Autor: Azra Hasanović
Sažetak: Avdo-ef. Abaza, imam, hatib, muallim i kaligraf iz Mostara, počeo je pisati poeziju još u mladalačkim danima. No, tek nakon odlaska u penziju, ozbiljno se posvećuje toj svojoj ljubavi i svoj pjesnički talent i umijeće počinje “brusiti” kroz zahtjevnu formu rubaija. Tako je nastala, a 2019. i publicirana, njegova prva knjiga – zbirka rubaija “Poj sa stabla života”. Svoje rubaije Avdo-ef. podijelio je u osam cjelina: Uvod, Vjera – islam, Moral – ahlak, Iskrice mudrosti, Bosni i šehidima, Ljubav –žena, Dunja i ahiret, Omeru Gijasuddinu Hajjamu. Sve ove cjeline, sumirane u svojim naslovima, pojavljuju se kao sazviježđa autorovog misaonog mikrokosmosa koja simboliziraju sve ono što je njemu bilo istinski vrijedno promišljanja i spoznaje: vjera, moral, mudrost, domovina, život. Posvetivši čitavo poglavlje svoje zbirke ljubavi, odnosno, ženi, Abaza otkriva da su i ljubav, odnosno žena od onog bitnog u životu, vrijedni traganja i spoznavanja.
Ključne riječi: Avdo-ef. Abaza, rubaije, ljubav – žena.
456.
Ima l’ iko na svijetu da čar stiha sluš’o nije?
A ako se nađe neko, nek’ učini to što prije.
Osjetit’ će da ljepšega srcu nema razgovora
I odmora umu svome. Uskratit’ im to ne smiješ.
PJESNIK
Pravo je umijeće i Božiji dar umjeti, kako kaže Bašagić, povjeriti “sve tajne srca i duše, sve poimanje uma i duha u pjesmici od četiri kićena stiha“. Rubaija, ta kratka, jezgrovita pjesma, sastavljena od 4 stiha, od kojih se rimuju prvi, drugi i četvrti, a treći stih ostaje bez rime, stoljećima prije bila je vrlo popularna forma među muslimanskim pjesnicima. Hiljade i hiljade stihova nekada davno našlo je svoj smiraj u rubaijama.
Međutim, u današnje vrijeme malo je onih koji se odvaže svoje nadahnuće izliti u zahtjevni “kalup“ rubaija. Jedan od tih rijetkih odvažnih bio je Avdo-ef. Abaza.
Avdo-ef. Abaza rođen je u Zijemlju, opština Potoci, srez Mostar, 1947. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese , cijeli svoj radni vijek proveo je kao imam, hatim i mualim u Sarajevu, Ljubuškom, Čapljini i Mostaru. Pored imamskog poziva intezivno se bavio i kaligrafijom, a njegova ljubav prema lijepoj riječi kontinuirano je rasla i sazrijevala sa godinama, bruseći njegov pjesnički talent. Dozrelu životnu mudrost pretočio je u svoju prvu zbirku poezije, zbirku rubaija “Poj sa stabla života”, koja je objavljena 2019. godine, u izdavaštvu Muftijstva mostarskog i Medžlisa Islamske zajednice Mostar, godinu dana prije njegovog preseljenja na Ahiret, u oktobru 2020. godine.
Zbirka sadrži pet stotina rubaija koje se, po riječima recezenta prof. dr. Munira Drkića, “tečno i s uživanjem čitaju”. “U pogledu namjene”, nastavlja prof. Drkić, “ove rubaije nisu usmjerene samo obrazovanoj eliti, a prevashodni cilj pjesnika nije bio zadovoljiti formalne zahtjeve, već predstaviti svoja razmišljanja i prenijeti poruku širem krugu čitatelja.“[1]
90.
Čije srce radosno je kad učini dobro djelo;
I kada ga od zla posla boli duša i tijelo,
Ne treba mu pitat nikog kakvog mu je iman stanja.
Resul kaže – da je vjernik, nek’ po zemlji hoda smjelo!
