Kadiluk Imotski u 17. stoljeću

Autor: prof. dr. Sedad Bešlija

Sažetak: U radu[1] se na osnovu relevantnih arhivskih izvora i stručne literature donose podaci o Imotskom kadiluku tokom 17. stoljeća. Navedeni kadiluk bio je jedan od 16 kadiluka Hercegovačkog sandžaka u tom periodu. Nakon administrativno-upravne podjele i imena imotskih kadija i naiba, rad sadrži podatke o imotskim fortifikacijama, tj. dvjema najznačajnijim tvrđavama – Topani i Zadvarju te imotskim kulama. Zatim se govori o Bazani – glavnom stambenom mjestu Imotskog i konfesionalnim prilikama na tom području u 17. stoljeću. Zadnji dio rada odnosi se na događaje, položaj i ulogu kadiluka tokom dva najduža rata navedenog stoljeća, Kandijskom i Morejskom ratu.

Ključne riječi: Hercegovački sandžak, Imotski kadiluk, kadije, naibi, Topana, Zadvarje, muslimani, nemuslimani, Bazana, Kandijski rat, Morejski rat, 17. stoljeće

Abstract: The paper presents data on the Kadiluk of Imotski during the 17th century on the basis of relevant archival sources and professional literature. The aforementioned kadiluk was one of the 16 kadiluks of the Sanjak of Hercegovina during that period. After the administrative division and the names of qadi and naib of Imotski, the paper contains data on two most important fortresses of Imotski - Topani and Zadvarje as well as Imotski towers. It is then referred to the Bazana - the main residential place of Imotski and confessional circumstances in the area in the 17th century. The last part of the paper refers to the events, the position and the role of the kadiluk during the two longest wars of that century, the Candian and the Morean War.

Key words: The Sanjak of Herzegovina, kadiluk of Imotski, qadi, naib, Topana, Zadvarje, Muslims, non-muslims, Bazana, The Kandian Wars, The Morean War, 17th century

Uvodne napomene

Bosanskohercegovačka historija 17. stoljeća i dalje predstavlja jedan od najslabije istraženih perioda ukupne naše prošlosti. U novije doba, prvenstveno kroz doktorske disertacije, jedan broj bosanskohercegovačkih osmanista učinio je istraživački napor kako bi se došlo do novih historijskih činjenica i na osnovu njih dublje sagledao taj dio naše prošlosti.[2] Ovaj rad koji tretira jedan dio sudsko-upravne podjele Hercegovačkog sandžaka, odnosno jedan njegov kadiluk, predstavlja nastavak istraživanja naše prošlosti 17. stoljeća. S obzirom na to da se radi o važnoj i kompleksnoj temi, još uvijek su rezultati historiografije o toj temi skromni i nedostatni. Ne postoji istraživanje koje je na naučnim osnovama ozbiljno i cjelovito tretiralo pitanje kadiluka Imotski u 17. stoljeću. Samo nekoliko istraživača su se u skromnom obimu doticali općenito pitanja historijata Imotskog. Ti radovi su nama poslužili kao osnova za nadogradnju historijske spoznaje koju smo ponudili u ovom radu.[3] Jedan od najvećih problema s kojima se součava istraživač historije Hercegovačkog sandžaka 17. stoljeća je stanje izvorne građe, prvenstveno osmanske, a onda i drugih provenijencija. Pored količine izvora koji su donekle u većem broju u odnosu na ranije periode, razvnovrsnost izvorne građe je nešto što predodređuje sadržaj rada. Pri istraživanju kadiluka Imotski u 17. stoljeću istraživač ne raspolaže sa cjelovitijim i sadržajnijim osmanskim izvorima kao što su katastarski popisi, vakufname, sidžili i slično. Manje-više, izvori se ograničavaju na pojedinačne dokumente koji ne pružaju dovoljno podataka na temelju kojih bi se mogla razviti opsežnija diskusija i analitika u historiografskom smislu. Zbog te činjenice se ovakav rad može činiti pozitivističkim i faktografskim. No, ne treba zaboraviti da bez takvih radova i pronalaska značajne količine faktografskih podataka nema ni obuhvatnijih istraživanja. Takvo stanje izvora i historiografije opravdava značaj istraživačkog poduhvata koji je ovdje napravljen.

Administrativno-upravna podjela

Novi, Ljubinje, Gabela i Imotski činili su jedan od „širokih“ geografskih centara Hercegovačkog sandžaka tokom 17. stoljeća. Za razliku od unutrašnjosti sandžaka, bili su na potpuno drukčijoj geostrateškoj poziciji nalazeći se na tri ključne tačke u Dubrovačkom zaleđu, najjužnijoj, centralnoj i najsjevernijoj na rijeci Neretvi, dok je Imotski[4] kao jedna vrsta „produžetka“ zaokruživao poziciju prema Jadranu odnosno Kliškom sandžaku.

Prema Hazimu Šabanoviću, nahija Imota je stara istoimena srednjovjekovna župa čije je sjedište bilo u gradu Imotskom. Njega su osmanski vojni odredi zauzeli najkasnije 1493. godine kada su zauzeli i čitav zapadni Hum i Makarsko primorje. Drugi put se spominje pod osmanskom vlašću 1503. godine kada se bilježi i tvrđavska posada. To područje je najprije bilo u sastavu Fočanskog, a najkasnije od 1519. godine i Mostarskog kadiluka.[5]

Šabanović je nadalje utvrdio da „najstariji pouzdani spomen Imotskog kadiluka datira u 1562. godinu“, a da su „prvobitnu teritoriju tog kadiluka činile nahije: Imota, Duvno (Rog), Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorska Župa, Fragustin i Primorje“.^[6] Nahije Gorska Župa, Fragustin i Primorje pripadale su Gabeoskom kadiluku od prije 1598. do 1669. godine kada to područje više nije u osmanskom posjedu.[7] Nahija Duvno je do tridesetih godina 17. stoljeća postala središte Duvanjskog kadiluka. Nahija Buško Blato je priključena Duvanjskom kadiluku po njegovom osnutku. Nahija Posušje ostala je u sastavu Imotskog kadiluka do 1717. godine. Poslije 1717. godine preostali dio teritorije Imotskog kadiluka nazvan je Imotska Bekija (Bekiyye-i Imotski), a sjedište je preneseno u Ljubuški. To je trajalo sve do nove administrativne podjele Bosanskog ejaleta 1851. godine.[8] Dakle, tokom 17. stoljeća nahije koje su najduže ostale u sastavu Imotskog kadiluka su: Imota, Posušje i Buško Blato.

Kadije i naibi

Sudska i upravna područja u osmanskom administrativnom sistemu poznata pod nazivom kadiluci (osm-tur. kadılık/kaza) bili su „pod jurisdikcijom kadija tj. sudaca (osm-tur. kadı) čija je obaveza bila da sude i presuđuju u skladu sa šerijatskim pravilima i državnim zakonima, da vrše nadzor nad sprovođenjem sultanske volje i njegovih zapovijedi te da obavještavaju o svakom protivzakonitom postupku administrativnih službenika. Funkcija kadije bila je jedna od najvažnijih institucija u Osmanskoj državi. Oni su bili nosioci zakonodavstva i sudstva. Vodili su sve vrste sporova i parnica, a odluke su im bile konačne, mogao ih je osporiti samo sultan na prijedlog šejhu-l-islama, i to u slučajevima u kojima je povrijeđen šerijat i kanun. Može se kazati da stabilnost i razvoj cijele države je bio srazmjeran stabilnosti i razvoju institucije kadije.“[9]

Atanasije Grgičević 1630. godine spominje da u Imotskom „sjedi kadija koji sudi i vrši potpunu sudbenost, čak i smrtnu“. Vlast imotskog kadije protezala se „na širi teritorij od Zadvarja do Trilja[10], kao i na dio Hercegovine“.[11] Koliko je uloga imotskog kadije na osmansko-mletačkoj granici bila značajna pokazuje i činjenica da je bio jedan od potpisnika Instrumenta razgraničenja iz 1671. godine kojim je utvrđena linea Nani. Na osmanskoj strani, pored njega, dokument su potpisali još i: rumelijski i bosanski beglerbeg, bihaćki i hercegovački sandžakbeg, bosanski defterdar, banjalučki, prusački, livanjski, jezerski i nevesinjski kadija.[12]

Na osnovu osmanske, dubrovačke i franjevačke izvorne građe u ovom trenutku poznato je četrdeset i osam imena imotskih kadija i naiba[13] u 17. stoljeću. Time su dopunjeni podaci koje su do sada u svojim radovima iznijeli Hivzija Hasandedić i Ante Ujević. Imena kadija su sljedeća: Alija sin Muhamedov 1604, Mehmed sin Sinanov 1606, Mustafa 1606/07, Muhamed sin Alije 1607, Sinan 1608, Husein 1610, Muhamed sin Ibrahimov 1612, hadži Hasan 1613, Sulejman 1614, Šahin sin Ahmedov 1615, hadži Hasan sin Ahmedov i Ahmed, sin Mustafin 1616, hadži Hasan sin Jusufa 1618/19, Abdulbaki sin Ramadanov 1619, Bešir 1620, hadži Sulejman sin Mehmedov 1622, Muhamed sin Ibrahimov 1623, hadži Hasan 1623, Mevlana Mehmed 1624, Hasan sin Osmanov i Alija 1625, Mustafa i Halil 1626, naib Halil 1627, Mehmed i Mustafa 1628/29, Sulejman i hadži Mustafa 1630/31, naib Abdija sin Mustafe 1630/31, hadži Hasan 1631, Abdulvasi sin Ahmeda 1631, Abdulah sin Ahmedov i Mustafa, sin Jusufov 1632/33, Halil sin Mehmeda 1634, Omer 1637, naib Ibrahim sin Ahmeda 1637, Mustafa sin Jusufov 1639/40, Ahmed 1651, Halil Husejin 1667, Omer 1671,[14] Hasan i Husejin 1672, Muhamed 1673, Mustafa 1680, Husein sin Alije 1681, Husein 1683, Hasan 1687. i Alija 1695. godine.^[15]

