Promjena granica na Balkanu bi direktno ugrozila mir u Europi

- poručuje u svom prvom intervjuu za Preporod dr. Haris Silajdžić koji je u odsudnim historijskim trenucima za Bosnu i Hercegovinu bio njen prvi ministar vanjskih poslova, potom premijer, a kasnije i član Predsjedništva BiH.

 Razgovarao: Mirnes Kovač

- Poštovani predsjedniče, povod za ovaj razgovor je “Zvijezda Pakistana” (Sitara-i Pakistan), jedno od najvažnijih državnih priznanja ove zemlje koje vam je uručeno 19. novembra prošle godine. U obrazloženju nagrade stoji da Vam je uručena za “napore u okviru međunarodnih, regionalnih i bilateralnih odnosa, te za doprinos učvršćivanju bratskih odnosa Pakistana i BiH.” Šta ova nagrada znači za Vas,a i za nas, za našu državu?

Dr. Silajdžić: Naravno da sam počašćen tim priznanjem. Šta znači za nas? Pravo da Vam kažem, ne znam. To neka drugi kažu. Mi živimo u takvom vremenu, to je opasno vrijeme kada ništa ne znači puno, kada otprilike sve ide i sve može. Dakle, to je ne baš najbolje vrijeme. Mi smo mala zemlja. Mi moramo imati prijatelje na svim stranama. Nama je vrlo važno da smo u vrijeme kataklizme koja nas je zadesila, imali prijatelje. Pakistan je tu bio na visini zadatka, kad je bilo najteže, vrlo brzo, efikasno. Tada je bio premijer Nawaz Sharif, stvari su se odvijale dobro i puno su nam pomogli njihova odlučnost i povjerenje. Ta njihova pomoć nam je puno značila u odsudnim trenucima za Bosnu i Hercegovinu. Tako da je moje prijateljstvo, moje simpatije prema jednoj državi koja i sama ima svojih problema. To je bio jedan jako težak period i pamtimo prijatelje iz tih vremena. Radi se o jednom plemenitom narodu, ljudima koji možda i ne znaju sigurno gdje je Bosna i Hercegovina, ali vole Bosnu i Hercegovinu. Oni su bili na visini zadatka, prepoznali su o čemu se radi. A o čemu se radilo? Mi smo se borili za opstanak, kao što se i danas borimo. Vi znate da Bosna i Hercegovina mnogima smeta, da mnogi već imaju opsesiju horizontalnog širenja. Kamo sreće da se hoće uspraviti, raditi na svojim tradicijama, vrijednostima itd. Nije traženje svog historijskog mjesta, odnosno, mjesta u historiji i identiteta u horizontalnom širenju. To je prije svega anahrono, a vidjeli smo koliko to košta, a koliko je koštalo Bosnu i Hercegovinu! I ne samo Bosnu i Hercegovinu! Dakle, radilo se o projektu, i danas se radi, u kome je mnogo ljudi na svim stranama izgubilo živote, naravno, najviše onih koji su bili cilj, to su građani Bosne i Hercegovine, Bošnjaci posebno koji zbog svoje vjerske pripadnosti imaju problem ne petsto godina, nego hiljadu godina. Da kažem kolokvijalno: “Nije nam dobra boja dresa!” Obično se kaže to su religijski problemi? A da su u pitanju različite vjere, ne bi bilo problema. Nijedna vjera ne preporučuje agresiju. Ustvari, radilo se o politici, o moći, o kontroli.

Sustavno lobiranje protiv Bosne i Hercegovine

- Zašto hiljadu godina?

Dr. Silajdžić: Zbog toga što je ovdje prije dolaska Osmanlija bila Bosanska crkva koju su zvali heretička. Po meni, neopravdano, međutim, radilo se o ideologiji moći i kontrole na ovim prostorima. Bosna i Hercegovina je niz godina, stoljeća i hiljada godina, geografijom bila izdvojena. Zbog teške geografije bila je izdvojena, a vrlo često na marginama i nije bila uvijek na putu tih raznih pohoda. Nego smo, eto tako, imali povremeno posebno migracije. Imali smo to što smo imali. Hiljadu godina je problem, ako tako mogu reći, plivanja uz matricu. Tu je osnovni problem.

- Budući da putujete i prisutni ste na važnim mjestima u svijetu, kako danas stojimo sa prijateljima u poređenju sa periodom uoči i tokom agresije?

Dr. Silajdžić: Mogu reći da je to u direktnom srazmjeru s našim naporima da zadržimo i prihvatimo nove prijatelje i da oni nas prihvate. Nisam time zadovoljan. Evo, bio sam skoro u dva navrata u Sjedinjenim Državama, pa sam se susretao s ljudima iz politike. I svi pitaju jedno pitanje: “Što vas nema?”

