Autor: mr. Salem ef. Dedović, muftija mostarski
Uvod
Muftijstvo mostarsko teritorijalno je naše najveće muftijstvo, vrlo je razuđeno i u današnjem teritorijalnom ustroju države Bosne i Hercegovine nalazi se u okvirima tri kantona u Federaciji BiH (Hercegovačko- neretvanskom, Zapadno- hercegovačkom i Livanjskom kantonu ) i pokriva kompletno područje Istočne Hercegovine u manjem bh. entitetu. Područje Muftijstva je i bez ovog novog ustavnog uređenja države Bosne i Hercegovine uspostavljenog mirovnim dejtonskim sporazumom, dosta razuđeno, nepovezano i rascjepkano, sa brojnim izazovima koji prate manje sredine, posebno na planu brojnosti muslimanske populacije i broja muslimanskih domaćinstava u njegovim džematima.
Sjeverna granica Muftijstva je na obroncima planine Bjelašnice i sela Lukomir, a južna u Neumu lučkom gradu, zapadne granice muftijstva su u Glamoču jednoj od najvećih općina u državi u jugozapadnom dijelu BiH, a najsjevernije istočne granice na padinama su planine Zelengore i samom izvoru rijeke Neretve, dok su najjužnije istočne granice ovdje u trebinjskim džematima na granici sa Crnom Gorom i Hrvatskom, Nikšćem, Herceg-Novim i Dubrovnikom.
Značaj Trebinja kao regionalnog centra
Imajući u vidu da se jedan od sadržaja manifestacije Dani vakufa u Bosni i Hercegovini održava u Trebinju, gradu koji ima svoju historiju, kulturu i bogato vakufsko nasljeđe, i da je njegov značaj kao regionalnog centra za Muftijstvo od posebne važnosti, u ovom radu ćemo navesti neke informacije koje su važne u sadašnjem kontekstu i perspektivama za budućnost.
Imajući u vidu da je Trebinje kroz svoju historiju bio važan grad na razmeđu i most koji je povezivao ljude, kulture i svjetove, a u isto vrijeme kao multivjerski i multikulturni centar Trebinje je baštinilo i apsorbovalo u svoj identitet sve oblike različitosti koje su u pitomom ambijentu Mediterana nalazile sposobnosti da se udružuju, povezuju i sarađuju, njegova i današnja pozicija je takva i ne može biti drukčija. Svi oni koji su pokušavali od ovoga otvorenog pitomog grada, s mirisom i karakteristikama Mediterana, graditi isključivu zatvorenu i netolerantnu sredinu, vjerujemo da su se povukli nemoćni u svom naumu da promijene suštinu ovoga grada, a u isto vrijeme nemoćni pred realnošću života i temeljnih potreba njegovih stanovnika da žive, sarađuju i otvaraju se prema drugima.
Trebinje je na takvoj raskrnici puteva da prirodno i nužno mora biti otvoreno na sve četiri strane svijeta, i prema Dubrovniku, i Herceg-Novom i ostatku cijele Hercegovine čiji je Mostar centar, a onda dalje i prema glavnom gradu države, Sarajevu, a uz to uzimajući u obzir i nove geo-političke realnosti: granicu Evropske unije, susjedne države kao članice NATO alijanse i jedini mogući put procesa integracije naše zemlje u te iste evropske i internacionalne forume.
Projekat obnove trebinjskih džamija
Obnova u agresiji porušenih trebinjskih džamija, mesdžida i drugih prazećih vakufskih objekata, objedinio je Bošnjake tog kraja, raseljene širom svijeta i tako njihovu vezu sa zavičajem sačuvao. Na ovom projektu očitovale su se vjera, ljubav i volja jednog naroda, odlučnog da svoje raskošno vjersko-kulturno naslijeđe, do temelja porušeno, obnovi, i ono ostane trajnim simbolom i putokazom naših čvrstih korijena na ovome prostoru.
I koliko god je na tom putu bilo otpora i prepreka, savladale su ih čiste emocije vjere, odlučnosti u djelima i iskazanom patriotizmu, što će ostati kao trajno vrijedno svjedočanstvo ljubavi i vjernosti rodnom kraju i prepoznatljivim simbolima islamske kulture.