Od dostupnih podataka u vezi sa naibima imotskih kadija u 17. stoljeću poznato je da su naibi imotskog i gabeoskog kadije, ponekad uredovali u Makarskoj i Vrgorcu gdje su rješavali određene sporove stanovništva. Izvjesni Halil efendija bio je naib nahije Makarske 1644. godine, a Husein, sin Alijin 1671. godine. Također, „u Makarskoj su 1672. godine živjeli Mehmed i Nedžmudin koji se u izvorima spominju kao naibi nahije Primorje“.^[16]

Topana

Vidović navodi da je „Imotski bio utvrđen nizom fortifikacijskih zdanja među kojima se isticala Tvrđava, srednjovjekovna utvrda koju su Osmanlije preuzele i iskoristile te u njezinom sjeveroistočnom dijelu 1663. godine izgradile ljevaonicu i spremište topova nakon čega je prozvana Topanom.“[17]

Bila je smještena na klisuri poviše Modrog jezera. Prvi spomen te tvrđave i njene posade u osmansko doba, prema Hasandediću, datira u 1519. godinu.^[18] To je bila najvažnija osmanska tvrđava na prostoru Zabiokovlja. Prema podacima koje navodi Zaradić „1530. godine Osmanlije su uz granicu od Like do Neretve održavali ukupno 17 utvrda, a prema brojnosti posade (49 vojnika) Imotski je pripadao u sam vrh. Primjerice, imao je više vojnika od susjednih Livna (25), Ljubuškog (46), Sinja (41), Vrgorca (25), zanimljivo i Knina (38)“.[19] U jednom dokumentu od 18. aprila 1693. godine stoji da je naređeno prikupljanje namirnica u kadilucima Mostar i Blagaj te da se one posredstvom hercegovačkog sandžakbega dostave vojnicima u imotskoj tvrđavi koja je „na granicama islama“.^[20]

U imotskoj tvrđavi „stolovao je aga (osm-tur. ağa: gospodin, poglavar; niži plemić koji je zapovijedao određenom vojnom jedinicom), povremeno i dizdar (osm-tur. dizdār: zapovjednik tvrđave)“.[21] Godine 1643. dizdar imotske tvrđave bio je Mehmed-aga,^[22] a 1665. Mustafa.^[23] Također, poznat je i podatak da je izvjesni Abduldželil buljubaša iz Imotskog živio u Mostaru 1684. godine. Hasandedić iznosi podatke o Ahmed-agi, Mehmed-agi i Mustafa-begu, dizdarima imotske tvrđave, koji su živjeli u Mostaru 1731. godine. Oni su ovdje doselili 1717. godine iz Imotskog, kada su Mlečani zauzeli Zabiokovlje i Primorje i kada su Osmanlije bile prisiljene na povlačenje iz tih krajeva. Oni su bili posljednji dizdari navedene tvrđave.^[24]

Sačuvano je nekoliko dokumenata u vezi sa historijatom tvrđave u 17. Stoljeću, odnosno pojedinim imenovanjima na različite službe unutar nje. Fermanom od 16. novembra 1686. godine na položaj mustahfiz-age imotske tvrđave postavlja se Mehmed.^[25] Početkom 1695. godine na dužnost farisana postavljeni su Ibrahim i Husejin.^[26] Iz jednog popisa se vidi da je početkom 1695. godine bila velika potreba za konjanicima koji bi bili zaduženi za čuvanje imotske tvrđave. Tim povodom je bosanski beglerbeg Mehmed-paša popisao po 50 farisana iz prvog i drugog ešalona za pomenutu tvrđavu.^[27] Tokom septembra, oktobra i novembra 1696. godine bilo je više postavljenja u imotskoj tvrđavi. Tako su za mustahfize tvrđave postavljeni Ebu Bekir, s dnevnicom od šest akči, zatim Ismail, Siddik, Salih, Arslan, Šahin i Mehmed. Za zamjenika mustahfiza ponovo je imenovan Ishak, dok je za agu mustahfiza postavljen Ali Mehmed.^[28]

Ante Ujević piše da su zapovjednici u tvrđavi, imotski aga, dizdar i kapetan[29] službom bili stalno vezani uz grad, a napuštali ga samo u slučaju službene potrebe. To se činilo u dogovoru s kadijom. Imali su svoje ćehaje. Posada grada nije imala posebne nošnje, nego se odijevala kao i ostali seljaci – građani. U tvrđavi je pored oružja i streljiva bilo oruđa, hrane i vode. Brojna su pisma imotskih aga i dizdara upućivana mletačkim providurima primorskih gradova i drugim osobama. Tako se oko 1636. godine spominju nedatirana pisma Omer-age. Dvije godine prije toga, navodi Ujević, Halil, efendija Imotski, pisao je providuru omiškom i žalio mu se na omiške „ašašine“ koji su činili nepravdu sultanovim podanicima, uz prijetnju da će im se „dogoditi pred Omišem ono što se lani dogodilo pred Splitom“.^[30]

Ujević dalje navodi da je oko 1636. godine iz Imotskog Omer-aga, kapetan Imotski, Ljubuški, Prološki i Dvarski, pisao providuru omiškome da mu knez Miho Dorić nije platio uzdarje za baštinu u Zakučcu. Iste godine, nastavlja Ujević, kapetan Imotski pisao je providuru omiškome i tražio da mu se plati za bedeviju koju ubili knez Miho Dorić i Zane Frane. Nadalje, između 1641. i 1643. godine iz Zadvarja Mustafa-aga dvarski i sve age imotske tražili su od providura omiškoga da se oslobode njihovi podloženici Vujica i Stipan Cvitanović, koji su zadržani u Omišu. U potpisu, između ostalih, nalaze se i: Nuh-aga iz tvrđave Imotske, Mehmed-aga, azeban Imotski, Alija, ćehaja grada Imotskoga i Mehmed, dizdar grada Imotskoga. Sličnog sadržaja je i pismo svih aga Imotskih koje je datirano 25. aprila 1643. godine. U pismu iz prve polovine 17. stoljeća Mehmed-aga, dizdar Imotski, kao i sve age imotske i zadvarske pisali su providuru omiškome žaleći se što se sultanovi podanici silom zadržavaju u Omišu i prijete nasiljem. Također, između 1635. i 1644. godine, navodi pomenuti autor, iz Imotskog Mustafa, imotski efendija, pisao je omiškom providuru žalbu zbog toga što su Omišani silom odveli Nikolu Ilije Kubtovića. U potpisu je hadži Mustafa, kadija u kadiluku Imotskom.^[31]

Zadvarje

Jedna od ključnih tvrđava Zabiokovlja i Primorja bila je zadvarska tvrđava. Bila je podignuta na brdu Kula odmah iznad Zadvarja.[32] Inače, za vrijeme osmanske vladavine na ovom području postojale su četiri kule: Avala, Arzalića, Kučuk i Poletnica. U vezi s tom tvrđavom u izvorima osmanske provenijencije očuvani su sljedeći podaci: spominje se Osman kao kapetan Zadvarja 1618/19. godine. Redžep-beg je bio zadvarski dizdar 1652. godine. Hasan-aga Arapović je bio dizdar zadvarske tvrđave i stanovao je u Lukovdolu.^[33] U oktobru 1663. godine zabilježena je molba iz koje se vidi da je do tada dizdar zadvarske tvrđave bio Hajdar koji je preminuo, te da se na njegovo mjesto predlaže izvjesni Šahin.^[34] Početkom 1665. godine u zadvarskoj tvrđavi preminuo je aga tobdžija Osman. Na tu vijest, kapetan spomenute tvrđave Ibrahim napisao je molbu u kojoj je predložio da se na upražnjeno mjesto imenuje izvjesni Džafer.^[35] Također, kao što je to ranije utvrdio i Hasandedić, osoba po imenu Durak bio je 1665. godine azap kule u Poletnici i kule Avale u Zadvarju.^[36] Godine 1666. spominje se Ibrahim, aga azapa, koji je ponovo imenovan u zaseoku Podpoletnica sa Malom tvrđavom koji pripadaju zadvarskoj tvrđavi.^[37]

Zadvarje je u mletačke ruke dospjelo 24. augusta 1646. godine, ali je tvrđava došla pod osmansku vlast u novembru te godine i ostala u njihovom posjedu sve do 18. aprila 1684. godine.[38] Prema izvještaju splitskog nadbuskupa Stjepana Cosmia, zadvarski dizdar i njegovi pomoćnici bili su potkupljeni sa stotinu cekina, što je Morlacima omogućilo da taj napad izvedu „bez prolijevanja krvi“. Taslidža piše da mletački providur nije imao milosti prema potkupljivom zadvarskom dizdaru kojeg je učinio robom i doživotno kaznio veslačkim radom na mletačkim lađama.[39] Posljednji pokušaj preuzimanja tvrđave od osmanske vojske uslijedio je 1685. godine. Tokom višednevne opsade vojska je bila utaborena u Radobilji, vjerovatno na potezu Katuni-Šestanovac-Žeževica. Navodeći važnost te bitke, Alduk ističe da je ona „nagnala tadašnjeg splitskog nadbiskupa Cosmija da brodom dođe do Vrulje i tamo sačeka njen ishod kako bi vijesti što prije javio dalje. Također, navodi da se u odbrani tvrđave „istakao njen tadašnji zapovjednik, Splićanin Augustin Tartaglia“.[40]

