Mostara, kako bi se moglo vidjeti gdje su se oni nalazili prije nego što su devastirani kroz ovih stotinu i nešto godina. To je bilo zatiranje, strašna devastacija islamskog naslijeđa i bošnjačke kulture. Svrha izložbe je makar jednom čovjeku približiti historiju Mostara, da vidi šta i kako je to nekad bilo, jer, kao što je rekao i naš književnik Nedžad Ibrišimović, ako ja neću biti ono što jesam, ko će onda to biti umjesto mene?”

Izložbu je organizirao Medžlis Islamske zajednice (IZ) Mostar, a otvorio ju je mostarski muftija mr. Salem ef. Dedović. On je naveo kako su mostarski haremi uspostavljani da bi se u skladu sa šerijatsko-pravnim propisima i islamskom tradicijom Bošnjaka osigurao dostojan ukop i obilježavanje grobnih mjesta umrlih muslimana u njemu.

“Nadgrobni spomenici u mostarskim haremima predstavljali su naslijeđe izrazite kulturno-umjetničke vrijednosti i prvorazredni su kulturno-povijesni izvor za proučavanje vjersko-kulturnog života, obrazovanja, te posebno geneaologije starosjedilačkih rodova u Mostaru. Nažalost, ovo bogato naslijeđe u posljednjih 150 godina izloženo je bezobzirnoj devastaciji i gotovo potpunoj fizičkoj eliminaciji”, kazao je Dedović, naglasivši: “Apeliram, tražim, zahtijevam da aktuelna mostarska gradska vlast stvarno počne rješavati zahtjeve Islamske zajednice na ostvarivanje prava na upotrebu i stavljanje u općekorisnu funkciju 17 velikih neriješenih predmeta koji se odnose na vakufsku imovinu, a koji godinama leže u ladicama gradske administracije, u duhu ravnopravnog tretmana svih vjerskih zajednica, vjerskih prava i sloboda u demokratskom pluralnom društvu.”

“Osnovni izvori za izradu izložbe 'Mostarski haremi u vremenu devastacije 1878.-1992.' bili su gruntovni podaci o stanju imovine mostarskih vakufa sabrani u knjizi 'Mostarski vakufi od 1931. do 2013. godine', čiji je autor mostarski muftija Salem ef. Dedović, te građa iz Austrijskog državnog arhiva u Beču koja se odnosi na originalne kartografske i katastarske dokumente prvog sistematskog geodetskog premjera Mostara iz 1881. godine”, kaže Kurt i nastavlja: “Ovo snimanje je izvršeno samo dvije i po godine nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, tako da su spomenuti dokumenti, naročito prve karte, veoma bitni za izučavanje historije Mostara i naše domovine.”

Kurt napominje kako je dvije godine prije katastarskog snimanja nova austrougarska uprava sprovela i prvi službeni popis u Bosni i Hercegovini (1879). U Mostaru je tada evidentirano 1.909 kuća, 2.535 domaćinstava i ukupno 10.848 stanovnika (od toga 6.421 muslimana, 3.026 pravoslavnih, 1.366 rimokatolika i 35 Jevreja).

Mostarski haremi vakufsko su naslijeđe izrazite kulturno-umjetničke vrijednosti. Nažalost, u posljednjih gotovo 150 godina izloženi su bezobzirnoj devastaciji i gotovo potpunoj fizičkoj eliminaciji. Takav necivilizirani odnos bio je uobičajena praksa postojećih državnih sistema vlasti nakon 1878. godine, počev od Austro-Ugarske Monarhije (1878–1918), zatim Kraljevine SHS i Jugoslavije (1918–1941), kao i socijalističke Jugoslavije (1945–1992).

Uže područje Mostara koncem XIX stoljeća imalo je više od četrdeset harema, 1931. godine mostarski haremi zauzimali su površinu od 205.935 kvadratnih metara (više od dvadeset hektara). Nalazili su se uz svaku džamiju i po svim četvrtima grada. Mostarski su haremi, podsjeća Kurt, poput druge vakufske imovine, u proteklim decenijama različitim “zakonskim mjerama” bili izloženi uzurpaciji koja je redovno vodila njihovom nestanku. Pod prinudnim ekonomskim slabljenjem vakufi nisu bili u stanju pružiti ozbiljniji materijalni doprinos vjersko-prosvjetnom životu muslimansko-bošnjačke zajednice u gradu. Bitno je istaći da je u razdoblju monarhističke Jugoslavije (1918–1941) šest džamija i tri mesdžida u Mostaru stavljeno van funkcije.