Mi znamo da tamo rade lobiji protiv Bosne i Hercegovine kao što su radili i za vrijeme agresije, tako i danas. Jer se, nažalost, nastavila politika podjele Bosne i Hercegovine. Jer, Bosna i Hercegovina stoji kao prepreka tim velikodržavnim projektima. I danas je to tako. Moramo raditi na tome da zadržimo stara prijateljstva i da obnovimo nova, posebno u zemljama koje itekako odlučuju o tome šta se dešava u Bosni i Hercegovini. Tu bih posebno izdvojio Ameriku. Ne znam koliko imamo vremena da pričamo o svim detaljima, ali, Amerika je htjela da skine embargo koji nam je nametnut 25. septembra 1991. godine, rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 713. Kada je Clinton jednom objašnjavao zašto je zadržavan taj embargo, zašto nisu europske sile željele da taj embargo prekinu kada su vidjele 1992. godine šta se dešava, kazao je da je to bilo zbog toga što se to sve svodilo na štetu Bosne i Hercegovine.

- Vi ste u odsudnim trenucima naše skorije prošlosti bili šef diplomatije, potom premijer, a kasnije i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dakle, sudionik ste najvažnijih odluka i politika vezanih za našu zemlju. Kako danas nakon 23 godine od potpisivanja Dejtona ocjenjujete situaciju u našoj zemlji?

Dr. Silajdžić: Sadašnja situacija je rezultat neprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Aneks 7. po meni, najvažniji Aneks o povratku izbjeglih i raseljenih lica, nije proveden izuzev u veoma malom postotku. I zbog toga danas imamo problem odlučivanja, pošto se ljudi nisu vratili i ne mogu učestvovati u političkom životu zemlje. Danas su ta izbjegla i raseljena lica predmet sporova. Zato što prema Dejtonu, prema odlukama Ustavnog suda, zakonima, ti ljudi bi trebalo da budu rezidentni članovi, rezidentni ovdje u Bosni i Hercegovini i da učestvuju na izborima, na biračkom spisku. Oni to 2013. u popisu nisu bili. Dakle, oni nisu ušli u popis. Rekao sam, protivno ne samo našim zakonima, nego i svim instrumentima za zaštitu ljudskih prava koji se nalaze u Dejtonu. U Dejtonu nije raspravljano o zločinima, nije bilo presuda, ali u Dejtonu je ugrađeno sve, od Europske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama sa protokolima sa drugih 15 konvencija koje se nalaze tamo. Mi imamo sve instrumente za zaštitu ljudskih prava.

Prema tome i Sejdić-Finci, gdje je Europski sud za ljudska prava ustanovio diskriminaciju i ta presuda nalaže da da mi to promijenimo, dakle, da doldnemo tu diskriminaciju. Devet godina se to nije uradilo, a pitanje je zašto?

CIK briše milion ljudi?

- Koliko će to naštetiti našem europskom putu?

Dr. Silajdžić: To sigurno ne ide u prilog našem europskom putu, euro-atlantskim integracijama i dovodi u pitanje autoritet Europske unije, Vijeća Europe i u konačnosti vladavine prava i demokra-tije. Evo ovih dana imamo situaciju u kojoj se praktično briše milion ljudi time što je izmijenjeno nešto što je već urađeno nakon dvije godine. Zaključak je bio 2016. da se ti ljudi moraju posmatrati kao rezidentni. Odjedanput iz Eurostata stiže nešto sasvim drugo, gdje kažu nije to tako, nego smo mislili da ne budu rezidenti. Pazite, to je jedan čudan odnos, nerazumljiv i ide na štetu svega. Dakle, brišete ljude, a to je bio cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sada je pitanje zašto se europske institucije odnose prema nama tako? Jer, ovi dopisi dolaze iz Europske unije. Ta promjena nakon dvije godine od punovažnosti, što je protivno zakonu poručuje: “Htjeli smo da kažemo da oni ne traba da budu rezidenti”!? Tu vidimo utjecaj lobija u Briselu. Ima ih i u Washingtonu, paralelno, lobira se protiv Bosne i Hercegovine i zbog toga nas ljudi pitaju “Zašto vas nema?” Dakle, nismo dovoljno prisutni! U Briselu također. Tamo se radi o sustavnom, organiziranom lobiranju protiv Bosne i Hercegovine i po ovim dopisima koji stižu ja vidim tu utjecaj tih lobija.

Dakle, potpuno suprotno svakom pravu, odluci Ustavnog suda iz 2011. godine, protivno Aneksu 7., evo sada imamo presudu  CIK-a: 2013. umjesto 1991.!? Zašto mora biti 1991.? Zato što su ljudi učestvovali u tome, a danas ne učestvuju. I neko je našao za shodno da prekrši sve moguće zakone i norme i sve ove instrumente zaštite ljudskih prava o kojima sam govorio, da te ljude jednostavno isključi, dakle ruši se princip konačnosti pravnog akta! Ja tu vidim nastavak politike agresije na Bosnu i Hercegovinu i to je jedan bizaran slučaj gdje vidimo da tome učestvuju, svjesno ili nesvjesno i neke agencije Europske unije.

- Kao da su ponovno oživjele sile mraka u našem susjedstvu, u Srbiji svjedočimo konstantnoj dvostrukoj politici prema našoj zemiji, formalnoj koja deklarativno priznaje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, te suštinskoj koja u Bosni i Hercegovini vidi plijen za izgubljene hegemonske ratove propalog projekta “Velika Srbija.” Hoće li se desiti prekrajanje granica na Balkanu i gdje to može odviti?