Prema podacima koje je donio Hivzija Hasandedić u svojim radovima poznato je da je na Igrišću[41] bila kuća u kojoj je stanovao čuveni Hasan-aga Arapović koji je upravljao Župom, Zagvozdom i Grabovcem. Dok je bio na položaju zadvarskog dizdara ranjen je negdje u Biokovu 1669. godine. Poginuo je 17. marta 1669. godine u kuli Poletnici ispod Zadvarja. Čuvena je priča o njemu i njegovoj ljubi koja ga nije htjela obići, nakon čega joj je poručio da ga ne čeka u dvoru. Iza toga ona se udaje za imotskog kadiju. Taj događaj je bio povod nastanku narodne balade Hasanaginica koja je objavljena u nekoliko verzija, dramatizovana i prevedena na nekoliko svjetskih jezika.^[42]

Zabilježeno je i to da je Hasan-aga imao četiri sina: Mehmeda, Mustafu, Mahmuda i Muhameda koji su završili nauke u Istanbulu. Po povratku u Mostar „zauzimali su visoke položaje u islamskoj hijerarhiji i bili muftije, muderrisi, imami, hatibi, vaizi i vakifi.“ Iako postoje različita viđenja u vezi sa mjestom u kojem se odvila radnja opjevana u baladi, činjenica je da su dizdari tvrđave Zadvarje bili Vlahovići koji se na toj funkciji spominju 1617. godine. Na osnovu toga historičari misle i pretpostavljaju, kako navodi Hasandedić, da se događaj opjevan u „Hasanaginici“ zbio u Sovićima gdje je Hasan-aga Vlahović (Arapović) imao kulu s rezidencijom.^[43]

Imotske kule

Hamdija Kreševljaković je pisao da su osmanski vladajući slojevi po svojim imanjima gradili kamene dvorce ili kule na više katova, u njima stanovali i iz njih se branili. U osmansko doba takvih je objekata izgrađeno preko tri stotine. Pored njih su se gradili i dodatni objekti za stanovanje odžaci (konaci). Osim navedenih kula, građene su kule i kao uredske zgrade, u kojima su sjedili kapetani i sa svojom posadom čuvali granicu.[44]

U Imotskoj krajini zabilježeni su pisani tragovi o sljedećim kulama, tj. stambeno-odbrambenim objektima krajiških aga, begova i njihovih porodica za koje se zna da su postojale tokom 17. stoljeća: Begovića kula u Donjoj Glavini, kula bega Dupčića kod Prološca, kula u Vrlici, Avala, Arzalića, Kučuk i Poletnica na Zadvarju, kula Hasan-age Arapovića u Lukovdolu kod Zagzvozda, Urum-begova kula kod Lovreća, Karabašina kula, kula Ale Matuzovića i kula Čišića.[45]

Bazana i muslimansko stanovništvo

Glavno stambeno područje u Imotskoj krajini na koje su se naseljavale porodice bila je Bazana[46] na sjevernoj periferiji Imotskog. Zauzima dominantan položaj odakle se vidi cijela imotska okolina. Tu je, odmah ispod tvrđave Topane, locirana i prva džamija. Kako piše Vidović, u Imotskom su bile izgrađene dvije džamije i mekteb, a na području Bazane se razvilo trgovište nakon izgradnje splitske skele koncem 16. stoljeća. On, također, navodi da je 1630. godine „po nekim izvorima u Imotskom živjelo oko 130 porodica (što bi, s obzirom na demografske pokazatelje, moglo upućivati na to da je u gradu živjelo oko 800 stanovnika).“[47]

Ante Ujević piše da su se ljudi u tom kraju bavili poljoprivredom koja je ovisila o klimatskim uslovima jer je bilo mnogo nerodnih godina te da su poplave dodatno uništavale ljetinu. Naprimjer, „1666. godine zabilježena je velika glad i suša u Imotskoj krajini“.^[48] Isti autor piše da je sa stočarstvom situacija bila nešto bolja, da je stoke bilo dosta, a stočni proizvodi (vuna, koža) su činili glavni dio trgovačke robe. Uvoz je također bio ograničen. Kupovalo se ulje, so, ponekad vino i riba. Osmanski podanici su odlazili kao trgovci u susjedna primorska mjesta, a primorci na imotske pazare da bi nabavili robu. U 17. stoljeću ponegdje se počinje saditi i duhan u Imotskoj krajini.^[49] U kakvim uslovima se trgovalo i putovalo govori i podatak da su najopasnije tačke za putnike, trgovce i druge u središnjem dijelu Hercegovačkog sandžaka bile, na putu od Mostara do Sarajeva, u klancu Porim i u kuli na Lipetima, zatim na putu od kule Lipeta do Nevesinja, od Mostara do Nevesinja, na putevima od strane Počitelja, Imotskog, Duvna i na svim stranama desno i lijevo od toga.^[50]

Da je bilo nezakonitih radnji prema sultanovim podanicima vidi se iz arzuhala stanovnika sela Grude i Orebić u kadiluku Imotski kojeg su u aprilu 1645. godine uputili centralnoj vladi u Istanbul u kojem stoji: još od Fetha sve baštine tog kraja su bile pod haračom kojeg plaćaju stanovnici tih sela; dodatno je uveden spahijski ušur od 300 akči kojeg također izmiruju. Takvo stanje je trajalo negdje od šeste ili sedme decenije 16. stoljeća. Međutim, unuk navedenog spahije, Mehmed, odredio je 7.000 akči, a ponekad i ušur naplaćuje. Novonastala situacija je uznemirila stanovnike koji najavljuju bijeg iz sela. Naredba sultana je bila jasna: spriječiti i zabraniti sve što je bilo suprotno odredbama šerijata i kanuna i defteru.^[51] Koliko se ona u praksi provela nema pouzdanih podataka.[52]

Ne postoje pouzdani podaci o omjeru muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva, ali je činjenica da su živjeli izmiješano na tom prostoru. Tek krajem 17. stoljeća dolazi do značajnih demografskih pomjeranja i promjene u konfesionalnoj strukturi stanovništva. Od imama (muslimanski vjerski/džamijski službenik) iz 17. stoljeća 1607. godine su kao svjedoci u jednom dokumentu potpisani: Abdi efendija, imam iz Imotskog i Omer efendija.^[53] U drugom dokumentu, 1622. godine kao svjedoci potpisani su: Mehmed efendija hatib, Hasan spahija, hadži Omer, hadži Oruč, Mehmed, mualim i Hasan ćehaja, svi iz Imotskog. Osim navedenog, u Imotskom su živjeli: Ibrahim Durmišević i Omer Čelebija Kurt 1619, Mustafa Čelebija Zuri 1622, a 1672. godine Mustafa Karindašević. Među svjedocima na nekim od dokumenata iz 1623. godine nalaze se još i Ali spahija, Rustembeg i Osman-baša.^[54]

U Donjoj Glavini[55] je, također, bilo muslimanskog stanovništva koje je imalo svoju džamiju i mekteb. Prema predanju koje navodi Hasandedić, oni su u toku Kandijskog rata bili prisiljeni napustiti svoja mjesta i potražiti sklonište u Banjaluci usljed brojnih uskočkih napada iz Primorja u kojima su im stradavala imanja, a neke su odvodili i u roblje. Neki podaci govore da je mletački providur Močenigo pravoslavcima ustupio jednu džamiju koju su oni pretvorili u crkvu. U Glavini su bile izgrađene i kule do tri sprata. I one su bile predmetom ratnog plijena. Tako su mletačke vlasti jednu kulu dale pravoslavnom parohu, dok su uskoci između 1665. i 1669. godine navalili na Glavinu i zauzeli Begovića kulu. Hasandedić je zabilježio i podatak da su pored Begovića u ovom mjestu živjeli i Ćehajići (ili Čijajići) te da je u mahali Glavini kod Imotskog 1674. godine živio izvjesni Mustafa, sin Husejinov.^[56]

Hasandedić, nadalje, donosi sljedeće podatke: u Prološcu,[57] nekada vlaškoj nahiji koja se dijelila na četiri džemata i spadala u sandžakbegov, a potom i u sultanov has, živjele su porodice Čizmića, Dupčića, Fazlagića, Merčana i Nešmića. U Postranju[58] živjeli su Hasan sin Balijin, Mustafa sin Ibrahimov i Durak sin Ahmedov. Sulejman baša je, koji je ulazio u različite poslove sa franjevcima, zabilježen kao stanovnik Prološca 1618. godine. Također, Nuh sin Resulov iz Postranja potpisan je kao svjedok na jednom dokumentu iz 1619. godine. U istom mjestu je 1629. godine živio Perviz sin Sulejmanov dok je 1672. godine Aiša, kćerka Jakubova imala posjede u Postranju, a živjela u Prološcu. Iako se ne zna ni vakif ni datum izgradnje, niti je vakufnama sačuvana, da je u Prološcu u 17. stoljeću egzistirala i džamija i mekteb zna se iz podatka da je u tom mjestu Halil efendija, sin Memi efendije 1629. godine bio imam, hatib i muallim, zatim da se imam i mektebska djeca u jednom dokumentu spominju u kontekstu loših odnosa sa franjevcima te da su fratri iz Dračana bili dužni vakufu 16000 akči koje su 1685. godine vratili nekom Hadžiji, muteveliji vakufa. Proložac u osmansko doba je bio karakterističan po brojnim kulama, čardacima i kućama sa specifičnim na luk (ćemer) građenim prozorima. Najpoznatija kuća bila je bega Dupčića koja je nakon mletačke ofanzive i preotimanja tih krajeva došla u posjed Strinića i kasnije Kraljevića.^[59]