Begova kuća – simbol Trebinja
Govor o Trebinju bez spomena njegovog prepoznatljivog i reprezantativnog simbola bošnjačke kulture u ovome gradu, Resulbegovića ili Begove kuće, bio bi nepotpun i manjkav. Iako nije riječ o vakufskom objektu, jeste riječ o građevini koja ima historijski, kulturni i duhovni značaj za trebinjske Bošnjake, jer se u njenom imenu i raskošnom graditeljskom izrazu ogledao nacionalni i vjerski duh našeg naroda, pa je kao takva smetala rušiteljima i sravnjena je sa zemljom 1993. godine. Ona bi trebala tako da bude i obnovljena, kao izraz naše kulture i naš prepoznatljivi simbol u ovome gradu, i nikako drugačije.
Njenom obnovom zacjelila bi naša jedna velika, još uvijek otvorena rana, a put razumjevanja, dijaloga i saradnje, između Srba i Bošnjaka, te Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Srpske pravoslavne crkve u ovom gradu i regiji, vjerujemo da bi otvorio jednu novu epohalnu stranicu, što bi bilo moguće, ukoliko bude dovoljno volje, iskrenosti i spremnosti.
Imajući u vidu činjenicu da je kompleks Begove kuće u Trebinju u stvarnom smislu i značenju predstavljao i simbol zajedničkog života u ovom historijskom gradu, neminovno bi njegova obnova upotpunila taj sada nedostajući aspekt za život u sadašnjosti i nadu za izvjesniju budućnost ovdje.
Razaranje i uzurpacije vakufskih dobara
Tema vakufa uvijek je na ovim našim prostorima tijesno povezana s društveno-političkim sistemom, koji u vremenu Osmanske uprave poticao i afirmisao vakuf i vakufske inicijative, dok je u svim potonjim sistemima vakuf bio na meti svih mogućih oblika njegove uzurpacije i otimačine.
A baviti se vakufima na prostoru Muftijstva mostarskog, a ne naglasiti bar u osnovnim naznakama razaranja i uzurpacije koje su nad njima počinjene u 20. stoljeću, nepotpuno je, jer tek time ćemo dobiti cjelovitiju sliku i uvid u obim tog razaranje i devastacije. Njihovo stradanje pokazuje pravi odnos tadašnjih društvenih uređenja prema muslimanima i njihovim vjerskim objektima. Prvobitno su džamije, mesdžidi i medrese zatvarani, a kako je i to bilo malo poslije su potpuno rušeni, da bi posljednji „dodir“ vlasti bila gradnja neke druge građevine na mjestu gdje je do tada bila džamija. Poznato je da su džamije i mesdžidi bili centralne građevine u džematima, zauzimale najljepša i najpogodnija mjesta za život stanovnika naselja, pa su zbog toga, nakon njihovog rušenja na tim lokalitetima podizane škole, zadružni domovi, parkovi, trgovine i slično tome. Džamija u Uboskom, kod Ljubinja pretvorena je u školu, mekteb i imamski stan u Nevesinju pretvoreni u Gimnaziju, mekteb u Gorici kod Trebinja u prodavnicu, Kizlaragina – Gradska džamija u Ljubinju u zadružni dom, hadži Ibrahim Čevrin mesdžid u Mostaru u park. Kamen se uzimao za gradnju drugih objekata pa tako imamo primjer ugradnje kamenih blokova Pekušića džamija na Vakufu u Nevesinju za potrebe bolnice u Nevesinju, a kameni blokovi Husein –hodžine džamije samljeveni su i razasuti po Glavnoj ulici u Mostaru. Medrese su pretvarane u stambene objekte ili su rušene i na njihovom mjestu građeni stambeni objekti.
Na području Muftijstva u periodu do Drugog svjetskog rata porušen je 31 vjerski objekat, od toga 14 u Mostaru, 2 u Stocu, 3 Ljubinju, 3 u Gacku, 7 u Trebinju i 2 u Ljubuškom. U periodu poslije drugog svjetskog rata na području Muftijstva porušeno je 36 vjerskih objekata, od toga se na Mostar odnosi 12 (9 džamija i 3 mesdžida), Stolac 4, Ljubinje 2, Nevesinje 2, Bileća 6, Gacko 5 i Trebinje 5.
Neke od tih džamija su istrajavanjem i požrtvovanošću džematlija u periodu do agresije na Bosnu i Hercegovinu, ponovo obnovljene i u njima se odvijao vjerski život muslimana ovog kraja. Period agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995, treći je i najveći i najstrašniji period rušenja vakufskih objekata. U njemu su sublimirani i iskazani svi rušiteljski porivi prethodna dva rata, i međuratna perioda. Vjersko- sakralno i kulturno-historijsko nasljeđe Bošnjaka bilo je planski uništavano da bi Bošnjaci ostali bez svog historijskog i kulturnog identiteta, a da bi drugi ostvarili svoje ciljeve etnički čistih prostora bez tragova i simbola islamske kulture.