Dr. Silajdžić: Ja mislim da neće. Upravo zbog tog potpitanja gdje bi to moglo odvesti. To je otvaranje Pandorine kutije, veoma opasno, gdje bi se probudile razne sile. Probuđene su na neki način. Za koje smo mislili da su nestale iz Europe. Promjena granica na Balkanu bi bio jedan akt koji bi direktno ugrozio mir u Europi. Posebno kad se uzme u obzir dinamika geopolitike između velikih sila.

Tako da sumnjam u to. Danas općenito zivimo u teškom vremenu globalno. Infomatička revolucija je donijela globalizaciju koju više niko ne može zaustaviti. Postoje sile koje se očigledno plaše te globalizacije, jer ne ide onako kako su zamislile. To znači da je ova planeta postala mala, da se ljudi sve više miješaju. Jer, imigracije su poseban fenomen. Danas je u pokretu 260 miliona ljudi na svijetu. To se uvijek dešavalo, a danas se dešava brže, jer nam je vrijeme brže, historija je brža. I donosi susrete ljudi. Naravno u tome su osnovni faktor moderne komunikacije.

 Bosna je model onoga što Evropa hoće biti

- Šta je Vaše objašnjenje, zašto se danas ograđujemo? 

Dr. Silajdžić: Evo, u našem modernom vremenu ograđujemo se od naših dostignuća, pravimo barijere među ljudima. To možemo vidjeti u Europi u ovim desno profiliranim režimima. Zašto se ograđujemo i koje tu na pogrešnoj strani historije. Po meni je na pogrešnoj strani historije onaj ko želi barijere medu ljudima, počevši od viza do pravih zidova. Zbog toga što je to suprotno toku historije.

To je nezaustavljivo. Imamo jedan paradoks, u jednoj sekundi se osrvare milijarde konekcija u svijetu preko svih mogućih granica. Danas živimo u takvom vremenu, s druge strane, imamo razvijene zemlje koje postavljaju barijere. Po meni je to pogrešna strana historije. I evo mi, ovakvi kakvi smo, u ovoj Bosni i Hercegovini, gdje sam siguran da ljudi žele, da jednostavno u sebi imaju, a ima ih mnogo i Bošnjaka i drugih, koji ne žele barijere među Ijudima, koji u svojini kostima imaju da prihvataju drugog i drugačijeg. To je tako uvijek bilo u Bosni i Hercegovini. Dakle, Bosna je model koji je u problemu, ali je model onoga što Europa hoće biti. Oni koji ne žele barijere oni su na pravoj strani historije! Oni koji stavljaju barijere, oni su na pogrešnoj strani historije. Boje se sami svojih dostignuća i pokušavaju da ih uklone. Mi se nalazimo u takvoj situaciji. Ja znam da mnogo ljudi u Europi razumije šta je Bosna i Hercegovina, razumije da se radi o autentično pluralnom civilizacijskom biću. I da tako nešto treba Europi. Idemo u globahzaciju, idemo u pluralno, u multikulturalno društvo! Gdje su škole za to? Pa jedna od škola je u Bosni i Hercegovini sa svim pozitivnim stranama i nedostacima. Simptomatično je da se takav jedan model, zahvaljujući političkim i kulturnim kretanjima, na neki način želi izbrisati.

- Sada svjedočimo oživljavanju tih politika mraka koje su nam prije četvrt stoljeća zadale takav udarac. Kako to tumačite?

Dr. Silajdžić: Zbog straha od globalizacije, zbog straha od multikulturalizma, zbog toga i zbog gubljenja privilegija. Informatičkom revolucijom brišu se razlike između onoga što je bilo zamišljeno kao subjekt i objekt u povijesti. Jedan njemački filozof, mojih godina, koji je živ, dokazuje da nema subjekta i objekta, sve je subjekt. U historiji je sve subjekt. Samo se vrte oni koji su u tom momentu dominantni, nestanu sa scene, dolaze drugi koji su dominantni itd. Ne može biti da je subjekt, ako drugi nije objekt, tako je viđena situacija, odnosno tako je doživljavana dominacija: Ja sam subjekt dinamičan, a on je statičan subjekt- što se može još vidjeti iz dijela Edwarda Saida. On je prvi govorio o tome, pa i prognozirao neke stvari na neki način u svojim djelima, mislim na knjigu Orijentalizam. Simptomatično je, kada je to djelo objavljeno, kada sam između ostalih, ja napisao prikaz u to vrijeme, bio sam napadnut iz Beograda. Zbog toga što smo u tome vidjeli jedno novo viđenje situacije i stvari. Mi danas živimo u civilizaciji koja ne želi svoja dostignuća, koja je, da kažemo, najmanje stidljiva u odnosu na kontekst. Mi smo civilizacija koja ne želi kontekst. Imamo ljude koji se hrane djelićima informacija. Dakle, gutamo sirove informacije i zbog toga imamo problem mentalnog varenja. Ljudi danas, mlađi naraštaji dobivaju tzv. Istine praktično u sloganima. Vrlo je teško razumjeti kontekst. Većina ljudi, osim eksperata, ne razumije BiH, ne razumiju našu prošlost, ne razumiju da su to tačke spajanja ili razdvajanja. Odnosno, od njih pravimo tačke spajanja ili razdvajanja, da su te tačke veoma bitne bez obzira koliko male bile, koliko ekonomski vrlo malo značajne. To su te neuralgične tačke i one to ostaju zbog toga što su ili barijera ili most, mostovi prema drugim kulturama. Eto to je Bosna.