U Zagvozdu na Rudinama[60] postoje zaseoci: Alagići i Buljubašići koji su nazive dobili po muslimanskim porodicama Alagićima i Buljubašićima koji su tu živjeli u vrijeme osmanske vladavine. Također, i drugi toponimi ili nazivi različitih stvari na području Grabovca, Podbabja, Zmijavaca, Budalića vinograda, Vidoševića vinograda, Vinjana, Studenaca, Lovreća, Ciste, Dračana, Rašćana i Berinovca kao što su: Tursko groblje, Turski bunar, Hodžin vrt, porodica Šaćir, nemuslimansko pleme Šabići, porodice Guzel i Alaša, Memedovići, Mehmed Borković, Karabašina kula, Alibegovac, Urum-begova kula, porodica Šamija, Asanovići, Kasumi, Mustapići, bunar Kasumova, bunar Saranč, kula Ale Matuzovića, pleme Ćoso, Ibrahim Alić, Sumbolovo i slični nazivi i imena potvrđuju egzistenciju osmanskih podanika i vlasti tokom 17. stoljeća. Hasandedić navodi podatke o tome da je u Vrlici kod Imotskog 1664. godine živio Ališah Harambaša koji je vodio borbu protiv uskoka iz Primorja, da su uskoci 1686. godine zauzeli ovdje jednu kulu te da je Mustafa Mektić imao baštinu u Runovićima[61]  koju je 1674. godine dao nekom fra Ivanu.^[62]

U izvorima se bilježe i slučajevi prihvatanja islama na tom području i tokom 17. stoljeća. Prema navodima Hasandedića situacija je izgledala na sljedeći način: nekoliko osoba iz Brela: pet žena i dva muškarca, prešli su na islam 1603. godine. Neki Husejin, sin Radivojev imao je 1606. godine vinograd u Podaci. Na jednom hudžetu imotskog kadije Halila iz 1624. godine kao svjedoci su potpisani: Hasan, sin Abdulahov i Alija, sin Abdulahov. Sličan slučaj zabilježen je i u jednom dokumentu iz 17. stoljeća u kojem se spominje Ćejvan, sin Abdulahov. Rizvan, brat Nikole Pavića iz Živogošća morao je 1630. godine napustiti rodni kraj i preseliti se u okolicu Ljubuškog jer se, kako stoji, nije mogao održati u homogenoj kršćanskoj sredini. Zatim, jedan nemusliman s Oraha kod Vrgorca primio je islam oko 1630. godine, uzeo ime Musa i izjasnio se kao sin Abdulahov. U Rastoku su oko 1633. godine živjeli muslimani, sinovi Nikolini. Neki dječak iz Zaostroga prešao je na islam 1644. godine, a godinu poslije isto je učinio neki Jakov, sin Matin. U Tučepima, Podgori, Drašnicama i Igranima bilo je 1672. godine među stanovnicima i muslimana i nemuslimana. U Zaostrogu se spominje neki Muhamed, sin Markov.^[63]

Nemuslimansko stanovništvo

Dostupni izvori i literatura dozvoljavaju da se jednim dijelom oslika život nemuslimana Imotskog kadiluka. Već je prethodno navedeno da je vrlo teško govoriti o brojčanom stanju muslimana ili katolika na tom području. Također, valja imati na umu da do konca 17. stoljeća pravoslavaca nije bilo ne samo u Imotskom, nego i u cjelokupnoj Imotskoj i Neretvanskoj krajini. Faktor koji utječe na takvo stanje je i pokretljivost stanovništva posebno u toku dva velika rata u 17. stoljeću. Nešto više podataka ima o tome da je, kako piše Vidović, konfesionalna struktura stanovništva Imotske krajine krajem 17. stoljeća uveliko izmijenjena doseljavanjem katolika iz Hercegovine (prvenstveno iz Brotnja, Mostarskoga blata i Goranaca te u manjoj mjeri iz Rame, a znatno manje i iz istočne Hercegovine, ponajprije Zažablja), a već oko 1720. godine u Imotsku su krajinu u velikom broju pristigli i pravoslavni doseljenici ponajviše iz Popova, Carine (današnje Ivanice u Trebinjskoj šumi) i Crne Gore (riječ je zapravo o zapadnom dijelu današnje istočne Hercegovine).[64]

Vratimo se tragovima koji govore o prisustvu nemuslimana odnosno katolika i franjevaca na tom području tokom 17. stoljeća.

Na širem području dalmatinskog dijela Hercegovačkog sandžaka egzistirala su tri franjevačka samostana (Makarska, Zaostrog i Imotski) te više crkava po selima. Tokom 17. stoljeća sagrađene su i nove crkve u selima: Rašćani 1601, Župi Biokovskoj 1602, Makru 1602. i Tučepima 1602. godine dok su u Prološcu i Živogošću podignuta dva nova samostana i to prvi 1600, a drugi 1612. do 1620. godine. Pošto je duvanjska biskupija ostala bez svog pastira, to područje je isto tako povjereno Makarskoj biskupiji koja se prostirala između Neretve i Rame i koja je obnovljena 1615. godine aktivnošću pape Pavla V.^[65]

Nemuslimani su mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru i u 17. stoljeću na ovom području jer su pravne norme iz prethodnog vremena i dalje važile. Na osnovu toga je Hadži Sulejman sin Mehmedov, imotski kadija, mogao izdati hudžet 1622. godine redovnicima prološkog tj. imotskog samostana koji se temeljio na ahdnami sultana Fatiha i Ahmeda I 1607. godine.^[66]

Prema navodima Ujevića, u imotskom samostanu spominje se 1630. godine deset pitomaca i dva klerika, a 1640. godine četiri pitomca i četiri klerika. Nastavnika (lektura) je bilo malo, obično jedan. Tako 1623. godine lektur je u Imoti fra Mihovil Runović, također Imoćanin. U samostanskim školama učio se domaći i latinski jezik, te dvojako pismo: bosančica i latinica. Nastojanjem franjevaca 1601. godine narod u Vrdolu gornjem, današnjoj Župi, u Imotskoj krajini, podigao je župnu Crkvu sv. Ivana, koju je posvetio fra Marijan Lišnjić, Imoćanin, makarski biskup premda je sazidana mnogo ranije. Za biskupa Kačića, 1630. godine Imotski samostan je imao 7 svećenika koji su služili 4 župe: Podbilu, Soviće, Drinovce i Kamen Most. Sve su franjevačke župe imale 400 kućanstava.^[67]

Nadalje, Vjeko Vrčić smatra da fra Petar Kumbat spada u „legendarnu ličnost Imotske krajine“. Naime, on je živio u 17. stoljeću i bio je gvardijan na Prološkom blatu te je 1645. godine pobjegao s fratrima u Makarsku gdje je ponovo izabran za gvardijana. Preveo je Imoćane na Sumartin (Brač) i tamo osnovao mali samostan. Vrčić piše da je fra Petar poznat po svom „glasovitom poduhvatu“ iz 1648. godine kada je pokupio ustanike i s njima oplijenio „nepripravne Turke“ u Imotskom i njegovoj okolini. Taj događaj je kasnije opjevan u jednoj pjesmi.^[68] Pokrštavanja su zabilježena i u ovom periodu. Ujević bilježi da je na Hvaru, naprimjer, između 1571. i 1645. godine pokršteno 10 osoba.^[69]

Odnos između franjevaca i osmanskih vlasti bio je postavljen u skladu sa osmanskom konfesionalnom politikom. Osmanske vlasti su izdale jedan dokument u martu 1622. godine kojim se garantuje mir samostanima u Zaostrogu, Živogošću, Makarskoj i Imotskom. Zaštitu franjevaca nastavio je i sultan Murat IV koji je u proljeće 1626. godine zabranio kršćanima istočnog obreda da od katolika traže poreze od vjenčanja i ostale daće.^[70] Također, zabilježene sui molbe fratara da se 1667. godine popravi crkva u Zaostrogu, Živogošću i Makarskoj što im je dopušteno. To je potvrdio i imotski kadija Halil Husein.^[71]

Zapisani su i nerijetki slučajevi prijateljskog odnosa osmanskih službenika i franjevaca, ali i učešće franjevaca u osmanskoj diplomatskoj službi po raznim pitanjima tokom 17. stoljeća.^[72] U jednom nedatiranom spisu imotski age daju propusnicu fra Luki, da može doći liječiti Hasan-agu. Možda se radilo o čuvenom Arapoviću.^[73]

Kada su u pitanju konfesionalni odnosi koji su često izvor manipulacija u historiografiji, vrijedan je zaključak Ante Ujevića:[74]„Naša je povijest često ispunjena strašnim i pretjeranim tužbama na postupke Turaka, a ovo je još jače podupirala iz vjerske mržnje Crkva te narodna pjesma... Turci su, uza sve česte i teške sukobe koji su se pojavljivali, bili prema crkvama i samostanima dosta trpeljivi, puno više nego se to tvrdi i prepričava. Ispada je bilo, ali najčešće od samovoljnika.“^[75]

Kandijski rat

Imotski kadiluk je bio u središtu ratnih dešavanja u oba velika i duga rata iz 17. stoljeća. Od ključnih dešavanja u Kandijskom ratu je i to da su hajduci i uskoci u Imotskoj krajini pobili mnoge begove i ostale prvake u narodu: Aliju Bojičića 1663,[76] harambašu Hasana, sina Talina iz Novog 1663, Ališaha, imotskog harambašu i kćerku mu 1664, Ali-bega Matuzovića kod Zadvarja 1664, Turčina Merdžana 1665, Zulfikar-agu ispod Imotskoga i Hasan-agu Arapovića 1669.^[77] To je bio značajan gubitak za osmansku stranu.