Za mostarske vakufe je naročito teško bilo vrijeme socijalističke Jugoslavije (1945-1992). U tom periodu porušeno je devet džamija, četiri mesdžida i svi objekti nekadašnjih mostarskih medresa, osim Karađozbegove. Uništavanje mostarskih harema bila je planska i kontinuirana aktivnost socijalističke vlasti. Na taj način zatirao se bitan segment bošnjačke kulture, ali i najstarija historija ovog grada.

Kurt podsjeća kako je do danas uništena većina mostarskih harema. Pojedini od njih – Šehitluci (u Brankovcu), Kantarevac (u Liska ulici), harem u Husein-hodžinoj mahali (u Ulici Huse Maslića) – nakon 1945. godine pretvoreni su u parkove. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) dva od ta tri “parka” su ponovo postala mjesta ukopa stradalih Mostaraca.

“Prema planovima socijalističkih urbanista, pojedini haremi su potpuno 'zbrisani' i na njima su izgrađeni javni objekti kao što je željeznička (i autobuska) stanica, zgrada Elektro-Hercegovine i zgrada GP Hercegovine (u Ričini). Na mjestu Velikog zahumskog harema podignuta je osnovna škola (OŠ 'Antun Branko Šimić'). Devastirani su haremi uz džamije hadži Memijinu, Mehmed-ćehajinu, hadži Balinu, Ćejvan-ćehajinu, Ahmed ef. Kotle (Čelebića), Nezir-aginu, hadži Ali-bega Lafe, Derviš-paše Bajezidagića, te harem uz Ali-hodžinu džamiju (na Raljevini). Također, uništeno je i desetak harema u mostarskoj Donjoj Mahali”, kaže Kurt.

U periodu od 1931. do 2013. godine razorena je haremska površina u iznosu od 106.891 m² (deset hektara). Kao posljedica svega toga, danas su u posjedu Islamske zajednice u Mostaru dijelovi harema s ukupnom površinom od 99.044 kvadratna metra.

Kurt je na izložbi predstavio historijat desetina mostarskih harema. Harem u Cimu nalazio se s lijeve strane puta, usred nekadašnjih cimskih vinograda. Put je vodio prema Gorancima, pa dalje prema Drežnici preko Vrda, zatim prema Rakitnu, Duvnu i dalje u srednju Bosnu. Lokacija nekadašnjeg Cimskog harema paralelna je s današnjom ulicom Treće cimske bojne, preko puta Crkve Svetog Ante i OŠ “Cim”. Tu su još harem na putu za selo Vihoviće, zatim veliki harem u Zahumu i harem uz džamiju Ali-bega Lafe.

Mostar je Osmanskom Carstvu podario velikog čovjeka koji se istakao ne samo kao državnik i vojskovođa nego kao i vrsni pjesnik i vakif. To je bio Derviš, sin Bajezidov (Bajezidagić), koji je u dva navrata obavljao dužnost beglerbega Bosanskog ejaleta (1592. i 1601). Ovaj daroviti Bošnjak poginuo je 1603. godine pod Budimom za vrijeme osmansko-habsburškog dugog rata. Derviš-paša je u rodnom gradu, u mahali Podhum, koncem XVI stoljeća sagradio džamiju i uz nju mekteb, medresu i biblioteku. U neposrednoj blizini oformljena su i dva harema. Za izdržavanje pomenutih dobara vakif je zavještao devet dućana, mlinicu s pet vitlova na rijeci Buni i 130.000 dirhema u gotovini. Većim dijelom haremi su nacionalizovani ili uzurpirani, tako da je danas u vlasništvu Derviš-pašinog vakufa ostala površina od 1.073 kvadratna metra.

Bećarski harem bio je u obliku trokuta, najduže stranice od 90 metara. Imao je površinu 1.700 kvadratnih metara. Bio je omeđen jednim zavojem rijeke Radobolje i putem koji je od Priječke čaršije i Tabhane vodio na zapad uz tok iste rijeke. Tu su još i haremi u Donjoj Mahali, haremi uz Carsku džadu u Zaliku, Carinski harem, harem uz Husein-hodžinu džamiju, harem Šehitluci, harem uz Koski-Mehmed pašinu džamiju, te Šarića i Šehovina harem. Međutim, ovih su dana u žiži pažnje mostarske i bh. javnosti dva mostarska harema: Lakišića harem i harem u Liska ulici – Kantarevac.