 Treba nam priznanje krivice, a ne pomirenje!

- Spočitavali su Vam da ste otežali odnose sa Beogradom, da niste bili za dijalog, da ste odbijali susrete i posjete?

Dr. Silajdžić: Nijedan susret nisam odbio, nikada! Kao što se vidi iz priloženog, u Dejtonu, prije Dejtona, itd. Odbio sam jedino da odem u Beograd dok sam bio na funkciji. O tome ne bih sada govorio, uzelo bi nam mnogo remena. Dakle, nikad nisam otišao u Beograd zbog toga što smatram da bi bilo dobro i za one u Beogradu koji žele dobro svom narodu, i za Bosnu i Hercegovinu, da priznaju ono što se dogodilo, da kažu da su to ljudi radili u naše ime, mi to odbijamo, mi prihvatamo da je to bilo, prihvatamo da je bio genocid. Međutim, oni to ne čine. Ne čine uslugu ni sebi ni nama. Dakle, u takav Beograd ja nisam htio da odem. To sam odbio. Jednostavno, mislim da to nema budućnosti. Onaj ko je počinio zločin se može iskupiti na jedan način, a to je da olakša žrtvi, tzv. racionalizaciju zločina. Mene su jednom žene iz Srebrenice pitale: “Je li se ovo nama stvarno dogodilo?“ Kao što Hannah Arendt kaže, u prošlosti su se dešavale stvari koje se ne mogu zapakovati i staviti u jednu ladicu zato što nema ništa slično, to ostaje mentalni problem ljudima, žrtvama, a naravno i zločincima. To će stajati pred Srbijom kao velika prepreka, koje ne moraju biti ni svjesni, za budućnosti Tako se ne može naprijed, taj teret trebaju skinuti s leda, pomoći i žrtvi i sebi da idemo dalje. Za to nema snage u Srbiji. Ima ljudi, ima pojedinaca, sjajnih koji upravo to govore, na taj način: “To je bio užasan zločin, to je bio Genocid!" – govore to javno, međutim, ova politika izgleda ne vodi računa o glasovima onih koji ne razmišljaju, koji su zadojeni raznim mitovima itd.

Još uvijek nisu smogli snage da kažu da je to tako. Siguran sam da bi to u Bosni i Hercegovini, posebno među žrtvama, naišlo na odobravanje i da bi mnogo pomoglo razvoju nekih međuljudskih odnosa. Međutim, ne priznavati Genocid, slaviti ratne zločine, i to međunarodna zajednica iz svojih razloga, a oni uvijek idu najlakšim putem s najmanje resursa, podržava da treba neko pomirenje. Ali, mi se nismo ni s kim svađali! Mi smo napadnuti! Nama treba priznanje krivice, a ne pomirenje. Pomirenje će doći samo, pogotovo uzimajući u obzir prirodu ovog našeg čovjeka, koji je širok, ima veliko srce... Ali to pokajanje i priznanje mora biti iskreno, bez fige u džepu. 0 tome se radi. Tu je problem i tu je budućnost.

- Kako odgovarate na izjavu predsjednika Srbije “Poštujem integritet Bosne i Hercegovine za razliku od 90 posto ljudi u Srbiji”?

Dr. Silajdžić: Znate, to mi liči na ono što sam slušao od člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića, nakon, otprilike dvije godine mandata u Predsjedništvu, kada je on glasao za naše članstvo u NATO-u. Počeo je pod pritiskom Rusije i drugih sila koje postoje u Srbiji govoriti: “Evo ja sam za to, ali Boga mi, narod nije za to!” Eto, to je to otprilike. Pa, zašto postoje lideri? Ovdje se govorilo i to je bilo u modi reći: “Lider treba da liči na svoj narod.” To je linija manjeg otpora, linija manje odgovornosti. Lider treba da vodi uz sve rizike. Tako da, pravi lider u Srbiji će promijeniti to stanje. Tako što će objasniti ljudima šta se dogodilo i, ukoliko ne bude tog priznanja, kuda to vodi.

Prioritet se mora dati NATO-u

- Više niste sudionik političke scene u BiH, od Vašeg deangažiranja posvetili ste se pisanju i održavanju predavanja od regionalnog i globalnog značaja na mnogobrojnim međunarodnim institucijama. Sjedinjene Države su ključni broker mira na našim prostorima. Nedavno ste boravili u ovoj zemlji. Kako stvari stoje sa odnosom SAD prema BiH?

Dr. Silajdžić: Ja sam se iznenadio koliko ljudi tamo ima simpatije prema Bosni i Hercegovini, bez obzira što ne odlazimo tamo. Bez obzira što ne izgrađujemo te odnose u dovoljnoj mjeri. Svi su u Washingtonu, moramo biti i mi. To znači dobar rad, ima tamo ljudi koji rade, ali praktično u vrlo teškoj su situaciji.