Robljenje bez obzira na konfesionalnu pripadnost bila je svakodnevnica koja je zahvatila i imotsko područje. Župnik Vrdola u svojoj žalbi mletačkom generalu žali se na ustanike koji „ne žale ni kršćane, nego ih love i prodavaju Mlečanima na galije“. Ujević dalje navodi da su  hajduci primorci i izbjeglice iz Imotske krajine, za 24 godine, u Kandijskom ratu i kasnije, doveli su iz okoline Imotskog, Glavine, Prološca, Vinjana, Runovića, Gorice, Sovića... 1346 zarobljenika. Među njima je bio i dobar dio nemuslimanskih podanika. Naprimjer, 1668. godine prodali su Mlečanima na galije njih 100 pod imenom Turaka. Ustanici su iz Imotskog kraja u navedenom razdoblju odnijeli veliki plijen: 1200 goveda, 230 konja, 8000 glava sitne stoke.^[78]

Sačuvani su i tragovi o uputama vlastima u Imotskom da štite sela i ljude od pljački, kao i postepen povratak privremeno izbjeglih na svoja mjesta. Tako je u septembru 1654. godine, bilježi Ujević, dostavljen ferman službenicima u Imotskom i Sinju kojim se naređuje da uzmu u zaštitu Poljičane od četa koje se zalijeću u njihova sela i pljačkaju ih. Na pozive osmanskih vlasti bilo je i povratka na ranija ognjišta nekih nemuslimana. Među njima su bili i franjevci. To se vidi po tome što je, nastavlja Ujević, 10. septembra 1664. godine na zboru u Kreševu izabran gvardijanom imotskog samostana fra Filip Runović, dok se prije toga 1662. godine imotski samostan uopće ne spominje.^[79]          

Prema Ujeviću, mirom uspostavljenim nakon rata, od 6. septembra 1669. godine, Poljica i primorje južno od Cetine, koji su se odmetnuli od osmanskih vlasti još u početku rata i prešli Mlečanima, morali su se vratiti u osmanski posjed. Mlečani se s time nisu htjeli pomiriti, pa su tako Makarsko primorje i Poljica postali de facto mletački posjed, a de iure osmansko područje. Međutim, u narednom periodu osmanski službenici dolaze na to područje i kupe porez. Također, osmanska vlast se potvrđivala i molbom fratara da se 1667. godine popravi crkva u Zaostrogu, Živogošću i Makarskoj što im je dopušteno. To je potvrdio i imotski kadija Halil Husein. Ipak, zaključuje Ujević, Mlečani su prepuštanje Primorja Osmanlijama službeno priznali i potpisali 24. novembra 1671. godine.^[80]

Morejski rat

Sačuvan je određeni broj izvornih vijesti o položaju i dešavanjima u kadiluku Imotski u toku Morejskog rata krajem 17. stoljeća. Tako je mobilizacija pred pohod na Beč krajem 1682. godine zahvatila i vojnike iz Hercegovačkog sandžaka. Iz Čajničkog, Fočanskog, Prijepoljskog, Ljubinjskog, Mostarskog i Imotskog (i još jednog kadiluka – u izvoru nečitljiv) mobilizirano je 450 nefera – vojnika. Primjetno je da je to bio daleko najveći broj vojnika u odnosu na broj mobiliziranih vojnika iz drugih sandžaka Bosanskog ejaleta, ali i ostalih sandžaka na području Rumelije općenito.^[81]

O ratnoj ulozi imotskih franjevaca i njihovim vezama sa mletačkim vlastima zabilježeni su neki podaci. Naime, generalni providur Mletačke Dalmacije Pietro Valier je 4. jula 1685. godine izvijestio Senat da je preko franjevaca poslao pismo nemuslimanima Imotske krajine pozivajući ih da „stresu turski jaram i da se podlože duždu“. Neki su se knezovi obavezali ugovorom i ponudili taoce.^[82] Imotski franjevci na čelu sa gvardijanom fra Matom Juranovićem, Imoćaninom, pobjegli su u Makarsku. U savezu s Mlečanima ustanici su 1685. godine napali selo Vinjane. Deškovićeve čete zapalili su podgrađe Imotskog i odveli oko 300 osoba iz Vinjana sa sobom.^[83]

Tri godine kasnije, u zimu 1688. godine uskoci iz Dalmacije su svoje poduhvate usmjerili prema Vrgorcu, Imotskom, Gabeli i Mostaru.^[84] Tokom 1689. godine zabilježeni su napadi Mlečana i saveznika na Imotski, Vrgorac i Ljubuški, ali bez uspjeha.^[85] Cilj kopnenih napada bio je onemogućiti osmanskoj floti dejstvo na Neretvi.

Osim toga, po konačnom zauzeću Vrgorske krajine 1694. godine, Mlečani su tvrđavsku džamiju dali franjevcima koji su je pretvorili u crkvu.^[86] Nakon pada Vrgorca, u otvorenoj opasnosti su se našli Imotski i Mostar.

Imotski je u pojedinim trenucima rata imao ulogu baze za vojnu komoru odakle su se opremale  jedinice koje su pokušale odbraniti, osvojiti ili ponovo osvojiti neko susjedno mjesto. Tako je bilo i u slučaju pokušaja ponovnog zauzeća Gabele odmah po njenom padu u mletačke ruke 1694. godine. Osmanska strana se nije pomirila sa velikim gubitkom Gabele. Ne treba zaboraviti da su Gabelu branile i Sarajlije. To čitamo iz Kodeksa Abdulaha Drnišlije krajem 17. stoljeća. Tada Sarajevo traži pomoć od Istanbula jer su iscrpljeni u svakom pogledu, a posebno što su im borci otišli na razne strane da brane ejalet.^[87] Na ponovni pokušaj zauzimanja Gabele digli su se upravitelji Hercegovine, Bosne, Crne Gore i Albanije sa svojim vojskama. Naređeno je, piše Zelenika, da se iz Livna, Prusca, Jajca i Sarajeva dovezu topovi pod Gabelu. Cjelokupno stanovništvo sa rasploživim materijalnim mogućnostima bilo je mobilizirano za tu priliku. Ratni materijal i hrana su dovezeni u Ljubuški i Imotski. Međutim, Gabela je ostala u mletačkim rukama i tada, kao i prilikom još jednog pokušaja preosvajanja tokom iste godine.^[88]

Kada je u aprilu 1697. godine izvršen ponovni napad na Mostar, bosanski namjesnik je izdao naređenje o „popisu svih klanaca preko kojih vode putevi iz Bosne prema Imotskom, Ljubuškom, Blagaju i Vidoškom s ciljem dodatne zaštite“.^[89]

Krajem rata osmanska strana je svim silama nastojala umanjiti gubitke u pograničju i dodatno zaštititi preostala mjesta, među kojima je bio i Imotski. U opasnosti nisu bila samo pogranična mjesta već i duboka unutrašnjost gdje je i sam Mostar bio ugrožen akcijama mletačkih vojnih jedinica potpognutim uskočkim i hajdučkim četama. Jula 1698. godine kadijama Mostara, Blagaja, te dizdarima Mostara, Blagaja, Imotskog i Stoca naređeno je da „polovinu mustahfiza koji se nalaze u hercegovačkim tvrđavama zadrže na čuvanje tvrđava, a drugu polovinu potpuno naoružanu i opremljenu s hranom za tri mjeseca, otpreme i predaju u službu bosanskog namjesnika Mustafe-paše“.^[90] Iste godine upućena su blagajskom kadiji 54 „carska vojnika“ iz tvrđave Porim u Mostarskom kadiluku kojima se trebala osigurati ishrana za mjesec dana. Dužnost tih vojnika bila je čuvanje imotske tvrđave te su tamo i upućeni. Spomenuti mobilisani vojni odred predvodio je Osman-buljubaša sin Oručov. Izdata je stroga naredba da se novac za navedene potreba ima uzeti iz državne blagajne, a ne od raje.^[91]

Za vrijeme Morejskog rata pokušao se jedan dio Imotske krajine otcijepiti od Osmanlija i pripojiti Mlečanima i to sela: Proložac, Runovići, Vinjani, Zagvozd i Župa. Mirom u Karlovcima ostali su pod sultanovom vlašću.^[92] U konačnici, Mlečani su dobili sve što su ratom osvojili.^[93]

Mlečani su Imotski zauzeli u petak 31. jula 1717. godine. To se dogodilo u toku osmansko-mletačkog rata vođenog od 1714. do 1718. godine. Neki podaci govore o tome da je presudila izdaja tvrđavskog dizdara koji je u kritičkom trenutku „zanemario svoje vojničke dužnosti.“[94] Iseljavanje muslimana iz Imotske krajine, navodi Hasandedić, započelo je još u Kandijskom ratu, a dovršeno 1717. godine. Svi koji su ostali morali su biti pokršteni.^[95] Nakon osvajanja Imotskoga od Mlečana, početkom 18. stoljeća osmanski posjedi na moru su se smanjili. Dok su iz Imotske krajine muslimani prebjegavali u susjedna hercegovačka mjesta, Imotski kadiluk, zapisao je Ujević, prelazi u Ljubuški, a „vječni spomen na Imotski ostade u pjesmi“. Isti autor dalje navodi da „s kadilukom preseliše u Ljubuški i potomci Hasan-age Arapovića, gdje i danas postoje u više hercegovačkih mjesta“.^[96]

Na kraju, treba istaći da postoji razlika u očuvanosti izvorne arhivske i arhitektonske građe između onih prostora koje su Osmanlije izgubile još u 17. stoljeću i onih koje je osmanska vlast napustila znatno kasnije, naprimjer u 19. stoljeću. Tako su u Imotskom, nakon pada u mletačke ruke, uništeni skoro svi tragovi osmanskog postojanja, pa je na tim mjestima posao historičara veoma otežan. Prije će mjesta za istraživanje imati kulturni antropolozi i arheolozi.