Na području Muftijstva mostarskog u tri i po godine otvorene agresije oštećeno je i porušeno 88 vjerskih objekata. Neki po od njih drugi, a neki čak i treći put u 20. stoljeću, poput džamije u Pridvorici na području Medžlisa IZ Gacko.
Na području Muftijstva bilježimo i takve primjere da su neke od njih čak i nakon ponovne izgradnje, rušene i oštećivane, kao što je to bio slučaj sa džamijom u Fazlagića Kuli i gatačkom Ključu.[1]
Revitalizacija vakufa na području Muftijstva mostarskog
Kada je riječ o ponovnoj izgradnji i revitalizaciji vakufa na ovim prostorima, popravljeni su skoro svi porušeni objekti, napravljeni sasvim novi, pri tom vodeći računa da stari izvorni objekti, kao i novoizgrađeni služe muslimanima u ovom vremenu i prema današnjoj potrebi.
Pri tom valja istaći da su prilikom obnove sačuvane originalne historijske graditeljske karakteristike tih građevina, što ističemo kao posebnu vrijednost prilikom obnove džamija na području Muftijstva mostarskog.
Posebno se u ovom dijelu aktivnosti kada govorimo o revitalizaciji vakufskih objekata poslovne naravi, izgradnje potpuno novih i prenamjene starih objekata, ističe Medžlis Mostar.
Spletom historijskih i društveno-političkih prilika, u Mostaru je sredinom devedesetih godina 20. stoljeća, pokrenut jedan novi process odnosa sistema vlasti prema vakufima. Tim procesom Mostar se ubraja u red rijetkih sredina u Bosni i Hercegovini koje su u značajnoj mjeri izvršile povrat oduzete imovine njenom izvornom vlasniku – Islamskoj zajednici.
U tom periodu donesene su dvije ključne odluke kojima se rješava ovo pitanje – to su Odluka o prenošenju nekretnina na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice Mostar, broj 01-121/95, od 31. januara 1995. i Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o prenošenju nekretnina na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice Mostar, broj 01-39/97, koju je donijelo Predsjedništvo Skupštine Opštine Mostar na sjednici održanoj 10. januara 1997. Odlukom iz 1995. Islamskoj zajednici se na korištenje vraćaju 83 potpune nekretnine i 23 nepotpune nekretnine.
Zahvaljujući Odluci iz 1995, Islamska zajednica je ušla u posjed 6.052 m² površine koji se odnosi na poslovne prostorije, 6.190,8 m² površine koja je neizgrađeno građevinsko zemljište i 952 m² površine lokaliteta haremā. Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke o prenošenju nekretnina na upravljanje i korištenje Odboru Islamske zajednice Mostar iz januara 1997, Islamska zajednica je, u odnosu na prethodnu Odluku iz 1995, ušla u posjed još 17.205 m² površina koje se vode kao haremi, 1.548 m² površine koje se vode kao građevinsko zemljište i 580 m² površine koja se vodi kao vakufski objekti.
Svi nacionalizovani vakufski poslovni prostori koji su vraćeni pomenutim odlukama bili su, usljed ratnih dejstava, razrušeni i devastirani.
Sasvim je razložno pitanje kakva bi bila njihova sudbina da nije bilo tih (ne)povoljnih ratnih okolnosti i razrušenog i devastiranog statusa u kojem su bili u vrijeme donošenja odluka o povratu.[2]
Zahvaljujući činjenici da je Stari mosta kao simbol Mostara bio u fokusu svjetske pažnje u periodu nakon okončanja rata i da je privlačio pažnju brojnih država, te dobronamjernika i prijatelja, Islamska zajednica je u toj staroj jezgri grada, uz različite poslovno-ugovorne aranžmane uspjela obnoviti i u funkciju staviti značajan broj vakufskih dućana i drugih objekata.
U periodu od 1995. do 2013. u gradskim džematima obnovljeno je ili pak nanovo izgrađeno osamnaest džamija i dva mesdžida,[3] a u prigradskim džematima 44 džamije i mesdžida. Sredstvima Visokog saudijskog komiteta 1997. obnovljena je za potrebe rada Karađoz-begove medrese zgrada nekadašnjeg Ćejvan-Ćehajinog mekteba kod Starog mosta.