Ima nekih novih inicijativa. O tome neću govoriti. To ćemo vidjeti kasnije. Ima mnogo ljudi koji znaju šta se ovdje dogodilo i nema nikakve sumnje u to kod njih. Razumiju stvar, ali mi trebamo da radimo na tome više, posebno kad su mladi u pitanju, mlade generacije koje će se upoznavati sa svojim vršnjacima. Svaka mlada generacija se razumije na svoj način. Oni maju drugi način razmišljanja. Imaju tu tehniku itd. Tako da je to danas umnogome olakšalo. Imamo mnogo ljudi u dijaspori koji rade dobro. Međutim, uvijek kažem, nedostaje im koordinacija. Nedostaju im inputi sa terena. U Sjedinjenim Američkim Državama će uvijek biti snage,  političke snage, koja će stati u zaštitu našeg suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke samostalnosti, to što smo dobili ulaskom u Ujedinjene nacije, 22. maja, 1992. godine. Svjesni su šta se dogodilo i spremni su stati uz nas. Mi treba da radimo. Rekli ste da sam se povukao sa političke scene. Jesam. Jer sam vidio da projekti koje sam imao, jednostavno, ljudi nisu bili spremni za te projekte. Počevši od privatizacije, koja je odgovorna za mnogo šta. Ja sam tražio privatizaciju na državnom nivou, nisam imao podršku u najbližoj okolini. Pa smo dobili privatizaciju po entitetima. Tako smo, prihvatajući privarizaciju po entitetima, poslali poruku koja nije dobra za BiH. Našu ekonomsku bazu smo oštetili u velikoj mjeri i imamo problem koji imamo. Evo ja sam štampao, ne neku moju pamet, nego dopise i dokumente koje sam slao u vezi s tim po cijelom svijetu: "Nemojte raditi takvu privatizaciju!” Ali, Carl Bildt je ostavio gospodinu Westendorpu, to je meni Westendorp rekao: "Upravu si, ali sam si!” Iz toga su ovi koji su protiv Bosne i Hercegovine razumjeli da su entiteti sve. Pa smo kasnije imali problem sa državnom imordnom, jer su razumjeli da i državna imovina, takoder, freba podilaziti pod entitete, što je Prudski sporazum i dao. Državna imovina je tiebalo da se da entitetima.

To je na televiziji potvrđeno u intervjuu na dan Prudskog sporazuma. Po meni je to značilo zaokružiti Veliku Srbiju.

- To je, na poslijetku i razlog zašto su započeli agresiju?

Dr. Silajdžić: Dakako. Pa upravo zbog tog horizontalnog proširenja, zbog grunta. Potpuno neopravdano historijski, ljudski, i kako god hoćete, ali to je politički projekat u kome žrtve nisu bitne. Sad je pitanje našeg odnosa prema tome. Dakle, šta sam ja radio poslije izlaska Iz politike? Radio sam sa ljudima, sa stručnjacima na državnoj imovinini koja je minimum 50 milijardi maraka. Velika većina teritorije Bosne i Hercegovine, zemljišta, je državna imovina. To se može pretvoriti u fond, takav sam dokument napravio, koji bi bio kolateral za strane investicije. Tamo ima mnogo više nego što treba da ekonomiju stavimo na noge, mnogo više. To su ogromne sume novaca, to je 25 do 30 milijardi eura.

Od toga je 70 posto su šume koje se danas krče kako se krče, zbog toga postoje snage kojima i nije stalo da se to stavi u neke regulacione ovikre. Dakle, tuje i projekat autoputa. Ovdje su došle dvije firme Bektel i Enka 1998. godine, iste godine kad je rješavano pitanje ove loše privatizacije.  Nažalost, ispratili smo ih držeći im predavanja o tome kako se prave putevi. To je naš mentalitet. I evo vidimo kako to ide. A takav sličan dogovor je već postojao u Hrvatskoj i trebalo ga je samo preniejti u BiH. Te dvije firme, koje stalno rade zajedno, to su svjetske firme, američka i turska, i danas su svjetske firme. Pa smo to odbacili. Poslije dolaze energentski projekti... Do danas ne razumijem, niti mogu da svarim to, niti da oprostim, sedam milijardi investicija, za energetske projekte!? Ti koji su odbacili te projekte, najlakše je nešto srušiti, teško je napraviti, a lahko je srušiti, dakle ti koji su to uradili, dobili su glasove naših birača. Vanjski ja sam radio koliko sam mogao, vanjski moj prioritet je prije svega NATO. Članstvom u NATO-u bi se poslala poruka svima da te ambicije - potpuno neosnovane, odnosno, osnovane na mitovima i želji da se dobiju glasovi, na širenju na račun BiH - ne prolaze i da s tim treba prekinuti. To je to. Ponavljam, po mom mišljenju prioritet se mora dati NATO-u.

Populizam je predvorje totalitarizma

- Sa Hrvatskom, našim zapadnim susjedom u posljednje vrijeme svjedočimo zaoštravanju odnosa, sve intenzivnijem miješanju u unutrašnje stvari BiH. Kako ovo komentirate?