Također, kako navodi Taslidža, “jedna od posljedica ratnog stanja bilo je stradanje ili zapuštanje džamija, što najočitije pokazuju primjeri iz Imotskog kadiluka. U selu Vir (nahija Posušje), Mesdžid defterdara Piri-efendije kraj 17. stoljeća dočekao je u ruševnom stanju. Porušena je bila i Hajdar-pašina džamija (sa mualimhanom) u selu Višćani (nahija Posušje), kao i džamija koja se nalazila u selu Zagorica (nahija Posušje), čiji vakif još uvijek nije poznat. U isto vrijeme, potpuno devastirana bila je i Silahdar Osman-pašina džamija locirana u selu Dračan (nahija Imota). Obnova ovog sakralnog objekta tada nije poduzimana, iako je njegov vakuf još uvijek posjedovao neku sumu novca. U istom kadiluku džamija se nalazila i u selu Vojkovići (nahija Roško polje). I ona je na koncu Morejskog rata bila u ruševnom stanju.“[97]

Zaključak

Kadiluk Imotski je bio jedan do 16 kadiluka Hercegovačkog sandžaka tokom 17. stoljeća i predstavljao najistureniji pogranični kadiluk na samoj osmansko-mletačkoj granici. Kadiluk se prvi put pouzdano spominje 1562. godine. Iako su prvobitnu teritoriju tog kadiluka činile nahije Imota, Duvno (Rog), Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorska Župa, Fragustin i Primorje, tokom 17. stoljeća, uglavnom, kadiluk su činile tri nahije i to: Imota, Posušje i Buško Blato. Uloga imotskog kadije je bila slojevita i vrlo značajna na pograničju, a njegova vlast se protezala na širi teritorij od Zadvarja do Trilja, kao i na dio Hercegovine. Identificirano je 48 imena imotskih kadija i naiba u 17. stoljeću. Imotski je bio utvrđen grad. Tvrđavu, srednjovjekovnu utvrdu Osmanlije su preuzele i iskoristile za svoje potrebe. U njezinom sjeveroistočnom dijelu 1663. godine izgradili su ljevaonicu i spremište. Od tada je prozvana Topanom. Zapovjednici u tvrđavi bili su imotski aga, dizdar i kapetan. Zadvarska tvrđava je imala četiri kule i bila jedna od ključnih tvrđava Zabiokovlja i Primorja tokom 17. stoljeća. Pod mletačku vlast došla je 24. augusta 1646. godine, da bi je osmanska vojska ponovo zauzela u novembru te godine. Ostala je u njihovom posjedu sve do 18. aprila 1684. godine. Među značajnije fortifikacije na tom prostoru spadaju i kule. Zabilježeni su tragovi o sljedećim kulama u Imotskom kadiluku: Begovića kula u Donjoj Glavini, kula bega Dupčića kod Prološca, kula u Vrlici, Avala, Arzalića, Kučuk i Poletnica na Zadvarju, kula Hasan-age Arapovića u Lukovdolu kod Zagzvozda, Urum-begova kula kod Lovreća, Karabašina kula, kula Ale Matuzovića i kula Čišića. Glavno stambeno područje u Imotskoj krajini na koje se naseljavalo stanovništvo bila je Bazana na sjevernoj periferiji Imotskog. Tridesetih godina 17. stoljeća u Imotskom je živjelo oko 800 stanovnika, a sačuvani su podaci o tragovima muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva. Od muslimanskih porodica u Imotskom kadiluku navode se: Durmišević, Karindašević, Begović, Ćehajić, Čizmić, Dupčić, Fazlagić, Merčan, Nešmić, Mektić, Šamija, Ćoso, Šaćir, Guzel, Alaša, Alić. Zabilježeno je i prisustvo katoličkog stanovništva odnosno djelatnost franjevaca. Slovo i duh ahdname, obnavljani kroz stoljeća, živjeli su na tom području tokom 17. stoljeća, a izgrađen je i jedan broj seoskih crkava i samostana od kojih su najpoznatiji Imotski, te Prološki koji je podignut 1600. godine. Ističe se ličnost fra Petra Kumbata. U Kandijskom i Morejskom ratu kadiluk je bio poprište sukoba, pljački, robljena i imao je odbrambeni značaj za osmansku vlast. U prvom velikom ratu na bojištu su izginuli mnoge age i junaci poput Hasan-age Arapovića i Alije Bojičića. U ratu na koncu stoljeća, posebno nakon pada Gabele pod mletačku vlast 1694. godine, Imotski kadiluk je bio vojna baza ili baza za vojnu komoru odakle su Osmanlije branile samu unutrašnjost Hercegovačkog sandžaka. Karlovačkim mirom kadiluk je ostao u sastavu Hercegovačkog sandžaka, ali je najveći dio njegove teritorije definitivno izgubljen u sljedećem osmansko-mletačkom ratu 1717. godine. Na kraju treba navesti da su na tom prostoru dolaskom Mlečana porušeni skoro svi objekti islamske kulture i civilizacije.

Summary

Kadiluk of Imotski was one to 16 kadiluks of Hercegovina Sanjak during the 17th century and represented the most distant kadiluk on Ottoman-Venetian border. The earliest reliable mention of Imotski dates back to 1562. Although the original territory of this kadiluk consisted of nahiyahs Imota, Duvno (Rog), Buško Blato, Ljubuški, Posušje, Gorska Župa, Fragustin and Primorje, during the 17th century, kadiluk consisted of three nahiyahs: Imota, Posušje and Buško Blato. The role of the Qadi of Imotski was layered and very significant at the boundary, and its power extended to the wider territory of Zadvarja to Trilja, as well as to the part of Herzegovina. The 48 names of Imotian Qadies and Naibs in the 17th century were identified. Imotski was established by a series of fortification buildings, among which the Fortress was especially emphasized, a medieval fortification which the Ottomans took over and exploited, and in its northeastern part built a foundry and storage of guns in 1663, after which it was named Topan. The commanding officers in the fort were the Imotski agha, Dizdar (fortress commander) and the Captain. Zadvarje fortress with its four towers was one of the key fortresses of Zabiokovlje and Primorje during the 17th century. The Venetians took over it on August 24th 1646, but was returned under the Ottoman rule in November of that year and remained in their possession until April 18th 1684. Among the major fortifications in this area are the towers. Traces of the following towers in the Kadiluk od Imotski were found: Begović Tower in Donja Glavina, Dupčić Tower near Prološac, Vrula Tower, Avala, Arzalić, Kučuk and Poletnica on Zadvarje, Hasan-agha Arapović Tower in Lukovdol near Zagvozd, Urum-bey's Tower at Lovreć, the Karabašina tower, the tower of Ale Matuzović and the Tower of Čišić. The main residential area in the Krajina of Imotski, which was inhabited, was Bazana on the northern outskirts of Imotski. During the thirties of the 17th century in Imotski lived about 800 inhabitants, and data on the traces of the Muslim and Christian population have been preserved. Among the Muslim families in Kadiluk of Imotski were: Durmisević, Karindasević, Begović, Ćehajić, Čizmić, Dupčić, Fazlagić, Merdjan, Nesmić, Mektić, Šamija, Ćoso, Šaćir, Guzel, Alaša, Alić. The presence of the Catholic population and the activity of the Franciscans were also recorded. The alphabet and spirit of ahdnama, renovated through centuries, lived in this area during the 17th century, and a number of rural churches and monasteries were built, of which the most famous are Imotski and the Proloski which was built in 1600. The personality of Fr. Petar Kumbat stands out. During the Kandia and Morean War, Kadiluk was the area of conflict, robbery, and had defensive significance for Ottomans. In the first great war on the battlefield, many aghas and heroes like Hasan-agha Arapović and Alija Bojičić died. In the war at the end of the century, especially after the fall of Gabela under the Venetian rule in 1694, the Kadiluk of Imotski was a military base or base for the military chamber from where the Ottomans defended the interior of the Hercegovina sanjak. With Treaty of Karlowitz, Kadiluk remained part of Hercegovina sanjak, but most of his territory was definitively lost in the next Ottoman-Venetian war in 1717. Finally, it should be noted that almost all objects of Islamic culture and civilization were destroyed in this area by the arrival of the Republic of Venice.