Iako je ova zbirka rubaija nastala tek u njegovim poznim godinama, i to jedan njen dio u Hercegovini, a dio u dalekoj Kaliforniji u SAD-u, dok je bio u posjeti kod sina, Avdo-ef. se cijeli svoj život družio s poezijom. Prve svoje stihove napisao je davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća kao učenik Gazi Husrev-begove medrese. U Medresi je po prvi put osjetio “čar stiha“ i uočio ljepotu pjesničkog izraza, i u sebi i oko sebe.
I poslije Medrese nastavio je, kako kaže, “bilježiti trenutke osjećaja“. Opjevavao je ramazanske prakse u mjestima gdje ih je provodio, pisao je ljubavne i patriotske pjesme i učestvovao na mnogim književnim večerima. Tek malo kasnije u životu susreo se s rubaijama Omera Hajjama koje je za beogradsku “Reč i misao” preveo Fehim Bajraktarević. Najprije je bio začuđen njegovim stihovima o vinu i opijanju, da bi istražujući dublje otkrio da je Hajjam bio pravi musliman, a da je taj njegov govor bio visoko simboličan. Njegova povezanost s Hajjamom postala je očigledna i taj susret s njegovim stihovima ostavio je trajni trag, tako da se, odavno privučen ljepotom i formom rubaije, u svojoj zreloj dobi osmjelio i počeo svoje misli i osjećaje iskazivati baš u ovoj specifičnoj katrenskoj formi. Završno poglavlje svoje zbirke rubaija Avdo-ef. posvetio je upravo Omeru Hajjamu.
495.
“O smirena dušo…”, što se vrati svome Gospodaru,
O šaire, fejlesufe, astronome, matematičaru,
Najtačniji muvekkite, vinopijo – k’o bajagi,
Cijeli ti umni svijet zahvaljuje na tvome daru!
KALIGRAF
No, ovoj ljubavi prema lijepoj riječi prethodila je jedna još ranija i dublja ljubav, ljubav prema slovu, odnosno harfu. Avdo-ef. se sjeća te svoje zaljubljenosti: “Još kao dijete, dok sam kod amidže učio prva arapska slova, meni je toliko bio interesantan oblik tih slova da sam ponekad krišom dolazio u mekteb samo da provirim i posmatram harfove, kakvi su, kako su različito napisani na početku, u sredini i na kraju.”
Prve korake u kaligrafiji započeo je u Medresi, na časovima Husni hata, nastavivši samostalno i poslije Medrese kaligrafsko učenje i usavršavanje, zbog čega je ispisivao stotine i stotine papira, pokušavajući što pravilnije napisati harfove. Prvi profesionalni kaligrafski set – aklamu tahtij, dobio je od profesora Ešrefa Kovačevića. “I tad sam polahko počeo s tim perima vježbati i pisati sve više i više.”
Sa svojim, godinama tesanim, kaligrafskim umijećem Avdo-ef. učestvovao je u restauraciji brojnih džamija u Hercegovini. Posebno mu je drago učešće u obnovi džamije u Počitelju i Koski Mehmed-pašine u Mostaru. Rekonstrukciju tariha na svim mostarskim džamijama uradio je upravo Avdo-ef. Abaza, a u nekima i mihrabe. Ipak, od svih njegovih kaligrafskih radova jedan zauzima posebno mjesto, u njemu su se isprepletale tri njegove velike ljubavi: ljubav prema Božijoj knjizi, ljubav prema harfovima kojima je ona ispisana i ljubav prema Mostaru. Sjećajući se nastanka levhe s ajetima Fatihe u obliku Starog mosta, Avdo-ef. kazuje:
“Kad se u Mostaru srušio most, pjesnici su pisali o tome, slikari su ga slikali. Ja sam također razmišljao o Starom mostu i pitao se hoćemo li mi, kao Islamska zajednica, efendije, učiniti nešto po tom pitanju. I onda mi je sinula ideja da ja napišem neki kur’anski tekst u obliku Starog mosta. Bilo je to odmah poslije rata. Razgovarao sam o tome s rahmetli Adem-ef. Omerikom. On donese jednog jutra skicu kako od razbijenog mosta u Neretvu padaju harfovi, izlomio se džim, pa ha, pa ba, pa elif u nekoliko dijelova. Dobra ideja je to bila, ali nema teksta, ne govori ništa. Ja onda odlučim da napišem neki kur’anski tekst. Najprije sam otišao na obalu dolje kod Koski Mehmed-pašine džamije da izmjerim dimenzije i onda napravim onaj ram od dvije kule i krov, ali koji tekst da napišem? Trabaju mi elif i lam da se dolje sastanu. I cijeli Kur’an listaj, listaj – nema, ne mogu da nađem. I onda spustim Mushaf, a on se sam izlista i otvori se na početku, na Fatihi. Rabbi-l Alemin – evo ga, to je ono što mi je trebalo, samo mi se otvorilo. Rabb se pokaza gore kao ono gazište mosta. “Tvorac svjetova” pomislim – jedan svijet s jedne strane Neretve, drugi svijet s druge, jedan svijet dunjaluk, drugi Ahiret. Stalo mi je na most sve do Maliki jevmiddin. Dalje razmišljam, u Fatihi se devet puta spominje Božije ime – a devet godina je trajala izgradnja Starog mosta. Dalje je bila simbolika Fatihe kao vrata, ulaza, te mosta i Sirat-ćuprije…”
Avdo-ef. nije ljubomorno čuvao znanje o kaligrafiji, nekoliko godina je predavao kaligrafiju učenicima Karađoz-begove medrese u Mostaru, a s posebnom radošću ga je dijelio s onima kod kojih bi osjetio iskru prave zaljubljenosti u harfove. Jedan od takvih njegovih učenika bio je i Munib Obradović, danas jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih kaligrafa, kod koga je Avdo-ef. prepoznao takvu ljubav prema kaligrafiji koju, kako kaže, “nije vidio nikad u životu”.
Ljubav prema stihu koja ga je učinila pjesnikom i ljubav prema harfovima koja ga je učinila kaligrafom na najljepši način su se spojile u njegovom posljednjem didaktičko-umjetničkom poduhvatu, još neobjavljenoj zbirci pjesama o harfovima namjenjenoj djeci.
LJUBAV – ŽENA
Svoje rubaije Avdo-ef. podijelio je u osam cjelina: Uvod, Vjera – islam, Moral – ahlak, Iskrice mudrosti, Bosni i šehidima, Ljubav –žena, Dunja i ahiret, Omeru Gijasuddinu Hajjamu. Sve ove cjeline, sumirane u svojim naslovima, pojavljuju se kao sazviježđa autorovog misaonog mikrokosmosa koja simboliziraju sve ono što je njemu bilo istinski vrijedno promišljanja i spoznaje: vjera, moral, mudrost, domovina, život. Posvetivši čitavo poglavlje svoje zbirke ljubavi, odnosno, ženi, Abaza otkriva da su i ljubav, odnosno žena od onog bitnog u životu, vrijedni traganja i spoznavanja. Šesto poglavlje zbirke rubaija “Poj sa stabla života” nosi naziv Ljubav – žena. Time nam Avdo-ef. otkriva da su i ljubav, odnosno žena jedna od stavki na njegovom popisu onoga što je bitno u životu, bitno i dovoljno nepoznato da mu se može prići jedino traganjem.
Koliko god ova crtica u naslovu između ljubavi i žene bila simbolična, ona puno otkriva o autorovim poetičnim mislima koje se nižu ispod nje.
Iako je praiskonski i suštinski sio njega, žena je muškarcu nepoznanica.
470.
De mi kaži jedan savjet kao što si lani,
“od najljepša dva otrova kako da s’ odbranim”.
Kad si reko: - od zlih žena nek’ vas Allah čuva,
A’ od dobrih i pametnih, čuvajte se sami-!
472.
“Oni koji o ženama samo dobro zbore,
Dovoljno ih ne poznaju” – pa tako govore.
Ko o njima munafiči, priča samo loše
- nikakako ih ne poznaje – ni šta čine niti šta govore.
473.
Neko ženu doživljava: lijepu, pametnu i dragu.
O njoj može ispričati romantičnu sagu.
Neko veli: da bez žene nema sreće ni nesreće;
A neko je nađe tamo – gdje ga ona otjera ka vragu -.
439.
- Nikad ženu ne shvataj… ponavljaj joj da je voliš -,
Ako misliš da te duša od nje ne zaboli.
- Ne reci joj da je lijepa poludit’ – će brzo,
Kad se žena lijepo smije – novčanik oboli -!
452.
