Slovo o imamu i insanu
Hadži Avdo efendija Abaza, kaligraf i pjesnik

(Zijemlje, Mostar 22.5. 1947. – Opine, Mostar 31. 10. 2020.)

Nije tajna da se voli, od svegʾ, život ponajviše,
sa pitanjem: kolʾko traje, da li i gdje i šta piše?
Resulu je Džibril rekʾo: život svaki rok da ima,
„kad nafaka iscrpi se“, – tad života nema više.

Ovako je život i dunjalučki kraj stihom oslovio naš plemeniti Avdo efendija Abaza. Njegovo pjesničko slovo bijaše nadahnuto i crpljeno iz čistih naših vrelā, Kur’ana Časnog i sunneta Poslanikovog, ali također, i iz umotvorinā bošnjačkog naroda. U njegovim stihovima ogledaju se narodna mudrost, umijeće života, snaga, hrabrost i postojanost. Ljepoti, savršenstvu i skladu težio je, i takav je bio u mihrabu, i na minberi, i u mektebu, i za školskom katedrom. Osvajala ga je i nadahnjivala ljepota Božijeg stvaranja u svemu, a on sâm bio je odraz te ljepote. Ljubav prema kur’anskom harfu izražavao je lijepim, prepoznatljivim i milozvučnim mekāmom, poučavao svoje učenike njegovom pravilnom izgovoru i učenju. Od Boga Dragoga darovani talenat za lijepo ispisivanje kur’anskog slova vješto je iskazivao u islamskoj kaligrafiji, slažući taj filigranski vez arapskih slova u levhe koje ukrašavaju brojne naše džamije, ustanove, kuće i knjige. Svojom kompozicijom levhe- ispisivanja početnih ajeta sure El-Fatiha u obliku Staroga mosta, dao je vlastiti originalni doprinos velikom graditeljskom, civilizacijskom i kulturnom događaju, početku njegove obnove 2000-tih godina. Zahvaljujući njemu islamska kaligrafija u Mostaru je oživljena, da bi kasnije s drugim, pridošlim i stasalim kaligrafima, postala prepoznatljiva.

Ljubav i vjernost prema kur’anskom harfu u umjetničkoj interpretaciji preko duhovne muzike islama (ilahija i kasida) prenio je na svoga mlađeg sina Madžida, dok stariji sin Fejruz, to revnosno svjedoči na predavačkom polju i širem društvenom planu. Blaga i smjerna supruga Rahima, važan rahmetli Avdin oslonac u životu, svojom plemenitošću i bliskošću unosila je vedrinu i bila poticaj jednom takvom toplom porodičnom gnijezdu u kojem se širila ljubav prema Bogu i njegovim stvorenjima.

Svevišnji Allah odredio je da Avdino preseljenje s Ovoga svijeta bude u ovom periodu sunčanog i lijepog oktobra, s predivnim koloritom jesenjih boja koje su mu kao umjetničkoj duši bile posebno drage i inspirativne. Tako lijepo je znao pripovjedati i kazivati iz vremenā prošlih, burnih i bremenitih. U tumačenju islama kao dosljedan Đozin učenik držao se njegovog razumjevanja islama, pritome beskompromisno štiteći jedinstvo, red i sklad našeg džamijskog saffa, ustajući protiv onih koji su unosili nemir među smjerne hercegovačke džematlije. Čitao je, obrazovao se uz rad i volio biti u društvu gdje se ima nešto korisno čuti i naučiti. Volio je šalu i znao svojim šalama drugima uljepšati dan i popraviti raspoloženje.

Držao se istine, bio karakternog stava i riječi, nikada ne podilazeći, spreman kazati otvoreno ono što misli i zastupa. Boljelo bi ga kad bi svjedočio neredu, aljkavosti i manjkavostima u našoj organizaciji i radu. Teško mu je padalo što je dolazilo do podjelā među onima koji su na čelu. Avdo efendija bio mi je drag insan, volio sam biti u društvu s njim, od njega sam dosta učio.

Brojne vikend-dane proveli smo zajedno obilazeći mostarske mektebe, dajući time poticaj toj temeljnoj odgojnoj školi islama. Uvijek je bio, uz veliko zadovoljstvo, na raspolaganju da učestvuje u radu komisijā koje su propitivale znanje učenikā u mektebima, iz općeg znanja o islamu i učenju Kur’ana. Bio je sretan što su pravljeni iskoraci na tom planu, ushićeno mi je o tome kazivao. Sretan je bio što u džemate dolaze vrijedni imami, hatibi i muallimi, bio im je samo od pomoći i bodrio ih u njihovom radu. Časnu ahmediju je nakon penzionisanja odložio. Volio je djecu i s djecom je znao. Za svoje džematlije imao je uvijek vremena, ostajao bi s njima u dugim i pitkim razgovorima. Uvijek je ukazivao na važnost Zajednice, reda i zajedništva u njoj, i obavezu slijeđenja njene hijerarhije. Pred Gospodara svjetova dolazi s dobrim djelimā: vrijednosti vjere prenio je na djecu, unučad i učenike koje je poučavao. Ostaju i ispisane levhe da svjedoče o ljubavi prema Kur’anu i lijepa stihozbirka Poj sa stabla života da nas podsjeti na vrlog insana, plemenitog supruga i brižnog babu i još brižnijega dedu.

Neka ti Dragi Allah podari Svoju Milost i Oprost, i na onaj Dan konačnog obračuna dadne knjigu tvojih djelā u desnu ruku, a čeljadi tvojoj da podari vjeru, sabur i snagu. Svima nama koji te znadosmo i drugovasmo s tobom, ostaje praznina i bol koja je ljudska, čovjeku prirodna.
El-Fatiha.
Mostar, 1.11.2020.
Salem-ef. Dedović, mostarski muftija


Islamski centar Mostar

Nekadasnja linija razgranicenja kao linija pomirenja?