Izvori i literatura

a) Neobjavljeni izvori:

1. Başbakanlık Osmanlı Arşivi (BOA), Istanbul, Fondovi: Ali Emiri Ahmed II (AE.SAMD.II); İbnülemin Askeriye (İE.AS)
2. Državni arhiv u Dubrovniku (DAD), Fond: Acta Turcarum (AT)
3. Državni arhiv u Zadru (DAZ), Rukopis br. 76., sv. IV, 144. i sv. V, 145., Ispisi iz Vatikanskog arhiva, sastavio fra Danijel Zec, Roma, 1908.
4. Arhiv Franjevačkih samostana u Zaostrogu, Makarskoj, Živogošću i Omišu, Fond: Acta Turcica (AT)
5. Arhiv Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije (HNK/Ž), Mostar, Fond: Acta Turcarum (AT) i Sidžili
6. Orijentalni institut u Sarajevu (OIS), Fondovi: Muhimme defteri 139 IVa, Va, 50/2; Ahkam defteri 75 Ia (preveo: Abdulah Polimac); Maliye defteri I-III

 b) Objavljeni izvori

1. Istorija kotarskih uskoka 1684-1749, sv. II, Sabrao i sredio: Boško Desnica (1951), SAN, Beograd

 c) Opća i stručna literatura:

Knjige

1. Hasanaginica 1774-1974.: prepjevi, varijante, studije, bibliografija; Priredio: Alija Isaković (1975), Svjetlost, Sarajevo
2. Hasandedić, Hivzija (2009),Genealoška istraživanja(porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih muslimanskih porodica u Hercegovini), Islamski kulturni centar, Mostar
3. Hasandedić, Hivzija (1999), Muslimanska baština Bošnjaka, II, Herceg Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje i zapadna Hercegovina, Islamski kulturni centar, Mostar
4. Ihsanoğlu, Ekmeleddin (2004), Historija Osmanske države i civilizacije, I, grupa prevodilaca, Orijentalni institut, Sarajevo
5. Jurišić, Karlo (1972), Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb
6. Kreševljaković, Hamdija (1980), Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo
7. Mayhew, Tea (2008), Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule Contado di Zara 1645-1718, Viella, Rim
8. Pelidija, Enes (2003), Banjalučki boj iz 1737 – uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo
9. Stanojević, Gligor (1962), Dalmacijau doba Morejskog rata, Vojno delo, Beograd
10. Šabanović, Hazim (1982), Bosanski pašaluk – postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo
11. Taslidža, Faruk (2017), Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699), knj. 12, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Mostar
12. Ujdurović, Miroslav (2002), Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Poglavarstvo Općine Gradac, Gradac, Split
13. Ujević, Ante (1991), Imotska Krajina, Matica Hrvatska, Imotski
14. Vego, Marko (1981), Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine, Skupština Općine Čitluk, Čitluk
15. Vrčić, Vjeko (1967), Odjeci 250-godšnjeg rada župe Imotske (1717-1967), Udruga KAP, Imotski

Članci i rasprave

1. Alduk, Ivan, Povijest Zadvarja, http://www.zadvarje.hr/povijest/ (27.07.2018.)
2. Bajraktarević, Sulejman (1959), Jedan značajni turski dokument o pobuni u Makarskoj, g. 1621., Zbornik Historijskog instituta JAZU, sv. 2, 69-74, Zagreb
3. Buzov, Snježana (1993), Razgraničenje između Bosanskog pašaluka i mletačke Dalmacije nakon kandijskog rata., Povijesni prilozi, br. 12, 1-38., Zagreb
4. İpşirli, Mehmet (2006), Osmanlılar'da Naib. u: TDV İslam Ansiklopedisi, Tom: 32, 312-313.
5. Kreševljaković, Hamdija (1954), Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini. Naše starine, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode BiH,  II, 1954, 71-86., Sarajevo
6. Ortaylı, İlber (2001), „Osmanlı Devleti'nde Kadı. u: TDV İslam Ansiklopedisi, Tom: 24, 69-73.
7. Pinjuh, Dijana (2013), Osnivanje sudbenih jedinica (kadiluka) u Imotskom i Ljubuškom, Prilozi Instituta za historiju, br. 42, 35-43., Sarajevo
8. Sućeska, Avdo (1984), Prilike u Bosni prije i poslije osvajanja Sarajeva od strane princa Eugena Savojskog: prema domaćim i osmansko-turskim izvorima, Prilozi Instituta za historiju, 19/20, 143-149., Sarajevo
9. Taslidža, Faruk (2013), O muslimanskim sakralnim objektima u rubnim dijelovima Hercegovačkog sandžaka krajem XVII stoljeća, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. XXXIV, 117-125., Sarajevo
10. Vidović, Domagoj (2016), Imotska prezimena, Croatica et Slavica Iadretina, Sveučilište u Zadru, br. XII/I, 41-63. Zadar
11. Zaradić, Radoslav, Povijest tvrđave Topana, https://imotskenovine.hr/povijest-tvrdave-topana/ (23.07.2018.)
12. Zaradić, Radoslav (2015), Pred 300. obljetnicu od odlaska Osmanlija – imotska ranosrednjovjekovna tvrđava Topana, Hrvatska revija, Matica Hrvatska, br. 2, 29-35., Zagreb
13. Zelenika, Anđelko (1983), Gabela na Neretvi u doba Turaka, Radio Sarajevo Treći Program, 12, br. 43, 389-428., Sarajevo

[1] Rad je rezultat rada na projektu pod naslovom „Sudsko-upravna podjela Hercegovačkog sandžaka u 17. stoljeću“ koji je prijavljen u Institutu za historiju Univerziteta u Sarajevu.

[2] Među njima su Fazileta Hafizović, Muamer Hodžić, Kemal Bašić, Sedad Bešlija, Faruk Taslidža.

[3] To su prvenstveno radovi Hivzije Hasandedića, Ante Ujevića, Radoslava Zaradića, Vjeke Vrčića, i u novije doba Faruka Taslidže. Detaljnije u popisu izvora i literature na kraju rada.

[4] Imotski je gradić smješten u sjeveroistočnom dijelu Dalmatinske zagore, na sjeverozapadnom rubu Imotskobekijskoga polja koje je u 18. stoljeću podijeljeno mletačko-osmanskom granicom koja danas dijeli Hrvatsku od Bosne i Hercegovine. Navedeno prema: Domagoj Vidović, „Imotska prezimena“, Croatica et Slavica Iadretina, Sveučilište u Zadru, Zadar 2016. godine: br. XII/I, str. 42-44. (dalje: D. Vidović, „Imotska prezimena“)

[5] Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk – postanak i upravna podjela. Sarajevo 1982. godine, str. 160. i 161. (dalje: H. Šabanović, Bosanski pašaluk)

[6] H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 194; Interesantno je primijetiti da je u jednom novijem pokušaju datiranja osnutka Imotskog kadiluka autorica zapala u kontradikciju. Naime, iako Šabanović navodi da se kadiluk (a ne kadija!) spominje 1562. godine (što će reći da je imao uvid u neki dokument u kojem se navodi Imotski kadiluk, ali ne donosi njegov izvor), u ovom novijem istraživanju se na osnovu imena imotskog kadije Halila, sina Husejnovog koji je potpisan u jednom dokumentu iz 1576. godine kaže da je kadiluk formiran te godine. Dakle, pominjanje imotskog kadije 1576, ne mora značiti da kadiluk nije postojao i 1562. godine kako navodi Šabanović. (Up. Dijana Pinjuh, Osnivanje sudbenih jedinica (kadiluka) u Imotskom i Ljubuškom, Prilozi Instituta za historiju, Sarajevo 2013. godine, br. 42, 39.)

[7] Iz osmanskog Popisa sela i zemlje oslobođenih od Mletačke republike iz 1701. godine se vidi da je u sklopu kadiluka Imotski upisana i nahija Gorska Župa u blizini Zadvarja (drugo ime Zagvozd) sa 7 sela, što će reći da je nakon 1669. godine i mletačkog osvajanja, po okončanju Bečkog rata ponovo došla u sastav Imotskog kadiluka. BOA, Tapu Defteri, No. 861, 43-48. (prevod: Fazileta Hafizović); Up. Faruk Taslidža, Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699), knj. 12, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Mostar 2017. godine, str. 107. (dalje: F. Taslidža, Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699)

[8] H. Šabanović, Bosanski pašaluk, 195. i 196.

[9]Navedeno prema: İlber Ortaylı, „Osmanlı Devleti'nde Kadı. u:TDV İslam Ansiklopedisi, Tom: 24, 2001, 69-73; Ekmeleddin İhsanoğlu, Historija Osmanske države i civilizacije. Sarajevo: IRCICA-Orijentalni institut, 2004, 319. i 320.

[10]Grad u Dalmaciji, u Hrvatskoj.

[11]Navedeno prema: Radoslav Zaradić, Povijest tvrđave Topana, https://www.imotskenovine.hr/povijest-tvrdave-topana/ (23.07.2018.)

[12]Snježana Buzov, Razgraničenje između Bosanskog pašaluka i mletačke Dalmacije nakon kandijskog rata, Povijesni prilozi, Zagreb 1993. godine, br. 12, 21.

[13] Naib je poznat od početaka Osmanske države. Tradicionalno je u novoosvojenim mjestima u sudskom pogledu kadija određivao svog naiba tj. predstavnika odnosno zamjenika na određenom području. Potvrđivan je od anadolskog ili rumelijskog kazaskera. Detaljnije: Mehmet İpşirli, Osmanlılar'da Naib. u: TDV İslam Ansiklopedisi, Tom: 32, 2006, 312. i 313.

[14]Imotski kadija opjevan u čuvenoj baladi „Hasanaginica“ po svemu sudeći jedan je od dva navedena: Halil Husejn 1667. ili Omer 1671. godine

[15]Arhiv Franjevačkog samostana u Zaostrogu (dalje: AFZ), Acta Turcica, br. 196, 210, 224; Arhiv Franjevačkog samostana u Makarskoj (dalje: AFM), Acta Turcica, (br. M II-20,  Va-16, Vb-1, IV-6, IV-8, IV-22, IV-24, II-13, II-15, I-23, I-24, III-14, Va-7, III-15, III-29, III-30, III-70, IV-92, III-39, IV-17, III-22, III-49 IV-15, VI-25, IV-86, VI-30); Arhiv Franjevačkog samostana u Omišu (dalje: AFO), Acta Turcica, (br. 3, 4, 30); Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Acta Turcarum, B 79, 66a; Arhiv Hercegovačko-Neretvanskog kantona/županije (dalje: AHNK/Ž), Acta Turcarum, OZ-DK, 1/13; Ante Ujević, Imotska Krajina. Imotski 1991. godine, str. 124. i 125. (dalje: A. Ujević, Imotska krajina); Up.: Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, Herceg Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje i zapadna Hercegovina. Mostar: Islamski kulturni centar, 1999, str. 63. (dalje: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II)

[16]Arhivski materijal iz Franjevačkih samostana u Zaostrogu i Makarskoj. Detaljnije: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 63. i 88-89.

