Autor: prof. dr. Faruk Taslidža
AHMED MEHMEDOVIĆ: MUFTIJE MOSTARA I HERCEGOVINE
Muftijstvo mostarsko, 2023.
Knjiga Ahmeda Mehmedovića pod naslovom Muftije Mostara i Hercegovine ukupno sadrži 253 stranice. Nakon Uvoda pronalazimo sljedeća poglavlja: Muftije u historiji islama, Muftije u Osmanskom carstvu, Muftije u našim krajevima, Mostarske muftije, Muftije Blagaja, Ljubinja i Trebinja. Zatim slijede Prilozi, Zaključna riječ, Recenzije, Selektivna bibliografija (knjige, katalozi, godišnjaci, časopisi), Skraćenice institucija i časopisa i Biografija autora.
Novo Mehmedovićevo djelo temeljita je i na akademskom nivou urađena studija koja predstavlja bitan prilog u proučavanju kulturne historije Bosne i Hercegovine, sa posebnim fokusom na instituciji Mostarskog muftijstva. Produkt je to Mehmedovićevog entuzijazma, ali i naučnog pregnuća započetog kritičkim sagledavanjem dosadašnje literature, odnosno brojnih publikacija iz pera Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića, Sejfudina Kemure, Hazima Šabanovića, Alije Bejtića, Omera Mušića, Hivzije Hasandedića i drugih istraživača starije i novije generacije. Nakon toga je slijedila uporna potraga za svakim novim podatkom koji rasvjetljava životne puteve naših alima iz osmanskog i austrougarskog vremena, potom perioda monarhističke i socijalističke Jugoslavije, godina agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, pa sve do savremenog doba. Mehmedović je uložio ogroman trud na pažljivo iščitavanje prvorazredne arhivske građe, prevashodno one pohranjene u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Konsultovao je brojne godišnjake, zbornike, kataloge, stare medžmu’e i druge objavljene i neobjavljene historijske izvore. Kako sam navodi, posebno su mu korisne bile sitne marginalije na osnovu kojih je dolazio do imena autora i prepisivača orijentalnih rukopisa, ključnih za rješavanje naučnog pitanja kojem se posvetio. Samo sa takvim istraživačkim pristupom bilo je moguće spoznati i ispraviti greške prethodnih autora, ali i prikazati organizaciju naše ilmijje kroz burne historijske mijene. Bez sumnje, Mehmedović nam je dodatno pojasnio ulogu muftija u vjerskom i društvenopolitičkom smislu, kao i značaj njihovih fetvi od kojih je uglavnom i zavisilo ponašanje odgovornih muslimana.
Centralno mjesto knjige zauzima četvrto poglavlje posvećeno Mostarskom muftijstvu. Autor pokušava preciznije odrediti vrijeme osnivanja te institucije. Mehmedović konstatuje da prvi imenom poznati mostarsko muftija nije Mevlana Ahmed-efendija (kako se do sada smatralo), nego je to Salih-efendija koji je umro 1599. godine. Nakon toga, autor u značajnoj mjeri dopunjava biografije i bibliografije poznatih i manje poznatih mostarskih muftija. Vrlo pronicljivo detektira i neke do sada potpuno nepoznate muftije, a za pojedine alime koji su na osnovu dosadašnje literature smatrani mostarskim muftijama, argumentovano dokazuje da se nikada nisu nalazili na toj časnoj funkciji. Držeći se tematskog i hronološkog principa, Mehmedović za svakog muftiju nastoji utvrditi porijeklo, godinu rođenja, stepen obrazovanja, vrijeme službovanja, naučni doprinos i eventualno tačnu godinu smrti. Naročito su sadržajne biografije i bibliografije: Mustafe-efendije Ejubovića (Šejh Juje), Ahmeda-efendije Mostarca sina Muhamedovog, Vaiza Ali-efendije, Mustafe Sidki-efendije Sarajlića, Mustafe Sidki-efendije Karabega, Ali Fehmi-efendije Džabića, i dr.
Mehmedović dolazi do zaključka da su sve mostarske muftije (ukupno je naveden četrdeset i jedan muftija) bili naši domaći ljudi, tj. Bošnjaci, te da su nakon početnog obrazovanja u zavičaju, školovanje uglavnom nastavljali u Istanbulu ili nekom drugom centru Osmanske države. Tamo su sticali nove stručne kompetencije i zvanja, a onda se vraćali u domovinu i preuzimali prestižnu funkciju mostarskog muftije. Prema ustaljenoj praksi, istodobno su obavljali i službu profesora (muderisa) u Karađoz-begovoj medresi, a nerijetko i šejha derviške tekije u Blagaju na Buni.