Na mjestu Lakišića harema još od ratnih godina tadašnje vlasti takozvane HZ HB planirale su gradnju kompleksa u kojem bi bile smještene institucije kulture s hrvatskim predznakom, poput Hrvatskog narodnog kazališta i slično. Pravna bitka da se spriječi otimačina traje skoro tri decenije, a kulminirala je krivičnim prijavama koje je ovih dana podnio Salem Marić, predsjednik Gradskog vijeća Mostara, nakon što je u Mostaru potpisan ugovor o dodjeli sredstava za nastavak radova na zgradi Hrvatskog narodnog kazališta između predstavnika Vlade Republike Hrvatske i ravnatelja HNK.

Marić je pojasnio kako spor u vezi s izgradnjom HNK traje još od 2002. godine, kada su, kako ističe, inspekcijskim angažmanom i odlukom Gradskog vijeća Mostar zaustavljeni i zabranjeni radovi na HNK Mostar, kao i na ostalim objektima u središnjoj zoni grada. “Na istoj lokaciji podnijet je zahtjev Medžlisa Islamske zajednice Mostar za izdavanjem građevinske dozvole za izgradnju Islamskog centra, smatrajući to zemljište svojim vakufom. Ponovna priča oko nastavka izgradnje HNK kreće od 2016. godine, kada se mijenja Rješenje o izmjeni odobrenja za gradnju, i to nakon punih 16 godina”, dodao je Marić.

Napominje kako je kao predsjednik Gradskog vijeća 5. aprila ove godine zatražio od ravnatelja HNK i Odjela za urbanizam i građenje da mu dostave svu relevantnu dokumentaciju u vezi s izgradnjom. “Kako nisam dobio odgovor, 15. jula sam pokrenuo kaznenu prijavu Tužiteljstvu HNŽ-a i Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine protiv N. N. osoba u vezi s izgradnjom zgrade HNK zbog postojanja opravdane sumnje da je počinjeno kazneno djelo krivotvorenja dokumentacije i najave nastavka nezakonite izgradnje bez valjane i postojane dokumentacije. U odgovoru Tužiteljstva BiH prijava je data na nadležno postupanje Kantonalnom tužiteljstvu HNK-a, od kojeg očekujemo odgovor”, kazao je Marić u vijesti koju je prenijela FENA, napomenuvši da se radi o nekretnini u području centralne zone Grada Mostara za koju “nije donijet ni urbanistički ni regulacioni plan”.

Kako pojašnjava Ahmet Kurt, u impozantnoj plejadi vakifa koji su se svojim djelima trajno upisali u kulturnu historiju grada Mostara ističu se i članovi stare i ugledne mostarske porodice Lakišić. Lakišića harem pripadao je u širem kompleksu džamije Ahmed-age Lakišića sagrađene 1651. godine. Nalazio se zapadno od istoimene, najmlađe mostarske mahale iz osmanskog doba, na desnoj obali rijeke Neretve i bio je ukupne površine 19 dunuma.

Lakišića harem u potpunosti je uzurpirala austrougarska uprava 1884. godine, u vrijeme izgradnje željezničke pruge Metković – Mostar. Harem je tada djelimično ekshumiran. Preko harema je provedena pruga, a tu su podignute i ostale potrebne zgrade. “Austrougarska vlast nije izvršila eksproprijaciju nad Lakišića haremom, niti je vlasniku, Lakišića vakufu, dala ikakvu odštetu. Vlasti su kao dozvolu za uzurpiranje harema smatrale Zapisnik sa obilaska trase buduće pruge (od 23. maja 1884. godine), u kojem se navodi da su 'predstavnici gradske općine – gradonačelnik Muhamed-beg Alajbegović, općinski savjetnici Blaško Zelenika, Jovo Šola i Ahmed-beg Hadžiomerović – u potpunosti saglasni s predočenim projektom i trasom pruge, nakon što budu uzeti u obzir svi komunikacioni i ekonomski odnosi”, objašnjava Kurt.

Trinaest godina poslije izgradnje pruge (1897) i uništenja Lakišića harema, Vakufsko povjerenstvo počelo je voditi pravnu bitku za pravičnu naknadu koja još uvijek nije završena. Po gruntovnim knjigama, Lakišića harem bio je dug 280 metara, srednje širine 70 metara, s ukupnom površinom od 18.848 kvadratnih metara ili 19 dunuma. U Lakišića haremu su, pored ostalih, bili sahranjeni i brojni Mostarci koji su poginuli u odbrani svog grada za vrijeme Morejskog rata (1684–1699).