Islamska zajednica je vakufske objekte, poslovne naravi, u prvoj fazi obnavljala sredstvima zainteresiranih ulagača, i to po principu dugoročnog zakupa – dugoročnog korištenja tih objekta od strane investitora po osnovu uloženih sredstava u obnovu, a u drugoj fazi – nakon stabilizacije vlastitih ekonomskih prilika, sredstvima od vakufskih zakupnina ulagala u obnovu drugih objekata. Odgovornim pristupom u radu, te planskom strategijom obnove i razvoja, vakufska imovina je u poratnom vremenu sukcesivno obnavljana i stavljana u funkciju. [4] Valja istaći da je svijest o potrebama današnjeg čovjeka muslimana i sagledavanje društvenog konteksta u kojem žive muslimani Mostara inspirisalo rukovodne ljude u Islamskoj zajednici da pokrene projekte izgradnje novih i vrijednih vakufskih objekata. To se ogleda u realizaciji sljedećih projekata; Studentskog hotel Mostar, čijom izgradnjom je rješen problem adekvatnog smještaja za brojne studente iz cijele Bosne i Hercegovine, hotela Kapetanovina koji je među reprezentativnijim hotelskim smještajima u gradu, poslovno-trgovačkog centra Bazar na Tepi u Starom gradu sa 23 dućana[5], te prenamjenom kompleksa Aršinovića mekteba u Dječiji vrtić Zemzem.
Svi ovi projekti mogu poslužiti kao ogledan primjer sasvim novog, i u korak s vremenom, poduzetog plana u jačanju i razvijanja instituta vakufa.
Rehabilitacija graditeljske cjeline Blagajske tekije koja je obuhvatala, osim same tekije, i musafirhanu sa kahve odžakom, aščinicom i pekarom bio je zahtjevan projekat koji je trajao više od jedne decenije. Od izrade prvog Idejnog rješenja za obnovu pratećih objekata Blagajske tekije 2003.godine, preko naučnog skupa 2007.godine, koji je imao za cilj da dokaže postojanje jedne takve cjeline, jer dokumenti na koje se pozivala državna administracija, sve navedene prostorije smještali su u prostor današnje tekije, pa preko propisanih arheoloških iskopavanja 2007. i 2008.godine, i konačno izdatih odobranja za gradnju i početka gradnje 2011, proteklo je više od osam godina. Nakon dokazivanja postojanja navedenih prostorija uz Blagajsku tekiju, te dobijenih dozvola od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i nadležnog Ministarstva prostornog uređenja 2010. godine krenulo se u obnovu kompleksa koji je 2012.godine završen i svečano otvoren.[6] Danas je taj objekat spoj kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa, turističkog i duhovnog značaja.
Značajni rezultati i postignuća ostvareni su i na području Medžlisa Islamske zajednice Livno, gdje su osim obnove i dogradnje džamija i mekteba, popravljeni stari i izgrađeni novi ili za potrebe vakufa kupljeni poslovni objekti i stanovi u Sarajevu koji donose značajnu maaterijalnu korist za održivost ovog medžlisa. Posebno treba istaći kompleks potpuno novi projekat izgradnje džamije Ćurčinice sa pratećim višefunkcionalnim objektima, koji su u više korisnoj funkciji vjerskog, obrazovnog i kulturnog života Islamske uajednice u tom kraju. U centru Stoca, pored obnovljene Sultan Selimove džamije, obnovljena je i reprezentativna vakufska zgrada Husein-paše Šarića, han ili musafirhana sa mnogo sadržajnijim projektom i planom upotrebe.
Ova zgrada ima i pored stvarne i simboličku vrijednot, jer u centru Stoca svjedoči o bošnjačkom islamskom graditeljskom duhu i kulturi života u gradu koji je doživio stravični urbicid. Želimo istaći pozitivan primjer lokalne vlasti u Ljubuškom koja je Islamskoj zajednici vratila nacionalizovani vakufski objekat nekadašnje kiraethane, a koji je temeljito obnovljen, u arhitektonskom duhu naše kulture, i stavljen u savremenu polivalentnu funkciju.
Nažalost, lokalna vlast u Čapljini ne pokazuje takvu volju kada je riječ o izvorno sačuvanom i kulturno- historijski važnom objektu Šišman Ibrahim-pašine medrese.[7] Vrijedi istaći i kvalitetan projekat investicije Medžlisa IZ Gacko u kupovinu jednog stambenog objekta, nedaleko odavde na Ivanjici, koja se nalazi u sastavu općine Ravno, a kroz što su se prepoznale mogućnosti turističkog potencijala na tom sve interesannijem lokalitetu za ulaganje u turizam. Izgradnja velikih gradskih džamija u Konjicu[8] i Jablanici predstavlja značajan poduhvat tamošnjih muslimana predvođenih Islamskom zajednicom koji je realizovan i uz podršku šire društvene zajednice.