Dr. Silajdžić: Treba gledati kakva su politička i kulturna kretanja u Europi: politika zatvaranja, redukcije, povlačenja prema centru. Oni se osjećaju ugroženi ovim događanjima u svijetu, a migracije tu igraju veoma važnu ulogu. Europa je različito reagovala na to. Merkelova je rijedak državnik u Europi koja je reagovala na pravi način. Istovremeno je primila mnogo ljudi koji će sigurno na duže staze biti od vrijednosti za Njemačku. S druge strane, na jedan način je skinula malo stigme koju Njemačka nosi od Drugog svjetskog rata. Dakle, jednim metkom dva zeca.

-  Pokazala je brigu?

Dr. Silajdžić: Ne samo brigu, pokazala je brigu za Njemačku prije svega. Dakle, to je pametan potez, jako dobar. Imamo sada fenomen ovih bivših komunističkih zemalja u istočnoj Europi koje su otišle više udesno. To je jedan trend. Više udesno nego ostale. Zbog čega? Pa zbog toga što, prije svega, tamo nema ukorijenje demokratije. Za demokratiju treba vrijeme, za razvoj demokratske svijesti treba vrijeme. A demokratska svijest podrazumijeva prihvatanje drugoga, prihvatanje mišljenja drugoga, čak i u vrijeme suverena u srednjem vijeku, i prije toga bili su ljudi koji su to razumjeli i ponašali se demokratičnije nego mnogi demokrati danas, zato što su shvatili da je u tom prihvatanju stvar. Jedan od problema našeg modernog svijeta je što se mišljenje izjednačava sa činjenicom. To je fenomen modernog svijeta. I odatle i fenomen lažnih vijesti-fake news: Dakle: “Nemojte vjerovati ono što čujete, vjerujte meni!” Činjenice su u drugom planu. To, naravno, nije dobro. Ja vidim da se to dešava. Postoji tendencija u svim istočnim zemljama, uklon prema jednoj vrsti, kod nas bih ja to nazvao “demokratski feudalizam”, a vani je to naravno, recimo da ga nazovemo konzervativni populizam. Populizam je ustvari predvorje, ili jedna komponenta totalitarizma. Totalitarizam jeste jednako antiintelektualizam, ili to je prateća stvar, prateća komponenta totalitarizma, dakle, antiintelektualizam. Bilo kakva objektivna analiza događaja nije u modi. Ljudi se oslanjaju na poluistine i mitove, gledajući neke svoje interese. Naravno, da u ovakvim vremenima imaju mnogo utjecaja oni koji imaju mnogo novaca. I time svako političko, objektivno, razmišljanje i analiziranje gubi na snazi. Jer, angažovani intelektualci praktično nemaju mjesta, mogu se angažovati samo ako su u projektu. Tako da je to korak nazad u odnosu na demokratiju i demokratizaciju. Pogotovo u ovim zemljama koje sam pomenuo, gdje demokratija nema duboko korijene, kao i kod nas. Mi ovo što imamo i ovo je demokratski feudalizam. To nema sumnje! Međutim, mnogi građani hoće, siguran sam većina, da imamo demokratska građanska prava kao u cijeloj Europi. I evo, Europski sud za ljudska prava je donio presudu, četiri godine od zadnje, devet godina od prve... Mi to želimo, većina građana žele to. Međutim, to se ne dešava. Očigledno nam treba pomoć, prije svega garanta Dejtona, a to nisu susjedne zemlje!

Napali su Bosnu i Hercegovinu jer nas nisu znali

Naravno vladajući krugovi optužuju medije da stvaraju tu depresivnu klimu. Evo govorili ste, naravno, da je rješenje u obrazovanju. Ali ja ću vam postaviti kontra pitanje. Mi obrazujemo kadar, ulažemo u njega, i onda ga fino ispratimo u zapadnu Europu?

Dr. Silajdžić: Pa recimo, ako već ide, onda je dobro da idu malo obrazovaniji. Išli bi i tako i tako. Iz te mase koja se obrazuje. Znamo kakvo je obrazovanje, svejedno, nešto će se izroditi iz tog obrazovanja. Nešto će biti. Projekat agresije, projekat uništenja Bosne i Hercegovine, vidite, mi smo doživjeli kao kataklizmu, to treba razumjeti. Uz sve slabosti vlasti, društva, itd., treba razumjeti da mi imamo paralelne tranzicije, ne jednu tranziciju. Nakon završetka agresije mi smo se našli u potpuno novom svijetu koji je dovršavao informatičku revoluciju. Dakle, mi smo u vrlo teškoj situaciji, ali ovo je sve uspravljanje. Ja gledam danas, mnogo ljudi govori nekoliko jezika, sve će to imati rezultat. Problem je što se to neće desiti preko noći. Ja nisam uopće pesimista. Sve je protiv nas, ali moramo se sjetiti! Niko nam nije davao šansu da preživimo. Ali smo preživjeli! Danas naši neprijatelju nemaju tu snagu i znaju šta ih čeka. Vrlo često kažem: „Oni su napali Bosnu i Hercegovinu, jer nas nisu znali!“ Mi smo ovdje, to ljudi naši ne znaju,a dobro bi bilo djeca da znaju, hiljadama i hiljadama godina. To kaže nauka! Ne treba ništa uzimati zdravo za gotovo, nek provjere DNK! 

Nada u nove generacije

- Kao što se često predstavljaju?