Uvidom u katastarske podatke može se vidjeti da na parcelama kojima pripada Lakišića harem nema izgrađenih objekata (u katastar se unose samo legalno izgrađeni objekti). Kao vlasnici parcela, vode se SIZ “Stanovanja”, “Putevi Mostar” i SO “Mostar”. Zanimljiv je podatak da je za vrijeme socijalističke Jugoslavije zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na predmetnoj parceli ondašnja robna kuća HIT dobila dozvolu samo za izgradnju privremenog, montažnog objekta. Uprkos svim tim činjenicama, uzurpacija Lakišića harema nastavljena je do danas najavama nelegalne gradnje HNK.

Gradonačelnik Mostara Mario Kordić ljetos je izjavio kako se razmišlja o ekshumaciji grobova iz harema Kantarevac u Liska ulici i izgradnji parka na tom lokalitetu sa zajedničkim spomenikom svim civilnim žrtvama rata. Na tu su najavu reagirali politički predstavnici Bošnjaka u tom gradu, a reagirali su iz stranaka iz lijevog spektra kao i iz nevladinog sektora.

“Za Islamsku zajednicu je nedopustivo da postoje uopće inicijative da se taj lokalitet ekshumira. Nedopustivo je da gradsko čelništvo organizira sastanke sa sličnim temama, da na tim sastancima učestvuju i neki Bošnjaci a da se prethodno nisu konsultirali s Islamskom zajednicom”, saopćili su nakon Kordićeve izjave iz Medžlisa IZ Mostar. “Lokalitet harema Kantarevac u Liska ulici je nasilno oduzeta vakufska imovina i svi oni koji se pozivaju na predratni njegov izgled aboliraju to pravno nasilje. Medžlis IZ Mostar već godinama vodi administrativno-pravne procedure da se ispravi to nasilje i da se sva oduzeta vakufska imovina u procesu restitucije, što je država Bosna i Hercegovina obavezna učiniti, vrati Islamskoj zajednici, uključujući i lokalitet Lakišića harema”, dodali su u reagiranju.

Veći dio harema Kantarevac smješten je u jednoj od najljepših mostarskih ulica, Liska ulici, danas Ulici Kneza Mihajla Viševića Humskog. U istoj ulici, nekih pedesetak metara istočnije, nalazio se manji dio istog harema. Harem Kantarevac jedan je od tri mostarska harema koji je nakon Drugog svjetskog rata pretvoren u “park”. To “pretvaranje” izvršeno je brutalnim “čupanjem” nišana koji su potom nerijetko korišteni kao građevinski materijal. Preko puta harema, od 1947. do 1949. godine, podignute su dvije trospratne zgrade.

“Ubrzo nakon Agresije na Mostar izvođene su adaptacije stanova u tim zgradama. Kompletnim skidanjem starog maltera pokazalo se da su pri zidanju zgrada prije više od sedamdeset godina korišteni i nišani iz harema Kantarevac. U više historijskih izvora zabilježeno je da su mnogi nišani iz djelimično ekshumiranog Lakišića harema 1884. godine preneseni u Kantarevac harem. Od dijela tih bašluka izgrađena je i ograda oko tog harema”, kaže Ahmet Kurt. Početkom 1950-ih godina gradilo se kupalište na Radobolji, u neposrednoj blizini bivše Ali-hodžine džamije (danas uz naselje Dum). Za obziđivanje korita Radobolje upotrijebljeni su nišani iz harema ove džamije.

U toku Agresije na Mostar 1992. godine u harem Kantarevac (Liska park) ukopavane su prve žrtve tog grada, vojnici Armije RBiH, HVO-a, kao i poginuli i umrli civili svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. U to vrijeme istočni dio Mostara na lijevoj obali Neretve, gdje se nalaze gradsko groblje Sutina i Šarića harem, bio je okupiran od bivše JNA i drugih srpskih paravojnih formacija. Uz to, svi mostovi (osim Starog mosta) bili su srušeni. Većina ukopanih u Liska haremu jesu Bošnjaci. I danas prilikom obilježavanja značajnih historijskih datuma, praznika i blagdana, osim članova porodica, Liska harem obilaze i brojne službene delegacije. U Liska ulici 10. februara 1997. godine dogodio se napad hrvatskih ekstremista na Mostarce koji su krenuli u bajramski obilazak mezara. Ubijen je tada Šefik Sulejmanić, a ranjeno više od 20 ljudi.

(stav.ba)