Zaključak
Vakuf je ponovnom izgradnjom porušenog, revitalizacijom i prenamjenom pojedinih objekata dobio i zadržao svoj smisao općekorisnog instituta koji pomaže održavanje i razvoj vjerskog, obrazovnog, kulturnog, privrednog, socijalnog i drugih aspekata života u zajednici i društvu, kako je to stoljećima bilo i ranije.
Vakuf je imovina zavještana da pomaže misiju vjere, njeno čuvanje i uzdizanje. S vakufima Islamska zajednica ima svoj siguran i čvrst oslonac da slobodno realizuje misiju vjere i moralnog poslanja među ljudima. To je s vakufima kao vlastitim resursom moguće. To svjedoče primjeri i prošlih, a i sadašnjih vremena.
Zato trebamo biti svjesni vrijednosti vakufā, koje su neprocjenjive i blagodarne, te istrajno raditi na njihovom očuvanju, razvoju i unapređenju. A to primarno znači da se vakuf kao institut u našem zakonodavstvu prepozna i zaštiti, da se ne bi više nikada vratila teška vremena otimačine i uzurpacije vakufa po raznim osnovama od strane državno - pravnih sistema i fizičkih lica. To je način da se vakuf sačuva od nekih novih nasrtaja i propadanja i da mi današnji muslimani slijedimo primjer naših prethodnika, ostavimo traga u ovom vremenu i emanet čuvanja vakufa prenesemo budućim naraštajima. Vjera nas duži da taj emanet prenesemo i predamo što bolje i što potpunije.[9] Islamska zajednica i njeni članovi na području Muftijstva mostarskog uz pomoć i podršku prijatelja i zemlje i inostranstva uradili su veliki posao na polju obnove različitih vrsta vakufskih objekata, te unaprijedili i u korisnu narav stavili brojne vakufe koji su i danas, kao i u prošlosti, u višekorisnoj funkciji održavanja vjersko-prosvjetnog i kulturnog života u našim medžlisima.
[1] Zbornik radova Dani mevluda i zikra 2017., Ur. Ilham Puce Muftijstvo mostarsko Hasan Eminović, Izlaganje na tribini povodom Dana džemata i džamija u Stocu, Muftijstvo mostarsko, Mostar, 2018., str. 145-148.
[2] Salem Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931.do 2013., Neobjavljeni magistarski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 9.3.2016., str. 101-102.
[3] Dvije džamije iz novijeg poratnog vremena, od 1995, su džamija „Bosanski mudžahidi“ u Sjevernom logoru i džamija „Egipatskog Crvenog polumjeseca.“Nezir-agina i Tere Jahjina, koje su porušene u vremenu komunističke vlasti, su također obnovljene, a privedena je kraju i obnova najstarije mostarske džamije Sinan-pašine koja je imala istu sudbinu, porušena je 1949.
[4] Salem Dedović, Vakufi u Mostaru od 1931.do 2013., Neobjavljeni magistarski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, 9.3.2016., str. 73
[5] Bazar je zajednički projekat Medžlisa IZ Mostar i vakifa iz Kraljevine Saudijske Arabije, Abdullaha Saleha Al-Othaima, uz svesrdnu podršku Vakufske direkcije u iznalaženju vakifa-donatora za ovaj projekat.
[6] Projekat izgradnje svih objekata u ansamblu Blagajske tekije, te restauraciju same zgrade tekije, izvela je turistička agencija Fidan po sporazumu potpisanom sa Muftijstvom mostarskim, Medžlisom IZ Mostar i Vakufskom direkcijom.
[7] Zgrada je nacionalizovana, potom u nacionalizaciji bila dio stečajne imovine turističko-ugostiteljskog preduzeća koje je njome upravljalo, da bi se tužbom Islamske zaajednice ona izuzela iz te nečasne privatizacije, ali ne i došlo do pravednog ishoda da se vrati na korištenje i upravljanje Medžlisu IZ Čapljina do donošenja zakona o restituciji.
[8] Gradska džamija u Konjicu je uz finansijsku podršku muslimana Konjica, privrednih subjekata i lokalne zajednice tokom gradnje imala je i značajnu podršku donatora iz Kuvajta i Katara što je takođe osigurano putem Vakufske direkcije.
[9] Autorska hutba mostarskkog muftije Salem-ef. Dedovića, pripremljena u povodu godišnje manifestaacije Dani vakufa u BiH, a koja je pročitana u svim džemaatima na podrčju Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 20.aprila 2018.
Zbornik radova: Vakufi u Bosni i Hercegovini - Vakufi u Trebinju, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2018, str.125-134.