Dr. Silajdžić: Jeste! Dakle, one su pomenute u preambuli kao strane. I na kraju preambule se obavezuju da ne čine što su činile prema Bosni i Hercegovini, i Srbija i Hrvatska. Prema tome, nisu garanti. Oni se time obavezuju da neće činiti što su činile u odnosu na naš integritet, suverenitet itd.

Tragom ovog što ste rekli, dakle, u odnosu Hrvatske prema BiH problemi su oko statusa Hrvata u BiH, u tom kontekstu Mostar je i dalje neriješen grad. Mada je EU zagovarala jedinstven grad, danas imamo podijeljen grad. Zašto je EU  odustala od rješavanja ovog problema? Kao da ovaj problem generira stalnu krizu u Federaciji BiH?

Dr. Silajdžić: Ne bih išao u detalje! Iz Stranke za BiH su izašle inicijative stvaranja ekonomskih regija, dakle, regija sa prirodnom gravitacijom. Europska komisija je to bila prihvatila, a poslije su zaboravili, jer je, naravno, bilo otpora tome. Agresija je izvršena da bi se podijelila i uništila Bosna i Hercegovina, a ne da se prave normalne i moderne regije. Isti je slučaj, recimo, sa dvije škole pod jednim krovom. Isto, antidemokratska, da kažem, anticivilizacijska praksa, tempirano vrijeme da se djeca ne mogu ni susresti u školskom dvorištu. Kome to odgovara? Pa onima koji su želili podijeliti BiH. Zašto je tako mlako reagovala EU, zašto tako reaguje u odnosu na Mostar? Nemamo odgovora! Zašto tako reaguje u odnosu na ove presude Europskog suda, njihovog Suda za ljudska prava? Ne znam, izuzev da je u ovom naginjanju i turbulenciji izgubila demokratija, izgubila neke svoje vrijednosti, odnosno, izgubili su sposobnost da primjenjuju ono što im piše u njihovim dokumentima i ono što njihovi sudovi donose. Evo sada se na neshvatljiv način pokušava realizirati cilj agresije, a to je da što više ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su morali, koji su prognani pod prijetnjom smrti, da ostanu vani, da ne budu dio Bosne i Hercegovine. Evo, ovih dana se to dešava i ova odluka CIK-a je na tom fonu. Znači da ti lobiji dobro rade u Briselu! I da mi nismo dovoljno radili na tom polju.

- Svjedoci smo, dakle, velikih izazova. Šta je sa bošnjačkom političkom scenom? Imamo li odgovor na ove izazove? Stvara se utisak da je politička rastrojenost Bošnjaka danas teža nego u predvečerje agresije?

Dr. Silajdžić: I padovi su uzrastanja! Nekad su ti padovi dublji nego što se meni čini, nego što sam ja očekivao. Međutim, evo ja imam nadu u novu generaciju ljudi. Tu treba svakako ubrojati i one koji su vani, koji su van BiH, ali žele da ostanu u funkciji Bosne i Hercegovine. Što se danas dešava svakoj zemlji, s tim što mi nemamo, naš problem, naše privrede danas mi nemamo dovoljnog broja ljudi, jer je gravitacija tih većih ekonomija velika ne samo u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, nego i na sve u okruženju.

- Uglavnom se projicira depresivna slika u našoj domovini. Zabrinjavajuće je da sve veći broj mladih školovanih ljudi napušta BiH. Vladajući krugovi optužuju medije da se vjestački stvara ovakva klima. Gdje Vi vidite izlaz iz ovog i ima li ga?

Dr. Silajdžić: S druge strane, vi znate koliko dijaspora doprinosi ekonomskom životu Bosne i Hercegovine. Mnogo i više nego što je zvanično. Prema tome, vidite, i to je dio nove naše povijesti. To se dešava. Migracije su velike. Problem je što mi imamo mali broj i bojim se da gubimo kritičnu masu. Ja sam nabrajao projekte, govorio sam o projektu od 7 milijardi koje smo mi odbacili. Rekao sam da obrazovanje mora biti naš prvi prioritet. Mi smo mali, a mali mora biti obrazovaniji od ostalih da bi se održao. Znanje je uvijek bilo važno. Uvijek! Kao musliman, znam za hadis koji kaže “Tražite znanje pa makar i u Kini!” Šta je rečeno? Znanje je sve. I tako su se ponašali tadašnji muslimani, pa imamo “la convivenciju” koja znači suživot o kojoj profesor Akbar Ahmed mnogo piše. Ko je to ostvario? Jedna visoka svijest koja je bila jedan multikulturalni napor da se napravi jedna od najvećih civilizacija svih vremena. Koja je na kraju postala maja za renasansu u Europi. Odakle je to?  Iz znanja! Iz tog istog vremena imate Ibn Rušda koji je izvršio utjecaj filozofski, Ibn Sinaa, Havarizmija po kojemu je algoritam dobio ime, pa matematika, algebra je dobila ime po tim ljudima, gdje je to danas? E tu je problem.

Još od vremena Ilira?