“Vladar, susjed i supruga: tri nesreće il’ tri druga”?
- Dobročinstvu nezahvalan, kad pogriješiš – kuga;
Dobročinstvo prešuti, a zlo djelo razglasi;
- Kad si uz nju zločasta je, a van kuće sasvim druga.
Ipak, da bi ostvario svoju cjelovitost, koliko god mu ženska priroda bila zagonetna i daleka, muškarac treba pronaći ženu koja ga upotpunjuje i ujediniti se s njom. Most koji će izgraditi da bi došao do nje jeste ljubav.
436.
Znaš li da nijedna žena savršena tako nije
Dok se njeno ljupko srce u tvoje ne skrije?
Ne daj, da se naglo ta ljubav razbukta,
Brzo će se ugasiti poput vatre od hartije!
468.
Kad vakat za brak dođe – prilika će biti izobilja.
Sem očiju nek i srce ljubav ti odabira.
Oči će se zaustavit’ na Alem – kamenu,
“a srce će odabrati riznicu dragulja”.
438.
Gurbet ti se čini lijepim – kad zavoliš slijepo,
“kad zaljubljen ti nijesi – ni ruža ti ne izgleda lijepo”.
Hajde znadi kad je bolje: kada voliš il’ kad nisi?
Kad iskreno zavoli se živjeti je prelijepo.
No, Avdo-ef., napominje i upozorava da ženu, pogotovo životnu saputnicu, treba vidjeti ne samo tjelesnim očima, nego i očima srca. Fizičke osobine i kvalitete žene ostaju u potpunoj sjenci kvaliteta njene ličnosti, njenog morala, smjernosti i bogobojaznosti. Koliko god se ovi stihovi mogu čitati kao savjeti upućeni isključivo muškarcima, u kojima se o ženi govori samo u trećem licu, oni, iako indirektno, ženama nude niz spoznaja o skalama vrijednosti i potiču ih na samopromišljanje i usavršavanje karaktera.
435.
Lijepo lice žene kad se nudi brakom,
K’o i miraz njezin mamac proscu svakom.
Stid i “odgoj” kad su ponuda joj prva,
Sa njom bračno gnijezdo nek’ poželi svako.
437.
Ako živiš život s’ ženom, - sa skromnom ljepotom
I slatkim ti dom učini, - da se mjeri sa Džennetom.
Bolja ti je tristo puta od “utvare” lijepog lica,
Sa njom život kako nazvat’: džehennemom il’ grehotom.
443.
- Ako neko od vas krene da zaprosi ženu,
Nek’ obrati dobro pažnju na privlačnost njenu -!
Uočit’ joj, grijeh nije, nedostatke i mahane,
Po islamu nije džaiz dovoditi neviđenu.
444.
Kad u žene nagizdane okovratni bljesne lanac,
Za nemirno oko zapne i postane njemu mamac.
- “Izazvat’ će pobudu – koja vodi prema bludu.”
Bludnoj radnji kandžija će zadat’ bolan udarac.
453.
Nije rođen nit’ će s’ rodit’ bez odlika i mahana,
Ali, nema ništa ljepše od stid” – srama kod insana.
Naročito kad ga “žena” posjeduje i njeguje,
Bez njeg’ ona meni liči na hadžiju bez ihrama.
469.
Jednom sam ti, davno, rek’o: kad spoznaješ ženski lik,
Da ti nije grijeh upoznat’ joj i ženstveni slik’.
Da otvoriš oči svoje, kad se za brak traži troje…
Sad ti velim: - zatvori ih kad spoznaješ njenu bit -!
471.
Ovog puta reći ću ti: - Pri izboru oči otvori,
Jer se ne zna ko će koga da sluša i dvori.
Pa kad nađeš sebi ljubav, majci hizmećara,
Ne treba ti gledat njima više, ti oba zatvori -!
Posebna vrijednost rubaija Avde-ef. jeste njihova duboka uronjenost u istine izrečene u kur’anskim ajetima i mudrosti koje nam je u amanet ostavio naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. U ovom ozračju napisani su i stihovi o ženama, nerijetko direktno utemeljeni u Vožijoj Riječi i Sunnetu Božijeg Poslanika.
448.
“Velikodušnost i pažljivost” pokazat’ će oni ljudi,
Spram ženama, koji jesu “plemenitih ćudi”.