Mostarske muftije imale su službeno ovlaštenje za izdavanje pravnih rješenja (fetvi) zasnovanih na šerijatskim izvorima. Zapravo, bio je to njihov primarni i naročito odgovoran posao. Kako navodi Mehmedović, pojedine mostarske muftije autori su i zbornika fetvi koji predstavljaju važne izvore za proučavanje šerijatskog prava, ali i različitih aspekata života bosanskohercegovačkih muslimana. U tom pogledu ističe se muftija Ahmedefendija Mostarac koji je autor dva (možda i tri) vrlo vrijedna zbornika fetvi.
Muftije su bile zauzete i bogatim naučnim, spisateljskim, prevodilačkim i prepisivačkim radom, koji nam Mehmedović predstavlja vrlo stručno i metodološki korektno. Najbolje to potvrđuje primjer svestranog alima – mostarskog muftije Šejh Mustafe-efendije Ejubovića (Šejh Juje) kojeg Mehmedović s pravom naziva našim najproduktivnijim autorom na orijentalnim jezicima tokom cijele osmanske epohe. Pored ostalog, Mehmedović otkriva i devet naučnih priloga za koja do sada nije bilo poznato da su Šejh Jujina autorska djela. Tako je opus spomenutog mostarskog muftije značajno povećan i trenutno se sastoji od ukupno 40 naslova. Napisana su uglavnom na arapskom jeziku, a odnose se na šerijatsko pravo, logiku, filozofiju, dogmatiku, apologetiku, stilistiku arapskog jezika, disputaciju, leksikografiju, propovjedništvo i druge naučne discipline.
Mehmedović pažnju poklanja i pitanju sjedišta Mostarskog muftijstva koje se slijedom historijskih okolnosti u nekoliko navrata pomjeralo unutar samog grada. Uz to donosi i korisne podatke o službenicima tog muftijstva. Ništa manje nisu vrijedne informacije o novčanim primanjima mostarskih muftija, njihovim zadužbinama (vakufima), pripadnosti tarikatu, društvenom angažmanu, progonima od strane vladajućih sistema i dr. Mehmedović se osvrće i na geneologiju naših ulemanskih porodica, ukazuje na određene događaje iz burne prošlosti, te na taj način u izvjesnoj mjeri nadopunjuje historijski mozaik Mostara. On je ipak posvećen ulemanskoj slici toga grada kojeg označava višestoljetnim središtem uglednih kadija, imama, vaiza, muderisa, kaligrafa, književnika, pjesnika. Stoga je za njega neosporna stara i dobro poznata izreka: Ne reci se u Mostaru učenim.
Mehmedović ne zanemaruje ni preostala hercegovačka muftijstva čije je postojanje potvrđeno historijskim izvorima. Peto poglavlje posvećuje biografijama šestorice blagajskih, dvojice ljubinjskih i trojice trebinjskih muftija. Na koncu, za svaku pohvalu je i autorov izbor Priloga kojim je dodatno obogaćen cjelokupni sadržaj.
Ahmed Mehmedović rođen je u Capardama (Kalesija) 1951. godine. Svršenik je Gazi Husrev-begove medrese (1971). U razdoblju od 1983. do 1993. godine bavio se novinarskim poslom, a imao je i funkciju tehničkog urednika lista Preporod, časopisa Islamska misao i Muallim, te zamjenika glavnog i odgovornog urednika lista za djecu Kevser. Od 2000. do 2017. godine je glavni i odgovorni urednik lista za djecu Amanet. Od 2001. godine Mehmedović je zaposlenik Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Penzionisan je 2016. godine sa pozicije kustosa Muzeja Islamske zajednice. Mehmedović je autor 15 samostalnih izložbi fotografija, kao i više knjiga među kojim se naročito ističe Leksikon bošnjačke uleme (2018). Promocija njegovog novog djela Muftije Mostara i Hercegovine upriličena je u Mostaru 3. maja 2023. godine. Tom prilikom Mehmedoviću je uručena nagrada Muftijstva mostarskog, ustanovljena pod imenom Fevzi Mostarac, a koja se dodjeljuje za najbolje naučno djelo koje uz najviše naučne standarde afirmira duhovne i opće humanističke i tradicijske vrijednosti Bošnjaka Hercegovine.
Knjiga Muftije Mostara i Hercegovine već izaziva pažnju akademske i šire čitateljske publike. Zasigurno, postat će polazna osnova i svijetla smjernica za sve buduće istraživače historije znanja u gradu Mostaru i Hercegovini
Hercegovina, časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, Mostar 2022/2023, broj 21-22, str. 231-234.