Dr. Silajdžić: Iliri su mladi u odnosu na ono što smo mi ovdje. Dakle, to je hiljadama godina, vjerovatno, kako tamo pište, jedina utohtona haplo grupa. To je termin koji se u toj nauci upotrebljava. Problem je što u ovo naše vrijeme redukcije, antikonteksta, niko nema vremena da čita, pa se i dalje mitovi, naša falsifikovana prošlost reproducira. I djeca treba da to znaju. Meni je zaista svejedno ko je otkuda, ko je kakvog porijekla, je li žut, crn, bijel, ja sam tako odgojen. Pitanje je kakav je on kao čovjek.

Međutim, ako se na toj ideologiji stvara jedna smrtonosna matrica po nas, onda stvarno treba znati da se kaže toj djeci: „Mi smo ovdje svoji na svome!“

Dakle, većina stanovnika Bosne i Hercegovine vuče porijeklo iz dubokog paleolita. Mi nismo niotkud došli. To naši neprijatelji ne znaju jer nisu čitali, naprimjer, Jovana Cvijića, poznatog historičara i etnografa koji je rekao: „Bosnu su zaobilazile migracije, tamo su starenački rodovi.“ Postoji ona Jungova „kolektivna podsvijest“ : „Mi znamo da pripadamo tu, a onda znamo i kroz činjenice koje nam nudi nauka danas.“

Ako je to oružje naših neprijatelja, kao da mi ne pripadamo ovdje, ja sad mogu tvrditi da je obrnuto uz historijske dokaze. Je li ovo bila Srbija? Nije nikada bila Srbija! Nemam ništa protiv Srba u Bosni i Hercegovini, ako vole Bosnu i Hercegovinu, njihova zemlja kao i moja. Isto tako i Hrvati, hoće da su Hrvati. Svi su bili Bošnjaci prije sto godina, to ćete naći kod Garašanina. Zvali su se Bošnjaci, sada se zovu drugačije, poštujemo to.

Ali ne smije se raditi protiv svoje zemlje, protiv Bosne i Hercegovine. Mi se moramo obrazovati između ostalog da ne gubimo našu komparativnu prednost. Naša komparativna prednost bosanskog čovjeka bilo kakve konfesije je bila širina. Moramo paziti, a gubimo to, da to ne izgubimo. Tako smo se odbranili od agresije.

Mi u kostima nemamo zločina!

-I dalje je na sceni u Europi strah od muslimana, a često se bosanski muslimani pokušavaju predstaviti kao prijetnja Europi?

Dr. Silajdžić: Imamo problem koji je star, rekao sam, hiljadu godina. To je da se muslimani u Bosni i Hercegovini predstavljaju kao potencijalna opasnost, teroristi, itd. Islamofobija, da ne govorimo detalje, je prisutna i svi to znaju. Mislim da je ne koristimo dovoljno, a ima nekih ljudi koji sada pišu o našoj prošlosti, na koju smo mi ponosni. Ne moramo se ničega stidjeti. Trebalo je prije svih ujedinjenih nacija, prije svih rezolucija u 16. stoljeću ovdje primiti ljude, naprimjer bosanske jevreje Sefarde, potpuno tuđi narod sa jezikom, sa vjerom, oni su došli tu. Naši ljudi su ih primili kao jednake sebi, zahvaljujući osmanskoj politici. Da nije bilo toga, to ne bi bilo moguće. Volio neko ili ne Osmansku Carevinu. to je činjenica, to je bilo tako. I uglavnom svi historičari to priznaju. Dakle, primili ih i štitili, cijelo vrijeme. Za vrijeme Rušdi-paše dizali smo pobune protiv onih koji su dizali ruku na te ljude. Mi se trebamo time ponositi, ali isto tako, zato što je taj naš čovjek u 16. stoljeću nosio kolektivnu svijest o tome da postoji drugi, da ga treba prihvatiti.

-Zašto?

Dr. Silajdžić: Zato što su sami bili proganjani, stotinama godina prije toga uglavnom kao članovi Bosanske crkve. Možda ljudi ne znaju, možda to nije za ovaj momenat. Ali, imate recimo pisma Vukana Nemanjića iz 1199. godine, dakle vrijeme Kulina bana, on piše papi Inočentiju lll kaže: “ U Bosni se širi herez, ban Kulin, njegova žena, njegova sestra itd., svi su oni heretici, pa moli papu da traži od mađarskog kralja da uništi tu herez kao kukolj u žitu ovdje, a mi smo svoji na svome. Dobro došao svako, ne diram u tvoje, nemoj u moje dirat! To je bilo tako i zato je Bosna mogla biti pluralna. Cilj agresije je bio da uništi tu širinu. Mi možemo uvijek reći, mi, tzv. potencijalni teroristi, to je čista izmišljotina, farsa: Koliko crkava je uništeno u Bosni i Hercegovini, naprimjer, od strane muslimana? Muslimanskih objekata preko hiljadu, od toga šesto i nešto džamija! Dakle, jedan projekat brisanja kolektivne memorije. Jesu li odgovorili istom mjerom tamo gdje su mogli? Nisu! Poslije rata, da li je bio ijedne osvete? Nije!  Dakle, mi ne smijemo biti u depresiji. Mi znamo da smo mi civiliziran svijet, bez obzira koliko je ko pismen ili nepismen. Mi u kostima nemamo zločina.

Preporod broj 02/1132 - 15. januar 2019.


Islamski centar Mostar

Nekadasnja linija razgranicenja kao linija pomirenja?