[17] D. Vidović, Imotska prezimena. 42-44. (osm-tur. top-hane tj. fabrika za izradu oružja-arsenal)

[18] H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 59.

[19]Radoslav Zaradić, Povijest tvrđave Topana, https://www.imotskenovine.hr/povijest-tvrdave-topana/ (23.07.2018.)

[20]Başbakanlık Osmanlı Arşivi (dalje: BOA), Istanbul,Fond: AE.SAMD.II., 2/126.

[21]Radoslav Zaradić, Povijest tvrđave Topana, https://www.imotskenovine.hr/povijest-tvrdave-topana/ (23.07.2018.)

[22] A. Ujević, Imotska Krajina, 116.

[23] BOA, Fond: İE.AS., 13/1277

[24] H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 61.

[25] BOA, Fond: AE.SMMD.IV., 88/10549.

[26] BOA, Fond: İE. AS., 71/6408

[27] BOA, Fond: İE.AS., 28/2530

[28] BOA, Fond: İE.AS., 30/2650, 2656, 2657, 2662

[29] Imotski je prije 1636. godine postao sjedište jedne od 29 kapetanija koje su postojale na tlu Bosanskog ejaleta od 1606. do 1690. godine odnosno jedna od četiri kapetanije koje su postojale u Hercegovačkom sandžaku do Karlovačkog mira. Detaljnije: Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini. II izdanje, Sarajevo 1980. godine, str. 17. i 135.

[30] A. Ujević, Imotska Krajina, 115.

[31] A. Ujević, Imotska Krajina, 115. i 116.

[32] Zadvarje se nalazi uz cestu Imotski-Split, ne spada strogo u Zabiokovlje, ali je njegova tvrđava bila ključ i vrata Zabiokovlja i Primorja. Navedeno prema: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 80.

[33] AFM, Acta Turcica, III-15; Up. H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 80-82.

[34] BOA, Fond: İE.AS., 7/645

[35] BOA, Fond: İE. AS., 7/649

[36] AFM, Acta Turcica, III-15; Up. H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 80-82.

[37] BOA, Fond: İE.AS., 16/1555

[38]Navedeno prema: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 82.

[39]Državni arhiv u Zadru, Rukopis br. 76., sv. IV, 144. i sv. V, 145., Ispisi iz Vatikanskog arhiva, sastavio fra Danijel Zec, Roma, 1908.; Up. F. Taslidža, Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699), 46.

[40] Ivan Alduk, Povijest Zadvarja, http://www.zadvarje.hr/povijest/ (27.07.2018.)

[41] Danas naselje u Imotskom

[42] Vidi detaljnije: Hasanaginica 1774-1974.: prepjevi, varijante, studije, bibliografija. Priredio: Alija Isaković, Sarajevo 1975. godine, str. 713.

[43] Navedeno prema: Hivzija Hasandedić, Genealoška istraživanja (porijeklo i status, istaknuti pojedinci nekih muslimanskih porodica u Hercegovini). Mostar 2009. godine, str. 86-89. (dalje: H. Hasandedić, Genealoška istraživanja). Dakle, u literaturi se Igrišće i Sovići spominju kao dva mjesta gdje je Hasan-aga Arapović boravio. Ostaje nerazjašnjeno je li u njima boravio naizmjenično ili na neki drugi način.

[44] Detaljnije: Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode BiH, Sarajevo 1954. godine, br. II, str. 71-86.

[45] Navedeno prema: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 67., 68., 72-82.; Isti, Genealoška istraživanja, 86-89.

[46] Osm-tur. bazar-han (trgovište). Zaradić piše da je „na vedutama Imotskog iz 18. stoljeća na prostoru Bazane prikazan sklop zgrada s naglašenim minaretom. Bazane ili baždane bili su zapravo usputni konaci za karavane ograđeni visokim zidom. U njima se također i trgovalo, a prostor imotske Bazane koristio se za trgovinu sve do 1931.g.“ (Navedeno prema: Radoslav Zaradić, Pred 300. obljetnicu od odlaska Osmanlija – imotska ranosrednjovjekovna tvrđava Topana, Hrvatska revija, Zagreb 2015. godine, br. 2, str. 29-35.)

[47] D. Vidović, Imotska prezimena. 42-44.

[48] A. Ujević, Imotska Krajina, 148.

[49] A. Ujević, Imotska Krajina, 136.

[50] Arhiv HNK, Sidžil blagajskog kadije (1698-1779.), List 19a.

[51] Arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu (dalje: OIS), Ahkam defteri, 75/1a, 477/2, 189.

[52] Poznata je i pobuna seljaka Makra, Kotišine i Velikog Brda iz 1621. godine kada je imotski kadija poslao svoje ljude na prisilno naplate „vojnicu“. Detaljnije: Sulejman Bajraktarević, Jedan značajni turski dokument o pobuni u Makarskoj, g. 1621. Zagreb: Zbornik Historijskog instituta JAZU, 1959: sv. 2, 73. i 74.

[53] Arhiv HNK, AT, I/13.; H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 66.

[54] Isto, 66. i 67.

[55] Danas naseljeno mjesto u sastavu grada Imotskog u R Hrvatskoj.

[56] Navedeno prema: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 67. i 68.

[57] Proložac se nalazi 7 km sjeverozapadno od Imotskog u R Hrvatskoj i smješten je uz obalu bujice Suvaje i cestu koja vodi za Studence i Aržano.

[58] Danas dio Prološca.

[59] Navedeno prema: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 72-74.

[60] Danas Općina Zagzvozd i selo Rudine oko Imotskog u R Hrvatskoj

[61] Danas Općina Runovići u R Hrvatskoj              

[62] Navedeno prema: H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 75-78.

[63] Svi podaci na osnovu arhivskog materijala iz Franjevačkog samostana u Zaostrogu. Up. H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 64.

[64] D. Vidović, Imotska prezimena, 42-44.

[65] Miroslav Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća. Gradac, Split: Poglavarstvo Općine Gradac, 2002, 35.

[66]A. Ujević, Imotska Krajina, 142.

[67]A. Ujević, Imotska Krajina, 138.

[68] Vjeko Vrčić, Odjeci 250-godšnjeg rada župe Imotske (1717-1967). Imotski: Udruga KAP, 1967, 16.

[69] A. Ujević, Imotska Krajina, 143.

[70] Marko Vego, Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine. Čitluk 1981. godine, str. 211.

[71] A. Ujević, Imotska Krajina, 124. i 125.

[72] K. Jurišić, Katolička Crkva na Biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine. Zagreb 1972. godine, str. 212-214.

[73] Isto, 168.

[74] Ante Ujević (1906-1994.) je jedan od najznačajnijih imotskih povjesničara. Gotovo cijeli svoj radni vijek proveo je u prosvjeti, predavajući u školama u Imotskom, Vrgorcu i Splitu. Uporedo se bavio naučnim radom. Napisao je gotovo 50 knjiga i članaka. Navedeno prema: https://www.bib.irb.hr/772386

[75] A. Ujević, Imotska Krajina, 142. i 146.

[76] Iznad Vrulje, uz prastari put preko Dubaca, u stijeni je bosančicom uklesan natpis o pogibiji Turčina Alije Bojčića koji se skrivao u obližnjoj pećini.

[77] A. Ujević, Imotska Krajina, 120. i 121; H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 24.

[78] Navedeno prema: A. Ujević, Imotska Krajina, 120. i 121.

[79] Isto, 124. i 125.

[80] Isto, 124. i 125.

[81] OIS, Maliye defteri, 114/1, 8481/365-1, 492-495.

[82] Istorija kotarskih uskoka 1684-1749., sv. II, Sabrao i sredio: Boško Desnica, Beograd 1951. godine, str. 82.

[83] Navedeno prema: A. Ujević, Imotska Krajina, 126.

[84] Gligor Stanojević, Dalmacija u doba Morejskog rata 1684-1699. Beograd 1962. godine, str. 95. (dalje: G. Stanojević, Dalmacija)

[85] A. Ujević, Imotska Krajina, 126.

[86] G. Stanojević, Dalmacija, 100; H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 40.

[87] Avdo Sućeska, Prilike u Bosni prije i poslije osvajanja Sarajeva od strane princa Eugena Savojskog: prema domaćim i osmansko-turskim izvorima, Prilozi Instituta za historiju, Sarajevo 1984. godine, br. 19/20, str. 147. (Dalje: A. Sućeska, Prilike u Bosni)

[88] Anđelko Zelenika, „Gabela na Neretvi u doba Turaka“, Sarajevo 1983. godine, br. 43, str. 404.

[89] OIS, Muhimme defteri, 139 IVa, 497/1, 320.

[90] Arhiv HNK, Sidžil blagajskog kadije (1698-1779.), List 20/a

[91] Isto, List 7/a.

[92] A. Ujević, Imotska Krajina, 130.

[93] Tea Mayhew, Dalmatia between Ottoman and Venetian Rule Contado di Zara 1645-1718. Rim: Viella, 2008., 85.

[94] Detaljnije: Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737 – uzroci i posljedice, Sarajevo 2003. godine, str. 152. i 153.

[95] H. Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka II, 75-78.

[96] A. Ujević, Imotska Krajina, 123.

[97] Navedno prema: Faruk Taslidža, O muslimanskim sakralnim objektima u rubnim dijelovima Hercegovačkog sandžaka krajem XVII stoljeća, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Sarajevo 2013. godine, knj. XXXIV, str. 118. i 119.

Zbornik radova "Dani mevluda i zikra", Mostar, 2018. godine, broj 3, str. 237-262.