“Poniženje i zlogrdnost”, u braku se ne smiju naći.
Žene naše zaslužuju ono prvo što se nudi.
441.
Kada žena uznemiri svog muža rad’ kreveta,
Začuje se glas protesta od hurije iz dženneta:
- Sa tobom je privremeno, zažalit’ ćeš kad ti ode -!
Jer za njega, svakih boja, na Mahšeru cvijeće cvjeta.
442.
- Umm’Habiba, pripitat’ će jednom Poslanika:
- Žena koja dva – put’ ljubi čija je prilika?
- Onome će bit’ kaduna plemenite ko je ćudi -,
Čudoređe i tamo će odrediti saputnika!
445.
I odvažnost i ljubaznost stanuje u srcima ljudi.
- Ljubomornost u ženama “usplahuje ženske grudi”.
Ako žena sobom s’vlada tu ljubavnu moru,
“nagradu joj šehidsku” za pobjedu Allah nudi.
446.
Kad s’ osamiš s’ tuđom ženom, to sluti nesreći.
- “U druženju nasamo umješa se uv’jek treći.”
Ensarija pripita za snahu i djevera…
- U djeveru smrt počiva. – Poslanik će reći.
447.
Učinit’ vas ljepšim neće “perike i tetovaže”.
“Prokletnice žene” su kad ljepotu s’ njima traže.
Ljepota je Bogu mila, bez umjetnih šara, vlasi,
I momcima prirodne će od umjetnih biti draže.
451.
- Ženite se ženama vam najdražijem – na svijetu
i “rotkinje” koje su, bit’ će majke mom ummetu!
- Brojčana će prednost vaša biti ponos srcu mome” -,
Aiša je prenosilac, nek’ joj spomen bi rahmetu.
Vrlina ovog poetičnog promišljanja o ženi i ljubavi jesu i stihovi koje su izatkali autorovo autentično životno iskustvo i sazrela vjernička mudrost.
440.
Kad ti partner mehko priča, ljubavi je pomanjkalo,
Išaret je da je njemu novo gnijezdo na um palo.
Kad strogosti u govoru primjeti se kol’ko bilo,
Bud’ siguran, da srcu mu, do tvoga je srca stalo.
449.
“Žena neće bit’ voljena bez ovoga” troga:
- da se silno obraduje od pogleda tvoga;
- kad je dobra pastirica svog obraza i akara;
- kad poslušnost iskazuje bez gunđanja svoga.
450.
Žene vaše kada nose skupo ruho i nakite,
Izgubit’ će čast i ugled, ako ih ne zaštitite.
Zaštita je hodalici ruho skromno i nošeno,
Da se na njoj tuđe oči ne zadrže ni minute.
460.
Ne prelijevaj dušu svoju ašiklukom i sevdahom,
Napuni je, bolje je, sa “Hu” zikrom i uzdahom.
Ljubav mladih njiva je gdje magarci revu, pasu,
Nije žarka i iskrena k’o ašk-ljubav za Allahom!
Antrfile
“Rubaije Avde-ef. Abaze su nadahnute Kur’anom Časnim i Poslanikovim Sunnetom, i u važnoj su vjerskoj i odgojnoj funkciji; da kroz ovu formu objasne vjerske istine, pozovu ljude da primjenjuju i žive po vjerskim propisima. Njegove rubaije prožima snažan moralni kod kur’anskog imperativa da se živi dostojnim životom, punim smisla i sadržaja. On pronalazi pjesničko nadahnuće i u našoj bogatoj narodnoj bošnjačkoj tradiciji i običajnom pravu koji su sastavni dio identiteta i kulture Bošnjaka muslimana. Bosanski jezik kojim se pjesnik Abaza javlja je pitak i jedar pjesnički jezik kojim se govori i pjeva u našoj Hercegovini.“
Salem Dedović, mostarski muftja
[1] Abaza, Avdo, Poj sa stabla života: Rubaije, Muftijstvo mostarsko i Medžlis Islamske zajednice Mostar, Mostar 2019, str. 10.
Kelamu’l šifa’: Žena u vremenu, broj: 58-60, UG Hastahana Mesudija, Kaćuni 2021, str. 120-128.
